MODA

Alessandro Michele i priča o propasti modnog dizajna

Sinoć je i službeno potvrđeno da Alessandro Michele napušta Gucci u kojem je radio 20 godina, a posljednjih sedam bio kreativni direktor

Kad je početkom 2015. predstavio svoju prvu kolekciju za Gucci, za jesen zimu 2015./2016., nitko nije bio posebno oduševljen Alessandrom Micheleom. Dok su njegovi kolege tada radili kolekcije inspirirane sportom i streetwearom, Vetements je tek prikazao treću kolekciju i svi su htjeli biti poput njih, Michele je za Gucci priredio jednu eklektičnu kolekciju. U njezinom središtu bila je ideja o djevojci koja nosi siluete iz sedamdesetih koje nabavlja na buvljacima i u vintage trgovinama pa ih kombinira s komadima koje je naslijedila, s gomilom starinskog nakita i retro naočala.

Vogueova kritičarka Nicole Phelps tada je napisala da njegov debi nije ni blizu uzbudljiv kao što bi bio slučaj da je posao dobio netko od dizajnera o kojima se šuškalo, a među kojima su bili Riccardo Tisci, Christopher Kane, Joseph Altuzarra i Tom Ford. Zaključila je također da je Micheleova kolekcija bila malo naivna i da joj je nedostajalo profinjenosti koja se kroz povijest veže za Gucci. I nije mogla biti više u krivu. Micheleova prva kolekcija za Gucci potpuno je promijenila stanje svijesti u svijetu mode u tom trenutku i pokazala mlađim dizajnerima pristup koji danas slijede mnogi njegovi kolege, a među kojima je svakako Jonathan Anderson, a to je sloboda.

KRAJ JEDNE ERE

Michele je rođen u Rimu gdje je završio i Akademiju kostimografije i mode, i gdje je pronašao svoj prvi posao u brendu pletiva Les Copains. Prvi veliki posao i korak prema Gucciju bio mu je dizajn kožnate galanterije u Fendiju krajem devedesetih. Radio je uz Silviju Venturini Fendi i Karla Lagerfelda i naučio sve što je trebao znati kad ga je Tom Ford pozvao na poziciju dizajnera torbi u Gucci 2002. godine. Ford je brzo nakon toga otpušten, a Michele je nastavio raditi uz Fridu Giannini. U timu se isticao i uskoro je počeo raditi sve bliže s Giannini dok 21. siječnja 2015. nije potpuno preuzeo njezinu poziciju.

Giannini je Gucci pretvorila u poprilično dosadan brend koji više nije bio relevantan, definitivno ne kao u Fordovoj eri. Michele je bio dašak svježeg zraka na koji se kladio predsjednik i direktor Guccija Marco Bizzarri koji ga je podržavao od prvog dana, pa i nakon te prve kolekcije koja nije primila dobre kritike. No, uskoro su Phelps i drugi kritičari modnih magazina demantirani. Publika je, eto, obožavala Micheleovu kolekciju i prodaja je počela vrtoglavo rasti. Već u prvoj godini rada Michelea je osvojio nagradu Britanskog modnog vijeća za najboljeg internacionalnog dizajnera, a 2016. osvojio je nagradu Američkog vijeća modnih dizajnera u istoj kategoriji dok mu je britanski GQ dao nagradu dizajnera godine.

Michele je u svojim kolekcijama jako dobro spajao povijest Guccija i kaotične obitelji koja ga je vodila u sedamdesetima i osamdesetima, sa suvremenim potrebama i željama kupaca luksuzne mode. Rezultat su bile maksimalističke kolekcije u kojima je uvijek bila gomila referenci na umjetnost i popularnu kulturu. Među njima one na sportsku odjeću sedamdesetih i osamdesetih, fantastične TV serije i filmove, science fiction, slavne redatelje i autore. Svaka kolekcija bila je novo putovanje i nova prilika da svatko u njoj pronađe svoj lik, svoj stil i kreativni izričaj.

Zbog takvog su pristupa ljudi obožavali Michelea. Njegove kolekcije nisu, kao mnoge druge koje danas viđamo na pistama, bile zamišljene tako da kupci moraju nositi iste kombinacije od glave do pete kao što ih je prezentirao on. Omogućavale su slobodu, stilsku igru, individualizam. Nakon što je sinoć potvrđeno da napušta Gucci, njegovi sadašnji i bivši zaposlenici počeli su objavljivati iskustva rada s dizajnerom kojeg su, čini se iz objava, obožavali. Jedan od njih napisao je da su svi drugi zaposlenici poznatih modnih kuća morali nositi crna odijela, biti uniformirani i savršeni, a Michele je svoje odjenuo u odijela iz sedamdesetih i dopustio im da se stilski izraze kako im odgovara.

POHLEPA ĆE NAS DOKRAJČITI

Michele je za Gucci bio najisplativiji dizajner u povijesti. Među prvima je s Gucci proizvodima ušao na Web3 tržište, među prvima lansirao stranicu za preprodaju starih Gucci komada, ponovno je lansirao Gucci beauty, i, ono što je najvažnije za Françoisa Pinaulta, vlasnika Keringa koji je vlasnik Guccija, zaradio im ogromne svote novca. Kad je 2015. stigao u brend prihodi su bili 3,9 milijardi eura godišnje. Prošle godine, samo šest godina kasnije, prihod je iznosio 9,7 milijardi eura dok se dobit utrostručila, a ove godine očekuje se da će prihod biti veći od 10 milijardi. Dakle, Michele je Gucciju svake godine donio (manje ili više) milijardu eura više. Svake godine. Milijardu.

Ali eto, Gucci je počeo stagnirati. U pandemijskoj 2020. prihod je pao, a nakon toga Gucci je rastao sporije nego konkurenti iz LVMH grupe kao što su Dior i Louis Vuitton. I Pinault je počeo tražiti rješenja i načine da mu zarada nastavi rasti. Angažirao je novog direktora prodaje i zatražio dizajnere da počnu kreirati svevremenskije komade s naglaskom na krojeve. I Michele je to učinio. U posljednjim kolekcijama vidjeli smo manje streetweara, a više odijela i haljina za crveni tepih. No, čini se da to za Pinaulta nije bilo dovoljno. WWD jučer je objavio izjave anonimnog izvora iz brenda koji im je rekao da je od Michelea zatraženo da napravi potpuni zaokret u svom dizajnu. On je to odbio i evo nas, tu smo.

Cijela priča podsjeća pomalo na eru Toma Forda u Gucciju. Ford je također povučen iz postojećeg dizajnerskog tima na poziciju kreativnog direktora, također je sasvim promijenio Gucci, oživio ga i donio mu do tada nikad veće prihode. I također ga je Pinault najurio čim mu je istekao ugovor jer je smatrao da više nije relevantan i da mu ne donosi dovoljno novca. Ako glavni akteri nastave u tom smjeru, ganjati profit iznad svega drugoga, industrija je osuđena na propast. Pitanje je kada će se isto dogoditi Demni u Balenciagi, Ghesquiereu u Louisu Vuittonu, Mariji Graziji u Dioru, Jonathanu Andersonu u Loeweu.

Događalo se i prije, nedavno smo pisali o dokumentarnom serijalu Kingdom of Dreams koji prikazuje uspon najvećih dizajnera devedesetih među kojima su Galliano, Jacobs, McQueen i Ford i do čega ih je dovelo to kreiranje šest ili više kolekcija godišnje i ganjanje novotarstva u službi konstantnog rasta profita. S takvim pristupom poslu, LVMH i Kering nisu ništa drugačiji od Sheina ili Inditexa. Izjednačeni su s brzom modom, njihov dizajn gubi vrijednost i jedini cilj je novac. Ali novac nije vječan, umjetnost jest.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube