Zašto bismo trebali prestati koristiti beauty filtere na društvenim mrežama
Današnja je kultura možda drugačija od one otprije dvadeset godina, ali to ne znači da je nužno i bolja
Današnja je kultura možda drugačija od one otprije dvadeset godina, ali to ne znači da je nužno i bolja
Zahvaljujući #FreeBritney pokretu, u posljednjih se nekoliko mjeseci sve više i žustrije raspravlja o toksičnoj medijskoj kulturi 2000-ih. Danas se zgražamo nad time što svijet tada nije pokazao niti mrvu solidarnosti prema izgladnjelim, psihički slomljenim slavnim osobama koje su se svakodnevno morale nositi s činjenicom da proždrljivoj tabloidnoj kulturi nije stalo ni do čega drugoga doli do profita te da se ljudska patnja i skandal prodaju bolje i od masnih krafni za vrijeme karnevala. Naslovnice na kojima se (najčešće) seciraju ženska tijela te zbrajaju i oduzimaju masne stanice bile su uobičajena praksa, trbuščić Amy Winehouse bio je jednako senzacionalan kao ostavka Ive Sanadera, a fotografije unezvijerene Britney Spears služile su komičarima i voditeljima kao izvor inspiracije i godinama poslije.
Iz današnje je perspektive lako moralizirati jer je krivnju uvijek jednostavnije svaliti na nekoga drugoga. Način na koji se pisalo i tretiralo psihičke bolesti u medijima danas je mnogo skandalozniji od činjenice da je jedna mlada žena (Britney Spears) pokleknula pod nezamislivim i neizdrživim pritiscima ondašnje paparazzi kulture koja je danas, nasreću, na rubu izumiranja. No, iako su se s dolaskom novih medija promijenila pravila igre, upadamo u istu zamku ako kažemo da je danas stanje bolje nego prije desetak godina. Istina je da se u posljednje vrijeme sve više u mainstream uključuju i pripadnici društvenih manjina te da bismo načelno inkluzivnost mogli proglasiti pojmom 2020-ih godina, ali bez obzira na to što se danas pažljivije piše o problemima tijela, to ne znači da ih uopće nema.
Kao netko tko je odrastao u toksičnoj kulturi ranih dvijetisućitih te svakodnevno konzumirao sadržaj i fotografije na kojima su izražene zdjelične kosti te ekstremna mršavost predstavljene kao ideal ljepote, još uvijek se ponekad teško nosim s vlastitim odrazom u zrcalu, a u razgovoru sa svojim vršnjakinjama saznajem i kako se sve više-manje i dalje redovito štipamo za donji dio trbuha. Dakle, neosporna je činjenica da mediji oblikuju način na koji vidimo sebe i svoje tijelo jer nas svakodnevno opskrbljuju idealnim prikazima s kojima se zatim možemo (a vjerojatno i hoćemo) uspoređivati. Nekoć su to činili mediji stalnim kritikama na račun izgleda slavnih osoba kojima su posredno kritizirali i naša mlohava bedra i celulit, a danas se to čini na nešto suptilniji, ali nipošto manje agresivan način; govorim, dakako, o filterima na društvenim mrežama.
Filter vs. stvarnost
Prije nekoliko sam tjedana isprobala filter na Instagramu koji mi je ispravio nos, povećao usne te pročistio kožu do mjere u kojoj sam izgledala apsolutno neprepoznatljivo. Zgodno, ali nerealno. Zurila sam u svoju ‘poboljšanu’ verziju tog poslijepodneva i po prvi put u životu pomislila kako bih zaista bolje izgledala s malo većim usnama, a nakon što sam isključila filter, s ekrana je u mene zurilo moje blijedo lice s podočnjacima i miteserima na nosu. Ugh. Budući da društvene mreže danas koriste gotovo svi, uključujući i djecu u nižim razredima osnovne škole, filteri kojima se naša lica doslovno iskrivljuju te ‘ispravljaju’ u ono što se danas smatra idealom ljepote problem je koji će zasigurno oblikovati još jednu generaciju istraumatiziranu vlastitim odrazom u zrcalu.
Početkom tisućljeća tinejdžerice diljem svijeta izgladnjivale su se kako bi stale u skinny traperice niskog struka, na blogovima su se razmjenjivala iskustva o brojanju kalorija, a svi smo na Tumblru slinili za mršavim djevojkama duge crvene kose i koščatih koljena. Danas se narativ o tijelu znatno promijenio – govori se o body positivity pokretu, diskutira o tzv. društvenom strahu od debljine, a obline sve više postaju standard, dijelom i zbog veće uključenosti Afroamerikanki u javni diskurs. No, bez obzira na brojne pozitivne pomake, naša se lica sve više ukalupljuju, što šminkom, što filterima. Potražnja za kirurškim zahvatima drastično je porasla u posljednjih nekoliko godina, a uštrcavanje botoksa s 25 više nije privilegija razmažene bogate djece s Beverly Hillsa. Što više pričamo o prihvaćanju i ljubavi prema sebi, to se sve dublje zakopavamo u vlastito licemjerje, a ono što je najgore u svemu tome jest činjenica da ovaj put za to nisu krivi samo nemilosrdni mediji i blještava paparazzi kultura nego mi sami koji samovoljno sudjelujemo i potičemo kulturu u kojoj se više nitko ne osjeća dobro u svojoj koži.
Kultura u kojoj se više nitko ne osjeća dobro u svojoj koži
Nedavno mi je prijateljica ispričala kako je njezin dvanaestogodišnji bratić izjavio da mu se sviđaju djevojke od dvadeset godina jer se njegove vršnjakinje ne šminkaju. Naravno, to ne znači da bismo društvene mreže i šminku odmah trebali spaliti na lomači i/ili ih prozvati trovačima društva, ali ni da bismo bez promišljanja trebali prihvaćati sve što nam se danas podvaljuje kao normalno i prihvatljivo. Činjenica da velik postotak korisnika na društvenim mrežama koristi filtere u kreiranju virtualnog sadržaja nije osnažujuća praksa nego upravo suprotno – svima onima koji još nisu osvijestili moć filtera može se činiti kako na Instagram Reelsima svi izgledaju bolje i ljepše od njih. Poražavajuće je i to što su mnogi od najpopularnijih beauty filtera rasistički jer često izbjeljuju kožu i posvjetljuju oči. Dakle, sa sigurnošću možemo reći da živimo u shizofrenom društvu koje nam s jedne strane govori da budemo ono što jesmo dok istovremeno na sebi ima filter zbog kojeg izgleda kao Bratz lutka.
Svijet očito ide prema sve većoj virtualizaciji, u posljednje se vrijeme govori i o digitalnoj odjeći (o čemu je pisala kolegica Nives Bošnjak), a s pojavom sveprožimajućih koncepata poput najavljenog Metaversa, čini se da će se granica između virtualnog i stvarnog istovremeno sve više zamagljivati, ali i učvršćivati. (U smislu da ćemo sve više živjeti digitalno te se istodobno u tom svijetu sve više udaljavati od svoje ‘analogne verzije’). Višestrukost identiteta neosporna je činjenica 21. stoljeća, ali problematično je to što se u kreiranju avatara i dalje oslanjamo na štetne ideje i koncepte kojima smo se posljednjih nekoliko tisućljeća međusobno porobljavali. Umjesto da nove medije iskoristimo kao alat i platformu putem koje ćemo ispričati priču na svoj način, mi ih koristimo kako bismo osnažili postojeći jaz u društvu te stvorili virtualnu verziju sebe koja se u potpunosti oslanja na zastarjeli represivni model ljepote i identiteta uopće.
Yassifikacija i uniformiranost ljepote
Nedavna popularnost YassifyBot Twitter profila čiji autori kroz filtere provlače umjetnička djela poput slavne Djevojke s bisernom naušnicom Johannesa Vermeera te likove iz Harryja Pottera poput Snapea i Dobbyja, svjedoči o tome kako se kao društvo trenutačno nalazimo u zaista apsurdnom položaju. Smijehom kroz suze možda bismo mogli najbolje objasniti popularnost YassifyBot prikaza koji istovremeno kritiziraju, ali i potvrđuju činjenicu da smo danas kao društvo zaista okruženi tim uniformiranim licima.
— Yassify Bot (@YassifyBot) November 28, 2021
Nedavno sam čula teoriju o tome kako je za društvenu opsjednutost vanjskim izgledom i konceptom ljepote izravno odgovorno postavljanje zrcala u kupaonice u kućanstvima jer se do tada većina ljudi nije imala u čemu ogledati. Danas imamo i zrcala i prednju kameru, a bome i najezdu savršenih prćastih nosića, gustih trepavica i oblih, putenih usana s kojima se možemo svakodnevno uspoređivati, bilo da smo doma, u tramvaju ili na poslu. Vrijeme je stoga da preuzmemo odgovornost za svoje postupke te da počnemo odgovornije koristiti društvene mreže, imamo dužnost prema sebi i prema novijim generacijama čije će samopouzdanje ovi trendovi zasigurno rastrgati baš kao što su to seksistički prikazi u tabloidima učinili našoj generaciji. Britney je danas napokon slobodna, ali to ne znači da mi ostali i dalje nismo zarobljeni.