Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

SUPERMAME

Već tri mjeseca provodim 24 sata dnevno sa svojom djecom i, da – umorna sam

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Kako izgleda 24 sata s djecom? To je tema na koju bi svaka mama mogla napisati minimalno trilogiju. Mogla bih sada krenuti s tim kako je to izgledalo posljednja tri mjeseca kada smo bile i mame i prijateljice i domaćice i odgajateljice i njegovateljice i učiteljice i kuharice i čistačice. Mogla bih pisati koliko je to sve zahtjevno i koliko je to zapravo uloga u jednoj osobi. Međutim, to su sve uloge koje mame nose neovisno o karanteni i izolaciji. Nosimo ih svaki dan. I nosimo ih čitav život.

Kako izgleda naših 24 sata? Nezahvalno je pitanje jer majčinstvo nije 24 sata. Majčinstvo je nešto puno više. Majčinstvo je prožeto s milijardu osjećaja. Od brige, ljubavi, grižnje savjesti, umora, sreće, vikanja, smijanja i opet svih tih emocija umotanih u milijardu pitanja i ono jedno veliko pitanje – jesam li dovoljno dobra? Je li dovoljno koliko dajem? Mogu li više? Trebam li više? Trebaju li oni više?

View this post on Instagram

Jutro sam započela predrasudama o carskom rezu, a dan završavam temom koja je opet predmet predrasuda – zajedničko spavanje… Kada je zajedničko spavanje u pitanju, i sama se žalim koliko zna biti teško i naporno. Uistinu je baš tako, naporno, teško, ali je i najljepše. Moji dječaci spavaju s nama u krevetu. I koliko god nekada poželim krevet samo za sebe i muža, tada shvatim da ih želim uz sebe, jer mi fale. A i zato jer ih jedino sada mogu imati uz sebe. Baš takve. Malene, ranjive, slatke, razigrane. Život me naučio da ne znam što donosi sutra, upravo zato sam odlučila da me nije briga što bih trebala. Radim onako kako osjećam. A kao mama osjećam da želim mirisati kosicu svojih dječaka dokle god mogu. Da želim osjetiti toplinu njihovih tijela pored sebe. Da želim tu gužvu u krevetu, jer će mi jednog dana faliti. A oni će se sjećati. Sjećat će se maženja i škakaljanja i zajedničke molitve prije spavanja. Znate, jedno od mojih najdražih sjećanja iz djetinjstva su večeri kada smo se brat i ja uvukli mami u krevet. Kada bi nam svirala gitaru prije spavanja. Kada bi se u onoj maloj sobici, s krovnim prozorom i mirisom drvenarije, ušuškali skroz blizu nje i spavali. Sigurni. Sretni. Mirni. To je sjećanje koje ću nositi čitav život u sebi. A ta sjećanja oživljavaju i one kojih više nema s nama… Želim da moji dječaci imaju ta sjećanja. Spavanja s mamom i tatom u malom krevetu. Stisnuti poput sardina, sigurni i mirni. Zato ću na ovu temu samo reći da radite kako osjećate da je za vašu djecu najbolje i najzdravije… Ima vremena za sve… Ne moramo se toliko truditi da brzo odrastu… . Hvala dragim ženama iz @svalicamajcinstva što su me pozvale da dam svoj skroman, više pjesnički, manje savjetodavni doprinos ovoj temi. . #svalicamajcinstva #svalicamajcinstva_spavanje

A post shared by Sonja (@supermama.sonja) on

I onda se dogode oni dani kada se osjećamo kao da samo robujemo, ugađamo, čistimo i mislimo na druge, pritom zaboravljajući na same sebe, pa se skupi negodovanja, nezadovoljstva i kukanja. Više od tih emocija ne znaš kamo bi, pa izađe to nezadovoljstvo i frustracija van. I onda te ošine po licu komentar sasvim nepoznate duše koja te niti ne poznaje, koja živi sasvim jedan drugačiji život, ali si dozvoli opaliti jednu “sebi si ih rodila”. I staneš i pomisliš, zar stvarno? Trebam li na to uopće odgovoriti?

Mi mame stalno se moramo opravdavati. Zašto ne mogu reći – prokleto sam umorna, bez da nakon toga dodam 48 najljepših epiteta o vlastitom djetetu i mojoj sreći na tome što ga imam?! Mogu li reći da mi je teško kada mi je teško? Zašto je to “kukanje” rezervirano samo za određene teme? Zašto npr. naš narod može stalno kukati o tome kako je teško malom čovjeku, kako su svi korumpirani, zašto mogu kukati mediji o ustašama i partizanima, a jedna umorna mater ne može izgovoriti – pun mi je kufer svega?! Zašto nam uskraćujete i to? Zar nije ljudski biti umorna? Zar nije ljudski imati loš dan?

Zašto naš narod može stalno kukati o tome kako je teško malom čovjeku, kako su svi korumpirani, a jedna umorna mater ne može izgovoriti – pun mi je kufer svega?!

Ovo vam je moja istina – jesu, slatki su. Jesu, smisao su. Jesu, vrijede svakog truda. Jesu, blagoslov su. Ali realno i iscrpe. Iscrpe do mjere da zamišljam kako bi divno bilo imati gumb PAUZA. Stiskala bih ga kao što Dečak stišće gumb na Voiceu. Pogotovo kada dođemo u fazu vrištanja zato što komadići jabuke nisu jednako narezani. Zato što je na komadiću jabuke ostalo dva milimetra kore. Zato što je žuta čaša u pranju. Zato jer vani pada kiša i ne znamo kada će prestati, a dida nije kupio psa.

I onda, nakon čitavog dana obavljanja onih redovnih 12 uloga koje prosječna žena i majka ima, uz sasvim opravdane razloge za vrlo glasno demonstriranje nezadovoljstva i frustracije dvojice todlera, spremam ih za krevet, iako je čitav proces spremanja jednak hvatanju divljeg ždrijebeta na otvorenoj livadi. I kada ih konačno uhvatim, poluznojna i raščupana, obučem i konačno polegnem u krevet, jedan rasteže jednu ruku, namješta se, traži da skinem majicu jer mu smeta dugi rukav na mojoj ruci, drugi rasteže drugu ruku i želi da ga istodobno grlim i češkam pod točno određenim kutem po glavi koji je trenutno neizvediv bez potencijalnog iščašenja. A sve to točno određenim tempom. Osjećam se kao u doba Matije Gupca i torture rastezanjem udova do smrti.

View this post on Instagram

"Što me do sada naučila ova situacija? Mogu puno više toga nositi nego što sam ikada mislila. Izdržljiva sam beštija. Ne mogu reći da sam snažnija niti hrabrija, ali mogu reći da bih prije pola godine posumnjala u svoju snagu da mi je tada netko rekao da ću nositi sve što nosim. Tugu, gubitak, strah od neizvjesnosti, zatvorenost, izoliranost. Kada bih si pisala pismo i poslala ga natrag u prošlost, rekla bih si – imaš snagu nositi puno više. I nosit ćeš puno više od onoga što misliš, i nosit ćeš to dostojanstveno. Nekada uz čašu gin tonica. Ali opet, dostojanstveno. Njegovat ćeš osobe u svom životu. Njegovat ćeš odnose u svom životu. Njegovat ćeš uspomene s onima kojih više nema. Pričat ćeš više o onima koji ti fale. Nazvat ćeš i onda kada si mislila da nikada više nećeš. . Što sam shvatila kao mama? Shvatila sam da se ne moram opravdavati nikome kada se dogodi dan bez rasporeda, bez konstruktivne igre, bez truda. Dogodit će se takav dan kada ćeš dozvoliti svojoj djeci da rade sve što žele i njima se neće dogoditi ništa loše zbog toga. Dapače, oni će uživati u „zabranjenom voću“ taj jedan dan. Neće primijetiti tvoje suze. Nije više stvar toga jesam li kreativna, imam li ideje, tražim li inspiraciju. Stvar je toga da nosim previše tereta u sebi da bih oslobodila tu kreativu, tu slobodu i taj optimizam koji je mojoj djeci potreban." . Nova kolumna na @supermame.hr u suradnji s @froc_kids . Foto: @pepper_atelier #jasamsupermama #supermamehr #covid_19

A post shared by Sonja (@supermama.sonja) on

I onda čujem to duboko disanje. Zaspali su. Pogledam ih, poljubim najnježnije što mogu, duboko udahnem i pomirišem kosicu mojih dvaju dječaka i pobjegnem glavom bez obzira. Udahnuti zrak. Odmoriti. Opustiti se. Osluškivati tišinu. I ta idila traje. Traje punih sedam minuta. Jer onda uhvatim svoj mobitel i gledam njihove fotografije i smijem se s mužem prepričavajući sve gluposti koji su mi priuštili taj dan.

I tada, dok prepričavam, shvatim zbog čega sam izgubila živce taj dan. Moj dvogodišnjak nije htio popodne zaspati jer nije umoran. Vani pada kiša i ne znam kada će stati. Moj četverogodišnjak se ponaša kao da ima četiri godine. I za kraj, muž je zaboravio kupiti mentu koja mi je prijeko potrebna za onaj gin tonic navečer kada konačno imam vremena za sebe. Dakle, kako zgleda 24 sata jedne mame? Ma, sami procijenite. I ta kraj jedan klišej – majčinstvo je divno. I naporno.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba