Posjetila sam Hive, novu dvoranu za penjanje. Prvo, jer sam svaki tjedan za neku novu akciju. Drugo, da bih se suočila sa svojim strahom

Vlažno i maglovito jutro ispred stare klaonice u potrazi za dvoranom Hive koja se nalazi na adresi Heinzelova 66, definitivno nije moje uobičajeno jutro. O bivšoj Klaonici na Heinzelovoj ne znam ništa, a lokaciju sam posjetila tek nekoliko puta ranije. Znam tek da je proizvodnja obustavljena 2000. godine i da je napuštena lokacija od 2004. godine zaštićeno kulturno dobro koje je posljednjih 15-ak godina mjesto gdje su se održavali koncerti, izložbe, performansi, predavanja, dani dizajna, ali i okupljalište skvotera.

Sada je bivša Zagrepčanka uređen kompleks iznajmljen raznim tvrtkama, udrugama i umjetnicima. Da ne duljim, stigla sam na lokacije gdje me dočeko Marko Perković (ne Thompson nego Beeman) jedan od osnivača ovog centra koji mi je još jednom objasnio gdje se nalazimo.

Ideja ovog centra bila je stvoriti mjesto okupljanja za sve penjače i odlične uvjete za trening odraslih i djece. Marko kaže da su nakon dugog traganja ondje pronašli sve što su tražili, a u kasno proljeće 2017. krenuli su s radovima na sanaciji zgrade, koja u tom trenutku nije imala ništa osim zidova i stropova.

Cijelo ljeto, jesen i zimu radili su na sanaciji objekta i izgradnji stijene po najvišim sigurnosnim standardima. Također ne smijem izostaviti naziv Hive (košnica) koji se nametnuo iz nekoliko razloga. Prvi je taj što su u vanjskom zidu gnijezda pčela, a drugi je taj što se neki članovi tima bave pčelarstvom, pa si ondje možete ubosti i domaći med.

POSJETILA SAM NEDAVNO OTVORENU DVORANU HIVE

F**k work, go climbing je porukica koja će vas dočekati na ulazu i ja sam se prošli petak povela za njome. Cijeli Hive je penjačka dvorana koja se sastoji od više umjetnih stijena. Penjanje i ja se nismo nikad sreli, a moja ideja da odlazak na Sljeme držim pod kontrolom odlazeći barem dva puta mjesečno, još uvijek nije zaživjela. Što bi moja prijateljica rekla: E Vero, teško mi je tebe s betona pomaknut.

Pa, ok, evo me na penjanju. I dok mi je Marko objašnjavao kako funkcionira stvar obilazeći stijene, nisam mogla dočekati da dobijem svoje penjačice (posebne cipelice za penjanje) pa sam se popela i odmah tresnula. Mislim, i to je dio treninga i to vrlo važan. Naučiti pasti je posebna vještina, srećom strunjača je toliko debela i mekana da se pad ni ne osjeti.

Inače nosim broj 39, a osjećaj u penjačicama je kao da nosite broj ili dva pretijesnu obuću. Prvo su mi na pamet pale Kineskinje koje su nekad cijeli život gurale stopala u malene cipele kako bi im stopala bila elegantna.

Ipak, uviđam kako ima smisla da su tijesne jer se lakše može kretati na stijeni i stajati i na najmanje grifove – hvatišta za penjanje po umjetnoj stijeni. Ona mogu biti sićušna i logično, teža, te velika koja, hm, samo djeluju kao da su jednostavna za uhvatiti.

DVIJE STVARI BEZ KOJIH OVDJE NE MOŽETE

Ono što mi nitko nije rekao je da je ovo vraški “prljavi” sport. Doduše ne doslovno, jer se magnezij koristi za sušenje ruku (npr. možete ga naći u teretanama) i potpuno je sterilan. Bez magnezija za ruke ne možeš krenuti, a u nastavku možete vidjeti gdje je sve završio. Preporučujem staru, ali udobnu odjeću za trening, meni je ovako bilo baš ok. A nakon nekog vremena, stvarno postaje vruće.

Dolazimo do prvog problema, a taj je: pa ljudi ja se bojim visine i gotovo nikad ne idem do kraja balkona sa stopalima. Gledam Marka, i krećemo od prve stijene koja je idealna za početnike. Uz navođenje i malu pomoć stigla samo do vrha. U teoriji, naravno to sve izgleda jako lagano, međutim, osjeća se lagana vatrica u podlakticama. Popela sam se nekoliko puta i krenula na izazovniju stijenu.

MARKO JE STRPLJIV I OBJAŠNJAVAO MI JE SVE KORAK PO KORAK, DOSLOVCE

Drugi dio dvorane ima i nešto višu stijenu. Mislim si, ok je, ovo je prvi trening i ne moram sve probati odjednom. Gledam u Marka, gleda on u mene i kaže mi da se koncentriram samo na plave grifove i da ću polako, ali sigurno doći do vrha.

Penjem se bez razmišljanja i kad skužim gdje stojim vrlo brzo se spuštam (tko je hrabar baca se na strunjaču, ja nisam) i još jednom dolazim do zaključka da su mi ruke preslabe. Zato i ne mogu izvesti stoj na rukama. Razmatram povremene odlaske na penjanje kako bi ojačala i potpuno otklonila strah od visine. Ima nešto moćno u tome kad se penješ prema vrhu.

“Ajmo još isprobati ovu preko puta i to je to, možeš kući.” – kaže Marko objašnjavajući mi kako je ovaj centar pravi raj za odrasle penjače, ali i za klince koji se obožavaju penjati. Osim što mogu dolaziti penjati se u organiziranim grupama mogu u Hiveu slaviti i rođendan. A to je tek pravi užitak. Naime, u dvorani trenutno imate barem stotinjak različitih smjerova kojima savladati stijenu, a dečki redovito zapapre stvari postavljanjem novih smjerova i skidanjem starih.

Tako da ovdje nikada nije dosadno. Ja sam, naravno hvatala samo one za koje sam se mogla baš čvrsto uhvatiti jer, strah je vrag. Nekoliko pokušaja, tri savladane stijene, nekoliko padova i požar u podlakticama označio je kraj moje prve penjačke avanture. Ne trebam posebno napominjati kako je ovo kompletan trening za tijelo i um. Psiha, snaga i izdržljivost te suočavanje sa strahom i sobom su glavna stvar.

SAZNALA SAM SVE DETALJE, DVORANA BROJI STOTINJAK SMJEROVA

Ako se želiš penjati Hive je super mjesto da to isprobaš, a potpunim početnicama preporučuje se blok vođenih treninga (četiri dolaska po sat i pol) kako bi usvojili osnove kretanja po stijeni. Ne, ne penješ se sve to vrijeme, tek nekih 20-25 minuta po dolasku. Nakon toga možete dolaziti sami, bez fiksnog termina, a oni koji žele brže napredovati mogu se priključiti i grupama vođenih treninga.

Za prve treninge, opremu možete unajmiti kod njih. Ako vam se penjanje svidi, za dvoransko penjanje po niskim stijenama (boulder) trebaju vam samo penjačke cipele, tzv. penjačice. Takva obuća košta između 300 i 1000 kuna, s tim da početnicima trebaju ove jeftinije. Penjačke cipele traju jako dugo i na njima se za razuman iznos mijenja potplat kada se potroši.

Sportsko penjanje je sport koji je u velikoj ekspanziji u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Natjecanja se odvijaju na umjetnim stijenama u dvoranama i na otvorenom. Postoje tri discipline: težinsko, brzinsko i boulder, a penjanje kao sport je uvršteno i u program Olimpijskih igara 2020. godine. Upite možete slati na hive@hivebouldering.com.

Sve u svemu ne mogu reći da sam ostala ravnodušna, a dečki iz Hivea su zapuštenom prostoru dali život i izgradili urbano igralište za male i velike penjače.