Nekad je nužno odabrati stranu
SEKS DNEVNIK

Urnebesna Živana s nama je podijela svoj dnevnik o seksu u izolaciji s mužem, valunzima i Petru Vlahovu

FOTO: Annie Spratt

Živana Ćevid-Rumbak vodi dnevnik u izolaciji. Piše o braku, seksu, predmenopauzi i valunzima

Dakle, da nije ovog Facebooka ljudi bi poludjeli još više. Ludi jesmo. Svi koji me poznaju znaju da godinama nisam imala godišnji odmor, pa ako ga je itko zaslužio to sam ja. Dakle, ovo je sedmi dan prisilnog godišnjeg i treći vikend u 20 godina da sam slobodna. Aleluja. Da nisu zatvorene crkve išla bih na misu, a ovako ne znam ni koji je dan. Djecu sam zabarikadirala u kuću. Ovaj moj (čitaj muž) je u svom prirodnom stanju: spava, ujutro sjedi na wc školjci i čeka, puši i trese mi pepeo u cvijet. Jedini preostali. Ako niste znali pepeo je zdrav za cvijeće.

Onda gleda najnovije vijesti i pije kavu i tako do podne. Pohala sam stari kruh, nema bacanja, pazimo na svaku mrvicu i krišku jabuke. Posvađamo se uredno pet puta dnevno. On spava u dnevnom boravku, ja u spavaćoj sobi. Seksa nema, rekoh možeš u 3 ujutro, kad djeca zaspu (čitaj sin koji igra PlayStation danju i noću te kći koja tipka s dečkom 1200 poruka, također danju i noću).

Valunge ovaj mjesec nemam. Čudno, čak me ni sise onako ne bole. Iza ručka se uredno odspava dva sata. Ja ispred njega na podu vježbam pet Tibetanaca. Jebeš mi mater ako si ti normalna, kaže on. Eh, da sam normalna spavala bih, na godišnjem sam. Danas mi se javila frendica, ona pak ima internet ljubavnika. Upitah ju tko je, veli ona da ne zna jer lik ima sliku Mickeyja Mousea.

Ljubav u doba korone. Pisat će o nama za 100 godina. Kako smo to proživjele, a predmenopauza i valunzi se neće spominjati. Ni seks u 3 ujutro. Sutra ću ribati kupaonu. Dan poslije kuhinju. Dan poslije sa sinom učiti hrvatski jezik za državnu maturu. Ako je bude. Napit ću se ovo ljeto. Navršit ću pola stoljeća. I ne bojim se ničeg. Osim toga da se neću sjećati.

DAN 12.

Alexander Krivitskiy

30. ožujka. 2020. ljeta gospodnjeg. Dan kao i svaki drugi, mislim da je ponedjeljak. Prvo sam se zaljubila u Vilija, a sad u novinara HRT-a Petra Vlahova. Buljim u TV i slušam ga, doduše ne tako pozorno. Ovaj moj me samo pogleda. Zgodan mi je ovaj Vlahov. Njegove omiljene voditeljice, inače moje prijateljice, nema zbog smanjenja emitiranja. Tužan je. Ne zna da se s njom čujem na dnevnoj bazi. Neka pati…

Čistila sam zaostalu prašinu na polici s knjigama, alergična sam pa sam počela kašljati. Stajao je iznad mene s maskom i dezinfekcijskim sredstvom, te mobitelom spremnim za zvanje. I toplomjerom. A neš’ ne, nakašljala sam se još jače. Pobjegao je u wc gdje sjedi na školjci i čeka. Puši i trese mi pepeo u cvijet. Kad ovo prođe ispeglat ću mu karticu i kupiti najskuplje cvijeće. Onda nek trese. Ne radim već 12 dana. Nikada više neću poželjeti godišnji odmor. Radit ću do smrti. Fali mi posao. Ovaj moj naviknuo se da me zbog posla nema kući. Sad se navikava da sam u kući. Navikavamo se zajedno. Posvađali smo se oko dezinfekcijskog sredstva koje ima miris lavande. On mrzi lavandu. Gledala sam u Vlahova i brojala u sebi. Sramota da nas čuju susjedi. Djeca ionako misle da nisam normalna pa se smiju. Pukli su me valunzi pa sam otvorila balkonska vrata. Opet me pitao jesam li normalna, jer njemu je hladno.

Nisam, da jesam spavala bih jer sam na godišnjem odmoru. Nakon 15 godina. I neću oboljeti od ove jebene korone znam. Ako preživim ovaj prisilni odmor s ovim mojim. Moram dodati da je bilo seksa jednu noć u 3:06. Navinuli smo sat da nas ne čuju djeca i susjedi. Tada je najdublji san svima. Ovaj moj je upravo jeo i sprema se na beauty sleep. U dnevnom boravku. Sad ću otvoriti balkonska vrata. Pa poželjno je provjetravati zar ne?

DAN 13.

31. ožujka 2020. mislim da je utorak. Voljela bih da je petak 13. Na jedan petak 13. rodila sam svoju prvorođenu. Nakon cjelonoćne boli pod dripom, bez epiduralne, jer to tada nije bilo popularno. Ni ovaj moj nije bio sa mnom. “Lijepa vam je kćer”, reče mi jednom jedna gospođa. Mislim si, pa nisam cijelu noć rađala pod dripom da ne valja. Sanjala sam Vlahova. Bio je deset metara dalje od mene i nešto mi šaputao. Irokezu nije imao. Izgorio je od sunca rodnog grada. Ja sam se čuvala sunca. Ovaj moj hrkao je cijelu noć, od 2 do 6 ujutro. Iskrala sam se i otišla spavati u dnevni boravak.

Došlo je jutro. Jutro, promrmljali smo. “Sad će Vlahov”, kažem mu. Samo je ušutio, a onda pitao: “A nema Dubravke!?” Zaluđen opet. Neka pati. “Pa rekla sam ti da radi od kuće”, slatko sam se nasmijala u sebi. “Bilo bi dobro da pustiš kosu kao Dubravka”. Aleluja, Dubravka Žiljak, novinarka HRT-a ima kosu godinama. Dok moja naraste imat ću pola stoljeća i još pet godina. “I da nosiš haljine poput nje”, nastavio je. Volio je Dubravku.

Ručali smo. Voli kuhati. Sve što skuha uredno pohvalim. Može nam spohati i žabe i krokodile, ja pohvalim, pojedem, operem suđe. On ode na beauty sleep. A ja maštam i vrtim i gledam reprizu Vlahova. Bas je simpatičan, govorim samoj sebi. Obukla sam svoju jedinu haljinu, koju sam nosila na jednu svadbu, cipele na petu i dok se sneno budio skočila sam ispred njega. “Ta daaaaa!”. “Ti stvarno nisi normalna” kaže mi, a ja odgovorim da evo, nosim haljinu. “Jedva čekam da sve ovo prestane i da ideš raditi”.

“Skuhaj mi kavuuuuuu” dovikivao je iz wc-a. “Ne tresi pepeo u cvijet, jesi me čuo?”, urlam. “Ti ne hodaj u haljini po kući”, viknuo je, a ja sam si pomislila kako je glup, pa glumim zgodnu Dubravku. Niti malo nije romantičan. Vlahov je bio lijep danas. ” Mogla si do dućana”, kaže u jednom trenutku. “Zašto ja, jučer sam ja bila”, odgovorim. “Bolje da ti umreš prva, mene djeca više vole”, završava. Dan 13.,vani je hladno.

DAN 14.

Kristina Flour

1. travanj. 2020. Ovaj moj opet. Eno ga na wc školjci, čeka i trese mi pepeo u cvijet. Ako ga danas ne ubijem, neću nikad. Oprala sam kosu. Zamolih kćer da usiše dnevni boravak. “Zovi si svog sina”, kaže ona. Moj sin, njezin brat najozbiljnije je shvatio ovu karantenu. Uči, igra PlayStation i satima priča s Petrom (čitaj cura). Danas mi nije bilo Vlahova ujutro. Rastužilo me. Ovaj moj mi se nasmijao podrugljivo u facu. “Daj mi gaćeeeee. Idem se kupat”, viče on. “Ali, pa gaće su u istoj ladici zadnjih 15 godina. Uzmi si sam”, kažem mu.

Ako mi cvijet preživi ovu karantenu, dogovorit ću mu kavu s omiljenom voditeljicom. Ona je obećala kupiti mi haljinu za rođendan pa ću pozvati Vlahova na fileke i pivo. Svi ćemo biti sretni i zadovoljni. U PMS-u sam. Upalila sam usisivač sinoć u ponoć. “Jesi li ti normalna? Ponoć je”, vikao je. Pomislila sam si pa što onda, ionako samo spavaju. Javila mi se frendica, njezin tajanstveni internet ljubavnik, Micky Mouse rekao joj je da je voli. “Jebo te, možda je kakva žena s druge strane”, rekoh joj, na što je odgovorila da ju nije briga, bitno da ju voli.

Prvi april je, neću nasjest na ničije fore i ljudi nemojte me zajebavati lijepo vas molim. U PMS-u sam, pred klimakterijem i ne odgovaram za svoje postupke. Lijep je dan. Kazalište u kući. Ulica Somuni, broj 3. Zagreb.

DAN 15.

2. travnja 2020. Mislim da je četvrtak. Ovo je najdužih dva tjedna mog života. Sporije su mi samo prolazile minute rađajući prvorođenu pod dripom. Ova stay home formula urodila je plodom. Češće se svađamo i spominjemo blagodati posla. Ustadoh rano, ne znam jel’ pun mjesec. Ovaj moj hrkao je cijelu noć. Sad će reći da nije spavao cijelu noć. Najnovije vijesti o malim vanzemaljcima saopćit će mi Vlahov. Veseli me i sama pomisao. Da nema njega izludila bih gledajući ove političare kako se neuspješno majčinski ponašaju. Miris kave moj je parfem. Dobro jutro. Ups, nema mi Vlahova pa je najnovije vijesti čitao Tomislav. Nije imao irokezu i nije bio zgodan kao Vlahov. Sjetih se da sam mu jednom bila gost. Ja brđanka koja iznad svega volim Sljeme.

Pričah jednom o dragom mi Sljemenu. Ovaj moj se probudio. “Daj mi kavu donesi, u kancelariju, točnije wc”, zavapio je. “A nećeš ne”, odgovaram. Jutros sam bila pametnija i maknula cvijet, a stavila njegove najdraže tenisice. “Evo kavica dušo”, govorim mu, a on pita što njegove tenisice rade u kupaoni. “Pepeo je dobar za ustajali smrad iz tenisica”, dobacim. “Ti stvarno nisi normalna”, kaže i odvalimo se smijati. Popismo kavu. Tri. Podne će brzo. “Oš’ nam skuhati nešto za jesti”, pitam ga, a on kaže da bi mogla i ja sad kad ne radim. Ovaj moj kuha godinama. Ja radim i ne kuham od kad mi je jednom rekao da nije jestivo. Djeca su jela i plakala. “Mama što to znači jestivo”, pitao me tada moj sin. “Znači da je odlično”, rekla sam mu. Ti skuhaj, a ja ću se ofarbati. Mogao si mi pomoći, ovo barem iza uha”, dobacim. “Pa nećeš valjda u tu boju?” i nastavlja “a da ju malo posvijetliš?”. Odgovaram mu: “Misliš kao Dubravka?” Složi se. “Ne može tako to, vidiš da sam tamna”, a on se skupio u dućan po svijetlu farbu i kruh te dobacio da ogulim krumpir dok se on ne vrati.

Gulila sam krumpir. To je zato što nema Petra jutros. Buljim u TV i pričam Tomislavu o Sljemenu. I plačem. “Koja ti je pizda materina sad?”, vratio se s tri kutije svijetle boje za kosu. “Fali mi Sljeme”, odgovorila sam mu. “Ti stvarno nisi normalna”, ponovno je rekao. Otišla sam u kupaonu, a on je pričao s nekim na telefon. “E stari moj, djecu u pubertetu i ženu u klimaksu ako preživiš – na konju si”. Dubravka molim te nazovi me sutra. Ili dođi u tu vašu televiziju. Dan 15. četvrtak je.

DAN 16.

3. travnja 2020. ljeta gospodnjeg. Petak je. Danas sam sigurna da je. Jutros sam bila pospana. Ne čujem ni potrese kad zaspim. Ovaj moj je socijalnu distancu, nakon mog jučerasnjeg kašljanja izazvanog alergijom, shvatio krajnje ozbiljno i odgovorno. Spavao je u dnevnom boravku. Jutros mi je Vlahov predivan, izgleda odmoran i miran. Duša moja. Više ni ne čekam da me pozove da mu dofuram kavu u kancelariju, već to mahinalno radim. “Izvoli”, kažem, a on se zahvaljuje. Cvijeta nema. Nema ni tenisica. Sada pepeo sipa valjda na mokar papir pa baca ili pomiče svoju guzu. Poslao je poruku ohrabrenja frendici na što se ona raspisala. “Kaj je ovoj da se raspisala?”, pita me. “Možda joj je dosadno”, odgovorih i dodam da ako napiše da joj je dosadno, ja dolazim.

Frendica mi se javila i rekla da njenog Mickeyja Mousea nema dva dana. “Nešto se naljutio ili ušutio”, kaža na što joj odgovaram da šuti i ona. Kaže da joj fali, da su taman o seksu razgovarali. “Kakav seks sad pobogu. Ne znaš ni tko je. Uostalom kako ćete se naći?”, urlam, a ona odgovara: “pa kako god”. A ovaj moj kaže da ja nisam normalna. Bezvezan dan. Ovaj moj danas nije spomenuo Dubravku, misao mu zaokupila frendica, eno ga na wc-u, tipka i smije se. Dobra je ova izolacija. “Živanaaaaa”, urla on.
“Što je sad?”, pitam ga. “Što znače ovi smajlići?”, nastavlja. Odgovorim mu da mu to šalje pusice.

DAN 17.

Pablo Heimplatz

4. je travanj, ljeta gospodnjeg 2020. Sjetih se jednom prisluškujući razgovor nekolicine muškaraca kako jedan od njih reče, kako je baš ružno kad žena za svog muža kaže ovaj moj, i ako usput doda majmun, idiot itd. Nije li lijepše kad kaže, moj Petar, moj Šime? Ili kad Bosanac kaže, u mene žena. Eh, dakle ovaj moj zove se Neno. Ne zovem ga nikad imenom, već samo prezimenom.

Ovaj moj jutros nije pio kavu u wc-u niti pušio. Požurio se na Sljeme. Kalaju se drva, kao Ličani, prođe zima, odmah druga spremaju. Jutros mi nije bilo ni Vlahova. Ulovila me nekakva tuga i melankolija. Što li radi poznati voditelj, ovu subotu. Ne zna on ništa. Nema ni Dubravke ovom mom. No, eno ga na terasi i tipka. Smiješi se. Možda danas frendica pita njega kako je on i njegova obitelj. Bog zna što tako zanimljivo čita. Nema Facebook niti bilo koju društvenu mrežu. Kaže da su to CIA posla. “Ajde da se slikamo”, rekoh mu, na što on odgovori da ga ne slikam, ni na Facebook ne stavljam. “Neću ne brini”, kažem i pomislim kako ni ne sluti da ga ne spominjem.

Jutros se javila i frendica. Njen tajanstveni Mickey Mouse se pojavio živ. Mire se i šalju si poruke i srčeka. Seks ne spominje više. Možda se uspiju i poševiti kad prođe ovo ludilo. Bitno da je frendica sretna. Nema mi Vlahova vikendom. Tuga. Duša moja.

Valunzi su mi prestali ovaj mjesec. PMS više ne osjećam. Dvoje djece i muž, pas i radna terapija. Doduše kad malo bolje razmislim, troje djece. Ovog svog sam prvog rodila. Kad ga hoću naljutiti to mu saspem u lice. Subota je. Sutra je Cvjetna nedjelja. Ovaj moj veliki je vjernik.

DAN 18.

5. travnja 2020. Sveti je dan. Cvjetna nedjelja. Jesam rekla da je ovaj moj veliki vjernik? Jesam. Danas smo pili kavu u tišini. Do podne. Ovaj moj probudio se u 11. Završila bi i misa dok se on probudi. Lako tako biti vjernik. No danas mu je oprošteno jer su i crkve zatvorene. Nakon ručka u našoj drugoj kući, čitaj Sljemenu, gdje vodimo mali obiteljski posao vratili smo se kući. Sjeo je na svoju kobilu, čitaj motor. Kobilu sam mu kupila prošle godine.

Ovaj moj nekoliko stvari voli više od mene, jedna od njih je motor, old timer jeep iz 1952. godine, svoj mir i još par stvari koje ja ne razumijem. Dakle na motoru se provozao do groblja da vidi je li sve u redu. Tamo pod brezom, u vazi, bi trebali završiti i nas dvoje. Ja u vazu ne idem, odrješita sam i čvrsta u svom mišljenju. “Hoćeš, hoćeš”, zlobno se uvijek smije. Frendica mi je poslala video koji danima kruži društvenim mrežama, a u njemu su se potukle supruga i ljubavnica usred bijela dana, u našem mirnom kvartu. Kaže ovaj moj: “Daj mi to pošalji. Možda su se žene sudarile samo pa je naišao frajer i miri ih, znaš kako su žene lude?” , kaže on meni. “Ma daj. Pa baš ovako. Hlebinac, a inače je neandertalac, od tamo su njegovi došli v Zagreb. Ne bih ja ljubavnici ništa. S tobom bi ja riješila sve”, rekoh mu.

A što bi? Ne znam. Otišla sam šetati psa. On kuha večeru. Micky Mouse od moje frendice nije više tajanstven i muškarac je ipak. Kaže da je i ugodan i zgodan i da cijelu noć šalje poruke. “Jel’ oženjen”, pitam ju. Odgovara da je. “Pa di mu je žena dok on tipka?”, pitam, na što mi ona odgovara da spava. “Mickey Mouse, živio ti nama.”

Kvarim ovaj sveti dan. Zvao me frend da pita gdje je s TV-a nestala Mirjana Hrga jer kad nju vidi raspameti se. Danas je kuhao ručak svojoj obitelji. Htjela sam ga pitati misli li to on na Hrgu dok kuha. Ovaj moj ne spominje Dubravku, ni haljinu više. Moram se naspavati večeras. Ujutro je Vlahov. Upalite HRT4 koji ovo pratite lijepo molim. Ima nešto i dobro u ovoj koroni zar ne?
“Živanaaaa”, urla on, a ja ga pitam što je sad. “Nema wc papira”…

DAN 19.

6. travnja 2020. Ovaj moj protivnik je Facebooka i ovo sve ne zna. Reći mu ili ne!? Ako mu kažem, nestat će priče iz kazališta Rumbak. Ajmo, slušam vas. Pošto smo zaključili ono što smo zaključili evo me. Ovaj moj jutros je prvi otišao na Sljeme. Nije bio na wc-u i nije pio kavu. Jutro mi je razveselio Vlahov i HRT 4 – Zajedno do zdravlja. Bas mi bilo žao što ga nije bilo kući da mu kažem: Evo Vlahova, hahaha. Danas me pitao koliko godina ima Dubravka. Rekoh mu da je puno je mlađa od njega. Ali dobra. U prosincu je renovirao šank i lijepio pločice. Ja sam ih birala naravno. Dubravka je tada vodila Dobar dan Hrvatska. Sad te emisije nema, a on ju jadan svaki dan čeka.

“Jebote Dubravka, zalijepi još ove dvije pločice”, urlala sam, a on je na to odgovorio: “Ufff je dobra, zgodna.” Naravno da je jednu pločicu krivo zalijepio. Tu pločicu zovem Dubravkina pločica. Eno ga spava, popodnevni odmor. Inače ako treba nešto riješiti, a njemu je to neugodno onda kaže: “Ova moja (čitaj ja) ti je zajebana vlaška baba. Pitaj ti nju to sam.” Nitko se onda i ne usudi. Jedan takav koji je imao o meni takvo mišljenje nakon što me upoznao reče mi: “Pa ti si baš super, ovaj tvoj rekao da si zajebana baba”.

Kćer se prije karantene pomirila s dečkom. Ide mi na živce. Pere kosu svaki dan, a nikud ne ide. Dođe dečko kod nas. Glumimo finu pristojnu obitelj. Sina sam ulovila da Petri govori da ju voli. Ovaj moj moje PMS-ove doživljava gotovo kao ja. Na moje urlanje ima muški PSM (pravi se mrtav). “Ti si bila normalna, koja ti je pizda materina sada?”, nekad komentira. Eno ga spava. Sanja Dubravku jer se smijulji. Wc papir nisam kupila. Cvijet nisam vratila. Ponedjeljak je.

DAN 20.

Alexander Krivitskiy

Dan 20-ti. 7. je travnja 2020. Ovaj moj je telefonirao do sada, popio par kava i kaže: “daj isprazni mi pepeljaru.” Osjećam se kao tajnica. Daj zapiši ovo, daj mail, daj još jednu kavu. Netko mu je rekao da pišem o njemu. Napala sam ga i rekla mu da ja njega ne spominjem nikom i nigdje. Vlahov je jutros.

Uspjeli smo se po svađati. Pokvarila se perilica za veš jer se s njom nepropisno barata. Stara je tri godine. “Da, ti zadnje tri godine hodaš prljav po svijetu”, rekla sam, a on je samo zašutio. Zvala me frendica da joj napišem par lijepih riječi za Mickeyja Mousea.

“Kako ću ti ja napisati?”, dreknula sam. “Ti si pisac, piši što god”, rekla je. Dragi Micky Mouse, puno te volim, ali daj majke ti promijeni profilnu na Facebooku. Točka. Dubravka se farba danas, nisam ni spomenula ovom mom jer bi se zdušno i veselo ponudio da ju ode sam pofarbati. Majstor je u tome.

Danas ću mu predložiti da mene izdepilira, vosak imam, trake i nek me lijepo sredi. Bikini zonu mora baš detaljno. Ovaj moj je čudo. Uživa u mojoj boli. Kuham. Bolonjez. Kupila sam wc papir. Žuti. Miriše na vaniliju. Zna li tko postoji li wc papir s mirisom lavande. Ovaj moj mrzi lavandu. Koji je danas dan uopće?