SUPERMAME

Za izostanak oduševljenja oko poklona nisu kriva naša djeca, već mi i konzumerizam u kojem smo zapeli

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Konačno je to doba godine kojem se svi veselimo, planiramo, kupujemo i što treba i što ne treba, djeca uzbuđeno pišu pisma Djedu Božićnjaku, slažu se liste želja, bake i dide planiraju božićne jelovnike, traže se stari recepti tradicionalnih kolača, a mi se pomalo pitamo jesmo li promašili smisao blagdana? I tako se svake godine zapitamo, nakon što smo ispraznili novčanike i umorili se od razmišljanja i priprema, a odgovor nikako da pronađemo, jer razum zbori jedno, a srce drugo. Osobno, glavni razlog smišljanja, prikupljanja, kupovanja, istraživanja uradi sam zamatanja poklona, je upravo to uzbuđenje kako će moja djeca reagirati na božićno jutro. I nerado si priznajem kako do sada još nisam doživjela željenu reakciju, odnosno, da se bolje izrazim, oduševljenje je trajalo svega par minuta. Da se razumijemo, za izostanak oduševljenja nisu kriva naša djeca, već mi sami i konzumerizam u kojem smo zapeli. Konzumerizam u kombinaciji s potrebom da vlastitoj djeci priuštimo sve. A realno, našoj djeci ‘sve’ ne treba…

Danas gotovo da i nema poklona koji izaziva oduševljenje. Dostupnost materijalnih stvari, informacija kojima smo zatrpani, dovelo je do toga da tragamo za srećom i instant rješenjima trošeći novce. Želimo pružiti i djeci i sebi taj osjećaj koji novac zapravo, ne može priuštiti. Interesi i naše djece i nas samih se mijenjaju brzinom svjetlosti. S jedne strane to je i razumljivo s obzirom na to da živimo u doba u kojem tehnologija toliko napreduje da stalno izbacuje nešto ‘još bolje’. Je li nam potrebno to ‘još bolje’ da bismo bili sretni? Koliko često ‘kupujemo’ emocije? Danas naša djeca ne znaju što je dosada, jer nisu imali priliku dosađivati se. A mi smo ih za dosadu zakinuli. Od trenutka kada smo postali roditelji, težimo tome da naša djeca imaju senzoričke igračke, igračke koje potiču motoriku, razne slikovnice koje potiču čitanje, crtanje, razvijanje mašte, ma postoji čitav spektar igračaka na tržištu koje su zaista fenomenalne i korisne, a svaki roditelj svojem djetetu želi upravo najbolje.

Zbog naravi svog posla među prvima vidim što sve tržište danas nudi za djecu i roditelje, a upravo ta silina noviteta, brzina mijenjanja raznih smjernica i istraživanja glede razvoja djece, dovela me do toga da počnem razmišljati kakva bih ja danas bila da sam imala toliki izbor igračaka, knjiga, slikovnica, tehnologije kod kuće? Bi li bila sposobnija? Bi li razvila neke druge kvalitete? S druge strane, razmišljala sam bi li se znala zaigrati, bi li ta igra trajala duže od desetak minuta? Mogu samo pretpostavljati, jer kao u svemu, ne možemo znati što bi bilo kad bi bilo, pa ni kako bi se mi, kao djeca, ponašali da smo imali mogućnosti koje imaju naša djeca.

Ono što je nama bila zabava, našoj djeci bila bi nezamisliva dosada. Naši roditelji se nisu opterećivali time što nam je dosadno. Malo tko od nas si je mogao dozvoliti uopće reći roditeljima da nam je dosadno. Zabavljali smo se sami, smišljali igre sami, cijenili puno više svaku igrački koju bismo dobili. Cijenili smo puno više i trenutke provedene u aktivnom razgovoru našim roditeljima. Zašto je tome tako? Kao što sam rekla, od prvog dana, naši maleni izloženi su silini podražaja sa svih strana. Učimo i radimo s njima od prvog dana rođenja. Učimo i educiramo sebe o roditeljstvu. Čini mi se da nikada nije bilo više certificiranih edukatora za roditeljstvo. Učimo i istražujemo kako prilagoditi razgovor dobi djeteta, obraćamo puno više pažnje na to da su oni mala ljudska bića sposobna primiti i razumjeti. Pažnju nikada više nismo davali, a djeci nikada nije bilo dosadnije. Zapravo, djeca nikada nisu bila željnija naše pažnje, a roditelji nisu nikada bili opterećeniji i umorniji. Zar to nije paradoks? Je li ključ u umjerenosti? Umjerenosti svega? Razgovora, emocija, igračaka, učenja?

Nebrojeno puta sam se našla u situaciji da sam premorena, iscrpljena i na rubu snaga, ali čupam zadnje atome iz sebe kako bih animirala vlastitu djecu, dala im svoje vrijeme. Zapitala sam se je li uvjet njihove sreće da se mi roditelji iscrpimo i najčešće, na kraju balade, osjećamo kao da smo robovali? Reći će neki – što si ih rodila kada ti je teško – na takve apsurdne komentare neću trošiti vrijeme, već ću se koncentrirati na to kako je danas biti roditelj jedno od najzahtjevnijih uloga koje osoba u životu može imati. Nije to samo skrb da naša djeca budu zbrinuta, sita i školovana (kao što je prethodnim generacijama bio zadatak), danas biti roditelj podrazumijeva da briga o djeci znači i da su zbrinuti, siti ne bilo kakvim jelima, školovani prema njihovim aspiracijama, zbrinuti kako se osjećaju, što žele, kako da prežive nehumane uvjete društva kojem kronično fali empatije i suosjećanja prema drugom živom biću, kako da ostanu samouvjereni, kako da zavole sebe sa svim nedostacima pored isfiltriranih fotografija savršeno istih lica koje se stavljaju kao mjerilo ljepote.

Zar to nije izrazito odgovoran i zahtjevan posao? Kako da taj posao odradimo dobro ako smo toliko iscrpljeni i umorni? Sasvim je jasno zašto onda tragamo za odgovorima kod raznih edukatora za roditeljstvo. Dok pišem ovaj tekst, shvaćam kako samo nižem pitanja, a vrlo malo odgovora. I sama tragam za idealnim balansom. Balansom mojeg instinkta i onoga što mi društvo danas, kao roditelju, nameće. Pokušavam preuzeti neke metode kojima sam odgajana i prilagoditi ih današnjem vremenu. Uzeti od svega ono najbolje. Ne smatram kako su naši roditelji radili sve tako pogrešno kako današnje metode ističu, jer vidim oko sebe fantastične i kvalitetne, uspješne ljude, a za generaciju naše djece nisam sigurna kako će budućnost izgledati kada im je sve toliko dostupno, dozvoljeno i prisutno. Kao što sam već istaknula u ovom tekstu, vjerujem kako je umjerenost ključ svega. Možemo sve s puno manje. Poštujući pritom i vrijeme za sebe i vrijeme za djecu. Izbalansirati igračke, prisutnost, učenje, vrijeme, brigu. Pustimo im da se dosađuju, a mi predahnemo.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube