Nekad je nužno odabrati stranu
Ispovijest

YouTuberica Lorin Nukić otvoreno je progovorila o depresiji. Zamolile smo je da nam ispriča kako se izvukla

FOTO: Lorin Nukić

YouTuberica Lorin Nukić, koju na kanalu prati više od 38 tisuća ljudi, a na Instagramu skoro 60 tisuća, snimila je video o depresiji, a sad je nama, s odmakom, ispričala detaljniju verziju

Kad govorim o depresiji, iskreno, rekla bih da je prvi okidač svega kod mene bio gubitak tate. Tatu sam izgubila kad sam imala 9 i pol godina i to me baš jako pogodilo. I dan danas kada pričam o tome, užasno mi teško pada. On je za mene bio najbolji tata na svijetu i moj najveći heroj. Ustvari, još uvijek i je sve to.

Nakon toga, došao je moj odlazak i preseljenje iz Osijeka u Zagreb. Dobro, Zagreb za mene nije bio skroz nepoznat, cijelo djetinjstvo sam dolazila tu kod bake i mamine strike i strine, ali jako sam vezana za Osijek, pa me i to onda dosta pogodilo. Godinama nakon nisam prihvaćala činjenicu da živim u Zagrebu.

U školi u Zagrebu sam upoznala što znači dječja okrutnost

Zatim je slijedio odlazak u novu školu. To mi ustvari nije bio problem, lako sam pronalazila prijatelje, s obzirom da mi je to bila već treća po redu škola koju sam promijenila. I u Osijeku smo selili, pa bih mijenjala školu, ali ovdje u Zagrebu sam se prvi put susrela s onom dječjom okrutnosti. Taj period je bio grozan.

U školi su me izrugivali jer “čudno pričam”, ismijavali su me jer sam iz Osijeka, nekad je išlo čak toliko daleko da su se smijali što mi tata nije živ. A onda sam došla i u ono nezgodno doba puberteta, tek sam tada shvatila što sam doživjela. Tada, za vrijeme drugog ili trećeg razreda srednje škole, počelo je moje najveće povlačenje u sebe. Tada se javio i taj neki oblik depresije.

Na najgore dane bi plakala i doslovno ne bi izlazila iz sobe

Lorin Nukić

Iako sam bila loše, nikad nije došlo do toga da moram potražiti pomoć u obliku tableta. Mama me tada nekako držala, iskreno, bez nje ne znam što bih. Ali bilo je dana kad je stvarno bilo grozno i sad kad se sjetim, ni sama ne znam što točno reći, kako se kod mene ta depresija manifestirala, što se događalo u meni…

Mama je prva primijetila da više nisam ona stara, da sam se potpuno povukla u sebe, da sam se udaljila od svih prijatelja. Jedina mjesta na koja sam odlazila bila su škola i trening. I baš taj trening mi je bio terapija, zato ga nisam puštala.

Bila sam tužna, non stop, a često nisam točno ni znala koji je razlog tome. Tih najgorih dana se stvarno nerado sjećam

Onih baš najgorih dana koje sam prošla se jako nerado sjetim. Danas su, hvala Bogu, ti najgori trenuci iza mene i već desetak mjeseci se osjećam super. Ali, naravno da nisam zaboravila kako mi je tada bilo i što sam prolazila. Cijele bih dana provodila u svojoj sobi, bila sam tužna bez prestanka, a često nisam točno znala ni koji je razlog tome.

Većinu vremena bih plakala i provodila u suzama, ponekad sam si znala upaliti neku glazbu, a onda bi razmišljala o svemu. Iako mi i danas ponekad bude teško, kao vjerojatno i svakome od nas, takve baš jako užasne dane više nemam.

Razgovori sa psiholozima bili su katastrofalni

U tom sam periodu pokušala razgovarati i sa psiholozima. To je bilo grozno, ali tek sam danas svjesna zašto s njima nije funkcioniralo. Tada sam bila u takvom stanju da, prvenstveno, sama sebi nisam mogla ni znala pomoći, pa je sasvim jasno da mi ni razgovor s profesionalcima nije pomogao.

Moji prvi odlasci psiholozima prošli su prilično loše. Jednostavno nisam nailazila na nekoga s kime sam se osjećala ugodno i nije mi bilo lako razgovarati s njima i otvoriti se. Sad mi je jasno da je situacija bila takva možda i zato što, s druge strane, ni ja nisam vjerovala da će mi ti razgovori na bilo koji način pomoći.

Jedan od takvih razgovora izgledao je, čini mi se, prilično standardno. Na početku bi me pitali tko sam ja, morala sam se predstaviti, a onda sam im morala reći što me sve muči, ispričati im svoju priču, jer je logično da me na prvi pogled ne mogu pročitati i odmah znati moju situaciju.

Nisam se osjećala ugodno razgovarati s njima, već sam u startu odlučila da im neću ni dati priliku, zato je i ispalo tako loše

Ali, ja sam bila ta koja im odmah u startu nisam davala ni priliku da mi pomognu. Nisam se osjećala ugodno. Ali, onda sam shvatila da je stvarno vrijeme da nešto promjenim i da bih prvenstveno trebala pomoći samoj sebi. Nakon toga našla sam psihologa koji mi je odgovarao i s kojim sam mogla najnormalnije razgovarati.

Iako, mislim da sam najviše od svih pomogla ja sama sebi. Promijenila sam sklop u glavi i jednostavno sam odlučila da mi je dosta. Kad mi i dođe loš dan, pa i više njih zaredom, odlučila sam se sama oduprijeti tome, jer, realno, to je zapravo jedini način da se nešto dobro pokrene.

Počela sam se više baviti stvarima koje me vesele, tada sam već imala i svoj kanal na YouTubeu, počela sam se više družiti s ljudima, izašla sam iz kuće. Više nisam odgurivala ljude koji me vole, davala sam im priliku da mi i oni pomognu da se osjećam bolje. To sve, u kombinaciji s time što sam si drugačije posložila stvari u glavi, mi je jako pomagalo.

Zatim se dogodio taj moj video o depresiji

https://www.youtube.com/watch?v=6J4CvOP4IXg

Malo nakon toga se dogodio i taj moj video o depresiji koji sam snimila i objavila na kanalu prije nekih deset mjeseci. I to je bio jedan od okidača nakon kojeg su se stvari počele mijenjati na bolje. Zapravo, dugo sam prije toga razmišljala o tome da jako želim snimiti video na tu temu, ali mi je trebalo hrabrosti da to stvarno i napravim. Otkako sam otvorila kanal, htjela sam s vremena na vrijeme dati svoj glas na internetu i za nešto poučno, nešto pametno, nešto što će ljudima biti od koristi. Možda pomoći nekome.

S ljudima koji me prate ondje sam uvijek maksimalno iskrena i otvorena, zbog čega sam na kraju snimila video o depresiji, a u glavi mi je cijelo vrijeme bila misao da ću nekome, tko se možda bori sa sličnim problemima kao i ja, pomoći ili barem malo olakšati. Otvoreno govorim da sam jako ponosna na sebe što sam uspjela snimiti nešto tako intimno i objaviti to. Bilo mi ga je užasno teško, zapravo najteže snimiti, ali mi je baš zbog toga najdraži video na kanalu, ikad.

Nakon tog videa odmah mi je počela stizati gomila poruka na koje sam danima odgovarala. Zapravo se uvijek trudim odgovoriti svima koji mi šalju poruke, pogotovo kad traže bilo kakvu pomoć ili neki savjet. Naravno, bilo je i onih negativnih komentara, uvijek toga bude.

Često mi stižu i ružni komentari, pa me ljudi pitaju “Ma što to tebe muči?” Na van možda ispada da je moj život savršen, ali trebali bismo svi skupa malo realnije gledati na takve stvari

Iako me nikad nitko nije pitao kako to da se već tako mlada borim s depresijom, često su mi stizali ružni komentari koji bi zvučali otprilike ovako nekako: “Ma što to tebe muči?” Često mi dolaze i komentari u kojima su ljudi uvjereni da je meni u svakom trenutku života i baš uvijek savršeno. Možda sam i navikla na takve stvari, ali me i dalje izbace iz takta. To je jedna od jako malo stvari koje mi to mogu napraviti, ustvari.

A sad kad ponovno razmišljam o tome, nekako me kroz život stalno prati ta etiketa da je moj život apsolutno super, pa kakvih bi ja to točno problema mogla imati… Ali, to što ja na van, u videima koje snimam, ne pokazujem kada mi je loš dan i to što se trudim iz svega izvuči maksimum najboljeg, ne znači da sam bezbrižna. Moramo ponekad biti malo realniji oko takvih stavova i predrasuda.

Jednom mi je i mama zato rekla jako pametnu stvar, koja možda nije revolucionarna, ali je toliko istinita. Stvarno nije važno što govore, nego tko to govori. I zato se brzo smirim nakon takvih negativnih priča zato što znam da su ti negativni ljudi oni koji meni u životu nisu važni niti je njihovo mišljenje relevantno. Jasno mi je da nisu svi prošli iste stvari koje sam prošla i ja i da ne mogu znati kako mi je, ali baš zato ne trebaju suditi. To bih zapravo jedino poručila onima koji mi i dalje govore takve stvari i šalju takve negativne komentare.

Sad ovo pričam iz neke drugačije perspektive

Lorin Nukić

Meni je, iskreno, najvažnija reakcija nakon što sam kliknula objavi na taj video bila ona moje mame. Nisam se bojala kako će reagirati, ali sam se bojala da će plakati i da će je užasno mučiti kad me vidi tužnu. Ona na svaku moju suzu jako emotivno reagira.

Sve ona nekako podnosi, ali kad sam ja tužna, to nikako. Kao i stvari drugi roditelj, uostalom. Na kraju mi je, kad je pogledala video, rekla da je nevjerojatno ponosna na mene što sam uopće skupila hrabrosti snimiti nešto tako intimno. Plakala je, što je normalno, ali mi je rekla da to smatra velikim korakom prema naprijed. Vidjela je da sam samoj sebi počela vjerovati i pomagati.

Moj i mamin odnos mi je kroz život jako bitan. Imamo predivan odnos, ona mi je najbolja prijateljica. Oduvijek s njom razgovaram o svemu i ne skrivam joj ni jedan dio onoga što radim i kako živim i ona je ta koja je uvijek tu da me malo pogurne kad sama sebi prestanem vjerovati.

Jako mi je bitno što mogu ponovno ispričati svoju priču, ali sad iz jedne potpuno drugačije perspektive. Iz perspektive sebe koja se osjeća bolje i koja se sama izborila da se osjeća bolje

Iako će se i sad, nakon ovog teksta na kojem sam i sebi i vama baš jako zahvalna, neki možda misliti da neki moji problemi nisu dovoljno ozbiljni ili veliki da stvore stanje u kakvom sam ja bila, nikome ne zamjeram. Samo mi je bilo jako bitno još jednom ispričati svoju priču, ovoga puta iz drugačije perspektive. Iz perspektive mene koja je poradila na sebi i koja se stvarno trudi izboriti s onim lošim stvarima u životu.

Naravno da se rad na sebi nastavlja cijeli život, i naravno da uvijek ima loših dana, ali se nadam da će netko tko se osjeća loše danas možda ovo pročitati i da će mu biti barem mrvicu lakše. Ja sam sama sebi morala biti ta koja će se pronaći i pomoći si. A onda su nakon toga došli i svi drugi i sve drugo.