Uranjanje u zvuk, prepuštanje vibracijama i putovanje svemirom. Bile smo na zvučnoj kupci

Prije nešto više od deset godina, prvi sam se put u životu susrela sa zvučnom kupkom. Bila sam tada srednjoškolka i mama me povela sa sobom na seminar (o) duhovnosti na otok Krk. Cijeli smo vikend vježbale duboko disanje, klečale na prostirkama i pokušavale vizualizirati svoju budućnost (tada mi je najveći domet bio položiti višu maturu iz matematike), a pauze smo provodile na obližnjoj plaži, okružene pričama ljudi kojima je meditacija promijenila život.

Bio je tamo i jedan mlađi čovjek, visok i duge kose svezane u rep, koji nam je rekao da ga je upravo disanje spasilo, izbavilo iz ralja invalidskih kolica u kojima je završio zbog cerebralne paralize. Dok je pričao, hodao je plažom, a ja sam promatrala i njega i njegove noge i slušala sve te priče pozorno i pažljivo, pomalo ljuta na samu sebe jer tijekom protekla tri dana još uvijek nisam uspjela dokučiti tu transcendentalnost, nisam se uspjela vinuti u nebesa.

Frustriranost, nestrpljenje i nemogućnost opuštanja

Meditacija mi je bila najteža, ubrzo sam shvatila da mi je gotovo nemoguće isključiti se i na samo nekoliko trenutaka, misli su mi neprestano bježale i zalazile u duboke, skrivene dijelove uma, a čitavo sam se vrijeme borila i s porivom da otvorim oči. Svi su mi govorili da mi treba samo malo više strpljenja, da se meditacija uči i da se mora svakodnevno vježbati. Bila sam frustrirana, osjećala sam se kao da ne pripadam među sve te ljude koji su očito znali i osjećali više od mene pa sam tako s nestrpljenjem čekala i posljednju radionicu tog vikenda, možda zato da pokušam iznova, a možda i zato što sam željela što prije otići doma.

Bila je nedjelja navečer i sve su nas odveli u veliku prostranu dvoranu ispunjenu mekim prostirkama, jastučićima i dekicama, a na ulazu je svatko od nas trebao uzeti po jednu poruku iz velike platnene vreće koju je u rukama držala žena nježnih crta lica, duge kose i mirnih očiju. Ne sjećam se koju sam poruku izvukla, bilo je to davno, ali poanta je bila nakon seanse promisliti o svojoj poruci jer bi se upravo u njoj mogao skrivati odgovor na naša pitanja. Nasred prostorije stajali su gongovi, glomazni glazbeni instrumenti aure dalekog Istoka i nekoliko tibetanskih zvučnih zdjela. Pokraj gongova stajali su muškarac i žena u bijelome, njihova je energija istovremeno bila snažna, ali i prizemna, smiješili su se i pritom nam objasnili što je točno zvučna kupka te kako gong djeluje na nas.

Što je zvučna kupka te kako gong djeluje na nas?

Rekli su nam da je gong drevni instrument čije vibracije mogu obnoviti stanice, ali i čitavo tijelo prožeti novom energijom. Zvuk gonga pročišćava i smiruje, može potaknuti rad cirkulacije te dovesti onoga koji sluša u duboko meditativno stanje. Dakle, riječ je o svojevrsnome obliku meditacije, pomislila sam, ali onome u kojem je distrakcija zvuk i prepuštanje vibracijama, za razliku od klasične meditacije u kojoj se morate naučiti samostalno izboriti s vlastitim mislima. “Mi ćemo svirati, a vi se samo prepustite”, riječi su kojima je taj stariji bračni par, koji je dio života proveo u Indiji na obuci kod majstora gonga, završio uvodni dio i započeo seansu.

Legla sam te večeri na meku prostirku među ostalim sudionicima, ispreplela noge s dekicom, zatvorila oči i uronila u bogatstvo zvuka. Jedine upute koje smo dobili prije seanse bile su prepustiti se kupki s namjerom da riješimo neki problem, toplo se obući (čarape su obavezne!) te se udobno smjestiti. Osjećala sam se kao da sam na koncertu koji netko svira samo za mene i moju dušu, kapci su mi bili teški, ali misli lagane – putovala sam nebeskim prostranstvima, a čitavo mi je tijelo drhtalo. Vidjela sam zelenu, ljubičastu i žutu boju, osjetila iskre i elektricitet na vršcima prstiju, a nije me uspjelo omesti niti hrkanje s obližnje dekice. Bilo je to zaista čarobno iskustvo.

“Mi ćemo svirati, a vi se samo prepustite”

Deset godina kasnije, kolegica Veronika pita nas želimo li možda s njom ići na zvučnu kupku – ima još nekoliko slobodnih mjesta, ugođaj je intiman, a žena svira u jednoj maloj dvorani na Črnomercu. Ispunjava me osjećaj sreće, naravno da želim ići, već posljednjih deset godina razmišljam o bojama koje sam vidjela one prohladne večeri na Krku i o toplini koja me prožimala danima nakon ondašnje seanse. Nalazimo se ispred, Veronika, Latica i ja, a pokraj kuće u vrtu dočekuje nas žena odjevena u bijelo koja isprva izgleda kao da lebdi na pozadini svog zelenog, raskošnog vrta. Zove se Ines, kaže, a zatim nas vodi u dvoranu i moli da se smjestimo na jednu od slobodnih prostirka. Zbog pandemije i higijenskih razloga, u pozivu na gong kupku pisalo je da svatko od sudionika ponese svoj prostirač ili dekicu.

Nema nas puno, a Ines nam kaže da prije kupke promislimo o tome na kojem bismo aspektu svog života željeli poraditi

Nema nas puno, svega deset, a Ines nam kaže da prije kupke promislimo o tome na kojem bismo aspektu svog života željeli poraditi. Kaže i da tijekom kupke možemo u bilo kojem trenutku izaći iz dvorane ako se ne budemo osjećali dobro ili ako kupka postane preintenzivna, no umjesto utješnog efekta, te riječi u meni počnu izazivati paniku. I inače sklona tjeskobnim i paničnim mislima, sama mogućnost da zvučna kupka ne bude samo predivno iskustvo kakvo sam doživjela prije deset godina, izazvala je u meni osjećaj nelagode i nervoze. Više nisam osoba kakva sam bila prije deset godina, sedamnaestogodišnjakinja koja se ponajviše brine oko toga hoće li upisati fakultet koji želi – sada sam zrelija, ali i mračnija; odrastanje ima svoju cijenu.

Uranjanje u zvuk i putovanje svemirom

No, moji se strahovi sa svakim udarcem gonga sve više i više raspršuju. Osjećam kako vibracije kidaju korijenje tjeskobe koja se hvata za moja prsa, a svakim titrajem postajem sve lakša, počinjem putovati svemirom, surfam na visokim oceanskim valovima. Zvuk gonga navodno ima moć ukloniti energetske blokade u našem tijelu, raspetljati čvorove tjeskobe i trauma te posljedično pomoći sudionicima da se oslobode negativne energije. Vidim zelenu boju, a zatim se susrećem s bjelinom, ali i nekim slikama iz prošlosti koje svakodnevno nastojim potisnuti. Zamišljam gong kupku kao deratizaciju, čišćenje podzemnih voda, iskašljavanje sluzi. Proces ne mora uvijek biti ugodan, ali rast i iscjeljenje rijetko kada i jesu.

Za mene je drugo iskustvo gong kupke bilo mnogo intenzivnije, a na trenutke i mnogo mračnije od prvog

Za mene je drugo iskustvo gong kupke bilo mnogo intenzivnije, a na trenutke i mnogo mračnije od prvog. No, svako je iskustvo drugačije, ono umnogome ovisi o subjektivnome stanju osobe koja sluša i koja vibrira, ali uvelike i o onome tko svira jer je zvuk zapravo u suštini prijenos energije pa dvorana tijekom zvučne kupke postaje energetsko klupko svih prisutnih – i terapeuta i gongova i nas koji ležimo i slušamo. I baš zbog toga što je svaka gong kupka posebno iskustvo koje se razlikuje od osobe do osobe, pitala sam kolegice Veroniku i Laticu kakvi su njihovi dojmovi, jesu li uživale u kupki te je li večer ispunila njihova očekivanja.

Veronika

Ovo je bila moja treća zvučna kupka i najintenzivnija koju sam do sada doživjela. Ines je jedna čarobna žena kod koje sam već jednom imala priliku uživati u kupci, ali tada sam imala dosta nesređenu glavu po pitanju jednog emotivnog odnosa. Bojala sam se prepustiti u potpunosti, pa sam stalno pokušavala držati misli pod kontrolom. Kraj mene je bio moj joga učitelj koji je rekao da ako osjetim neku nelagodu, da ga uhvatim za ruku. Nisam bila spremna za nelagodu, pa ga nisam ni primila za ruku. Nažalost.

U jednom trenutku sam se okrenula na bok i u tih 60 minuta koliko je trajala kupka, došla s mislima kraja mozga

Ovaj put je bilo drugačije, došla sam opuštena i samo sam se predala prostirci. Bilo je trenutaka kad sam mislila da sam zaspala, a bilo je trenutaka kada mi je glazba probijala uši i tijelo, ali trajali su jako kratko. U jednom trenutku sam se okrenula na bok i u tih 60 minuta koliko je trajala kupka, došla s mislima kraja mozga. Ono što se inače kaže do kraja interneta. Ipak, nakon seanse sam se hrabro ustala i razvezla djevojke doma. A kad sam ušla u stan osjetila sam neki neobičan umor, kao da sam bila na dobrom treningu. Ono što ja kažem, zavaljala me propisno i bez obzira na sve senzacije, nisam se ničega uplašila niti osjetila neku posebnu nelagodu. Ja sam barem tri puta tjedno na joga prostirci sama sa sobom u svojoj glavi, pa sam već navikla. Ono što svakako želim istaknuti je to da što si više opušten, to si više prepušten i dublje uranjaš. Volim.

Latica

Dosad sam se sa zvučnom kupkom susrela samo jednom i to u formatu jedan na jedan. Pamtim to kao jedno zbilja lijepo, moćno i vrlo ugodno iskustvo, pa mi se Veronikin poziv na grupnu zvučnu kupku učinio kao sjajan izazov, a ujedno i svojevrsni izlazak i zone komfora. Moram priznati da me se dojmila kuća, atmosfera i vrt kroz koji smo prošli da bismo ušli u dvoranu za meditaciju. Već mi je tada sve djelovalo umirujuće i da će se tako i nastaviti, ali onda kad sam legala i pokušala se smiriti, opustiti misli u glavi, njih kao i raznih pitanja nikada nije bilo više. Što ako mi se želudac počne glasati i povremena tišina postane neugodna, što ako mi se ne dopadne i poželim napustiti dvoranu usred kupke, što ako upadnem u neku fazu na koju nisam spremna itd. Bilo je tu tisuću pitanja koje nisam baš željela u tih 60 minuta rješavati, niti sam zato došla. Prebacivanje fokusa na misao da se opustim pokazao se kao loš potez, jer kad o tome razmišljaš onda i dalje zapravo razmišljaš, a to ne želiš. I dok sam ja tako razgovarala sama sa sobom, intenzitet zvučne kupke se na momente pojačavao što me ujedno i prenulo i na neki način sugeriralo da se fokusiram na zvuk. To mi se činio kao veliki pomak.

Povremeno su mi se javljale kakve vizualizacije u raznim bojama, ali i osjećaji koji graniče s nervozom ili tjeskobom

Moram priznati da su mi neki zvukovi instrumenata bili jako intenzivni, čak toliko da sam mislila da će mi pojedini dijelovi tijela, organa eksplodirati. Bio je to osjećaj između ugode i neugode. Bolje od ovoga ne znam opisati. Većina zvukova ipak je bila zapravo vrlo ugodna, posebice tzv. rainstick koji je na mene djelovao nekako posebno blagotvorno. Povremeno su mi se javljale kakve vizualizacije u raznim bojama, ali i osjećaji koji graniče s nervozom ili tjeskobom. Na momente je djelovalo kao da me netko iznutra čisti, ali da je tek sve načeto. Kad bih izgubila fokus čula bih kako su neki oko mene duboko zaspali, kako se premještaju iz jednog položaja u drugi ili kako pak duboko dišu. Ti zvukovi kao da su u meni uspjeli nadjačati one zbog kojih sam došla. Moram priznati da je tu iz moje perspektive u 60 minuta bilo zbilja svega, ali s druge strane dovoljno poticaja da se ovom iskustvu odazovem još nebrojeno puta. Izašla sam u konačnici potpuno omamljena, ali je greška bila ta što sam se odmah dala vratiti u svakodnevicu.