Status mame male Nađe koja je umrla od ospica sve nas je potresao, razgovarala sam s njom o tome
Dragana Petrović iz Kragujevca na svom je Facebooku objavila status u kojem je kroz svoje mučno iskustvo gubitka djeteta odlučila objasniti protivnicima necijepljenja koliko je to opasno. Njezin status me, kao mamu, osobu, ljudsko biće, užasno potresao. Razgovarala sam s njom o tome
Jučer, dok sam se s posla u tramvaju vozila prema vrtiću da pokupim svoju malenu, na mobitelu mi je iskočio status Dragane Petrović čija je kći prije dva mjeseca preminula od ospica. Dragana je u mučnom, detaljnom statusu opisala kako je izgledala borba njezine kćeri za život i kako ju je naposljetku, nažalost, izgubila. Plakala sam i bila bijesna u isto vrijeme. Da se to dogodi mom djetetu… Ne želim ni pomišljati da se to dogodi mom djetetu.
Navečer sam se javila Dragani putem Facebooka. U njezinom statusu je pisalo sve što treba znati o ospicama, ali kao mama, čovjek, ljudsko biće, bila sam svjesna da ospice nisu oduzele život Nađi, nego i njezinoj obitelji. “Tuga koju osjećam, koju osjeća cijela moja obitelj svaki dan je sve veća. Starijoj kćeri ne možemo objasniti da se seka neće vratiti”, kaže Dragana.
“Ona nenormalno pati za njom. Promijenila se, dijete nije isto kao nekad. Traži nas da Nađa bude živa, a tu joj želju, nažalost, ne možemo ispuniti. Ni suprug se isto ne može nositi s gubitkom. Loše se nosi sa cijelom situacijom. Ne da nam da govorimo o njoj, ako je netko spomene, odmah ode. Osjećaj nemoći koji i sama osjećam se se ne može opisati, tuga, praznina, bijes, depresija…”, kaže mi iskreno.
Idući mjesec trebala je proslaviti treći rođendan
Dragana je strpljivo odgovarala na moja pitanja, opisivala kako je svaki mogući trenutak bila uz Nađu, a ona, to predivno malo dijete, nije imalo puno šanse pobijediti jer, zbog svog medicinskog stanja, nije bila cijepljena protiv ospica, a imunitet joj je bio već ranije ugrožen.
Naime, Nađa Petrović bila je dijete koje je bolovalo od hiperparatireoidizma (pretjerano izlučivanje paratireoidnog hormona), a zbog toga je često boravila u bolnici. U siječnju 2018. godine, zbog pogreške osoblja u kragujevačkom Kliničkom centru, s Nađom u sobu stavljena je beba oboljela od ospica, iako se to tada nije još znalo.
“Nije se sumnjalo da dječak ima ospice, bili smo zajedno pola sata, sat dok su nas prebacili u drugu sobu”, govori mi Dragana pa nastavlja objašnjavati: “Maleni nije bio cijepljen jer nije bio zreo za vakcinaciju, imao je tada devet mjeseci. Nađa je primala imunoglobuline da bi joj se organizam izborio s ospicama, ali nije pomoglo. Tragedija je to koja se mogla izbjeći, da je njezina doktorica samo bila u smjeni ništa od ovog se ne bi dogodilo.”
Zbog svoje dijagnoze Nađa nije mogla primiti cjepivo, a iako su ona i beba bile samo pola sata u istoj sobi, virus ju je zarazio i tog 6. siječnja počinje njezina borba za život. Sve zbog jedne bolničke pogreške i onih koji misle da ne trebaju cijepiti svoju djecu, Nađa je preminula mjesec dana prije trećeg rođendana.
Sad zbog najmanje bolesti strahuje za stariju kćer
“Tih mjeseci živjela sam od posjeta do posjeta, o ničemu drugom nisam razmišljala osim o njoj. U toj bolničkoj sobi u Beogradu bile smo same dok je suprug bio sa starijom kćeri u Kragujevcu. Bila sam s njom dok je bila najinfektivnija, jele smo iz istog tanjura, ležale u istom krevetu. Ja nisam dobila ospice, ali to mi ni nije bilo bitno, brinula sam se samo za nju, mislila samo o njoj”, priča 23-godišnja majka.
“Primila sam dvije doze cjepiva u životu. Nitko od naših članova obitelji, jer smo svi cijepljeni, nije dobio ospice osim naše male Nađe koja zbog svog zdravstvenog stanja nije smjela biti cijepljena. Zbog toga mislim da svi oni koji odbijaju cijepiti svoju djecu trebaju snositi posljedice”, smatra.
“Nakon svega što se dogodilo, više ne mogu otjerati strah iz glave kad mi je starija kći bolesna. Baš nikako. Uvijek na najgore pomislim. Ali jedina osoba izvan kruga obitelji na koju mogu računati u takvim situacijama je Nađina doktorica koja je predivna osoba. S njom sam još uvijek u kontaktu i mogu je nazvati kad god mi zatreba nešto za stariju kćer”, govori iskreno te naposljetku dodaje kako Nađu ništa ne može vratiti, ali zato barem može pokušati svima onima koji su protiv cjepiva pokazati koliko su ospice opasne.
Upravo to je i bio cilj njezina statusa na Facebooku koji je objavila u ponedjeljak, a koji prenosimo u nastavku.
Status Nađine mame prenosimo u cijelosti
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1864670660500488&id=100008727155815
Moja Nađa rođena je 8. svibnja 2015. godine. Kada je imala godinu dana pojavili su se simptomi autoimunog poliglandularnog sindroma tipa 1. Izgubila je svu kosu, imala je sistemsku kandidijazu, autoimuni hepatitis i druge dijagnoze.
Kasnije je utvrđeno da ima i hiperparatireoidizam zbog čestih hipoglikemija i hipokalcemija. Zbog tih hipokalcemija često smo boravile u bolnici jer jednostavno unošenjem terapije oralnim putem nije se mogla podići razina kalcija koji je bio izuzetno nizak (0,60). Nije mogla biti cijepljena i nadali smo se da će je u jeku epidemije štititi kolektivni imunitet.
Tog 5. siječnja 2018. primljene smo na odjel intenzivne njege i izolacije. Međutim, 6. siječnja 2018., kako nije bilo mjesta na odjelu, primljen je dječak star devet mjeseci u našu sobu, a nas dvije smo premještene na drugi kat. Zbog visokih transaminaza (700, 800), 9. siječnja 2018. prebačene smo na Institut za majku i dijete, i usput, tada saznajemo da dječak s kojim smo bile u kontaktu ima ospice (morbile).
U tom trenutku moj se svijet srušio, znala sam da će ih i ona dobiti, ali opet, u dubini duše sam se nadala da neće. Dana 12. siječnja 2018. Nađa je dobila temperaturu, a ja sam odmah znala što je. Drhtala sam, plakala, ali PONOVNO sam se nadala da nije to to.
Istoga dana, u večernjim satima, Nađa je utonula u san iz kojeg se više nikada nije probudila… Nije jela, nije pila, nije se budila, nije reagirala… Svakim danom bila je sve lošije, njezine potrebe za kisikom su bile sve veće pa je s jedne litre došla na sedam litara u roku od tri dana.
Dobila je osip, a mi smo dobili potvrdu da je zaražena ospicama. Dana 22. siječnja 2018. Nađi postaje sve lošije, jedva diše, zasićenje kisikom pada joj na 50, prestaje mokriti, natiče, krvari iz nosa i usta, te postaje plava. U večernjim satima prebacuje se na intenzivnu njegu i u 4 sata te noći intubiraju je zbog naglog pada zasićenosti, tlaka i rada srca. Reanimirana je i Nađa ostaje živa. Međutim, borba za njezin život trajala je skoro tri mjeseca.
Nije podnosila odvajanje od respiratora, ventilirala se visokim kondicijama, stvorili su se ožiljci na plućima, edem na mozgu… Bila je na 100% kisika od prvog do posljednjeg dana sa zasićenošću od 50% do 90%, ovisno o danu. Sredinom ožujka napravljena joj je punkcija zbog lošeg neurološkog stanja koja nije ništa dokazala.
Od tada njezino stanje postaje sve lošije, javlja se ekstreman vaskulitis i poremećaj cirkulacije. Tada počinje krvarenje iz cijevi, nepoznatog porijekla, plućna funkcija postaje sve lošija, a javlja se i akutni respiratorni distres, kao i sepsa s dvije različite bakterije, C-reaktivni protein je na 400. Dana 3. travnja 2018., u 10 sati ujutro, Nađino srce je stalo i zbog reanimacije dolazi do pneumotoraksa lijevog plućnog krila pa se uvodi dren i Nađa postaje stabilna. Međutim, idućeg dana, u 18 sati, dolazi do srčanog zastoja i uz sve poduzete mjere reanimacije, Nađa dobiva svoja anđeoska krila u 18.30 sati.
Ovu priču sam podijelila s vama kako bih educirala roditelje koji imaju nedoumice u vezi cijepljenja svoje djece. Svako dijete zaslužuje i ima pravo biti zaštićeno od zaraznih bolesti. Nađa je dala svoju žrtvu, SVOJ ŽIVOT, kako bi pokazala da bezazlena dječja bolest može nekome ugroziti život.
Sad je na nama da damo svoju žrtvu i dijelimo njezinu priču kako se nikome više ne bi ponovila Nađa. Anđeo me moj napustio prerano, ali ja ću se boriti da se nikada ne zaboravi i da se više nikome ne dogodi ono što se dogodilo meni.