Nekad je nužno odabrati stranu
SUPERMAME

Zašto se kad radimo krivimo jer nismo s djecom, a kad smo s djecom krivimo jer ne radimo

FOTO: @supermama.sonja

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Sjedim već neko vrijeme pred praznim ekranom, razmišljam odakle početi i trebam li izliti svu svoju frustraciju na ovaj digitalni papir ili nikoga za to jednostavno neće biti briga. Sjedim i gledam na sat, računajući za koliko će se probuditi moj bolesni dječak. Krenula je sezona vrtića, a s time naravno i niz bolesti, koje nas opet ove godine izgleda, neće zaobići.

Sjedim tako pred praznim ekranom i osjećam navalu toplo hladnog znoja jer posla je preko glave, moja lista obaveza se debelo nagomilava, a kontrol frik u meni prolazi kroz napadaje tjeskobe, jer kada si mama, znaš koliko je nemoguće išta isplanirati. Sve je u savršenom redu kada su djeca u vrtiću i to vrijeme debelo koristiš za sve što voliš, za posao, za pisanje, za projekte koje jedva čekaš odraditi. Ali onda dođe temperatura i sve pada u vodu. Briga za dijete koje te u tim trenucima najviše treba, moja potreba da budem samo s njim i mazim ga i ljubim dok ne ozdravi i uz to sve ono što sam navela i što čeka, a što je dio mene – a to je moj posao, nemoguće je uskladiti i pritom ostati normalan. Jer dan ima 24 sata, a apsolutni prioritet ima moje dijete.

I tada, dok ga grlim i mazim, osjećam grižnju savjesti jer ne mogu raditi, a kada radim, osjećam grižnju savjesti jer nisam s njim. Nekada imam osjećaj da se mi mame stalno borimo s grižnjom savjesti. Onda dođu te misli da je možda najbolje da se svega ostavim i sada, dok su tako mali, budem samo s njima. Ta misao dođe i kroz par sekundi sama sebi kažem “ne budali! Treba ti samo malo razgovora da se izjadaš. Odlična si u svom poslu. Ostvaruj se i dalje. To je najbolje što možeš napraviti za svoju djecu.”

Nekada imam osjećaj da se mi mame stalno borimo s grižnjom savjesti

Sjedim tako i dalje pred praznim ekranom i sve što želim napisati, jednostavno ne izlazi vani, zvuči pretenciozno i glupo, zvuči kao da se žalim, a ne žalim se, zapravo sam nesretna jer nemam supermoći i sve vrijeme svijeta da budem najbolja mama svojem djetetu i da pritom odradim svoj posao najbolje što mogu, jer za svaki neuspjeh kriva sam samo ja. Tako je to kada pokrećeš nešto svoje, kada gradiš od nule. Radno vrijeme je svaki dan, nekada i kroz noć, jer po danu moram biti mama koja će brižno skuhati pileću juhicu za bolno grlo, supermama koja će se i igrati i animirati i čitati priču i smišljati sve varijante kako da se inhalacija odradi kako treba. I taman kada mi dođe inspiracija za napisati par riječi, moj dječak veselo tapka na podu, podbuhlog pogleda i želi da se igramo Čudovišta iz ormara. Ok, to je valjda jedina uloga koju bih sada mogla najvjernije odigrati, jer u ovoj situaciji, kada najmanje vremena imam za sebe, otprilike i izgledam kao Čudovište iz ormara.

Sjedim tako pred praznim ekranom i razmišljam koliko se često susretnem s pitanjem kako izgleda moj radni dan. Što jedna mama koja radi od kuće zapravo radi? Koje bi zapravo bilo moje zvanje? Pravnica s olovkom u ruci koja služi za pisanje vlastite priče, a ne za sastavljane ugovora i pravnu prepisku (iako ima i toga). Koji je pravi naziv za mamu koja je inspirirana svojom djecom i svojom ulogom kao žene i majke, pokrenula posao koji se bazira na plasiranju vlastitih iskustava javnosti? Na plasiranju vlastite priče koja je inspirirala druge da jednako tako dijele svoje priče, da javno kažu kada im je teško, kada ih nešto smeta i kada se osjećaju osuđeno od strane okoline i društva. Ali i plasiranju vlastite priče koja neminovno zove i osudu i kritiku.

Kada ovo čitam, zvučim kao Ivana Orleanska, spremna za borbu i promjene, a zapravo nisam niti blizu toga jer trenutno hvatam zrak da odradim osnovne obveze i da mi dijete ozdravi.
I dalje za moje zanimanje nema još naziva. A dokle god nema naziva, naše društvo će se s podsmjehom osvrtati na isto. I dalje ćemo imati potrebu dokazivati se i objašnjavati pred drugima. Jer, nisam se zabila u državno poduzeće i odlučila tu dočekati mirovinu.

I dalje za moje zanimanje nema još naziva. A dokle god nema naziva, naše društvo će se s podsmjehom osvrtati na isto

Da se razumijemo, ne kritiziram takvu odluku, svatko radi kako mu životne okolnosti dopuštaju i koliko sami žele, ali naše društvo često takvo zanimanje jedino kategorizira kao zanimanje s velikim Z, kao zanimanje za odrasle. Imam osjećaj da ako radiš nešto što voliš, automatski se smanjuje vrijednost tvog truda, pa se često izjednačava s time da se radi o ‘lakom novcu’. A onda nakon toga se i banalizira sam posao jer ‘ona se naslikava i ide po eventima‘. A zapravo u pozadini toga, što priznajem, zaista zvuči isprazno, stoji jako puno rada, truda, komunikacije, sastančenja, osmišljavanja sadržaja i borbe jer je konkurencija velika i snažna. Eventi i fotografiranje samo su šlag s tog kolača. Ispod toga ima jako puno rada. Svatko tko je malen, zna kako je to boriti se za svoj komadić kruha, u bilo kojoj vrsti posla. Biti drugačiji i istaknuti se svojom kvalitetom i pritom zadovoljiti potrebe našeg ogladnjelog društva.

Ali, to se očekuje od nas žena, zar ne? Biti top u poslu. Biti supermama. Izgledati dobro. Paziti na zdravlje. Moraš u svemu zasjati, pritom djelovati kao da sve konce držiš u rukama i da svime barataš vrlo jednostavno. Nekada pomislim koliko bi mi život bio osjetno lakši da sam se rodila kao muško. Lišena grižnje savjesti, koncentrirana samo na svoj posao i kruh koji donosim svojoj obitelji. Ne osjećati grižnju savjesti jer sam ‘samo’ s djecom ili jer nisam dovoljno s djecom. Lišena osude društva na račun izgleda, jer realno, kada vidiš tatu koji ima trbuščić, on doziva empatiju jer puno radi i ne stigne vježbati. A kada vidiš mamu s trbuščićem, taj prizor ne doziva empatiju, već zgražanje jer se ‘zapustila’.

Nekada pomislim koliko bi mi život bio osjetno lakši da sam se rodila kao muško

I onda se opet vratim pred onaj prazan ekran, krenem pisati i začujem svoje uplakano dijete koje se taman probudilo i opet ima temperaturu. I tada opet sebi kažem “najbolje da se svega ostavim i sada, dok su tako mali, budem samo s njima. Trebaju me.” Ali onda misli nastave i dovedu me do “ne budali! Treba ti samo malo razgovora da se izjadaš. Odlična si u svom poslu. Ostvaruj se i dalje. To je najbolje što možeš napraviti za svoju djecu.” Raditi ono što voliš, balansirati najbolje što možeš između uloge mame, domaćice i poslovne žene. Balansirati i dozvoliti si da nekada ne uspiješ. Ali, dokle god radiš ono što voliš – isplati se.