Nekad je nužno odabrati stranu
SUPERMAME

Smrdi li ta pelena baš toliko da je tata ne može promijeniti? Jesu li brakovi danas ravnopravniji?

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Nekada davno, muž bi ujutro ustao, sjeo za stol gdje ga je čekala šalica svježe napravljene kave, tri jaja na oko (za snagu) i novine. Nakon ugodnog i mirnog doručka, obukao bi se, poljubio svoju suprugu i djecu i otišao na posao. Po povratku kući, čekao ga je topli ručak po želji, čaša vina, nasmijana supruga i mirna djeca. Nakon objeda – odmor, jer je umoran od posla. Odgoj se svodio na eventualan oštar pogled kada su djeca nemirna.

Možda malo generaliziram, ali kako živimo u državi u kojoj je vrlo popularno generalizirati – uzmimo da je tako. Danas stvari stoje malo drugačije. Očevi su prisutniji, a brak ravnopravniji – ili možda ipak ne?

Rekla bih da postoje 3 vrste mama. Prva je samohrana majka. Druga je samohrana majka koja ne zna da je samohrana. Treća je majka koja ima supruga. Ne, nije tipfeler u pitanju. Sjećam se kada sam upoznala nju, samohranu majku. Svježa, nasmijana i snažna. Svjesna svoje situacije. Svjesna da se ona bori za svoje dijete. Izazivala je u meni osjećaj strahopoštovanja.

Sjećam se kako smo razgovarale o braku, o odgoju i o ulozi današnjih muškaraca. Sjećam se kada je rekla kako je ona samohrana majka koja je toga svjesna, ali da poznaje puno samohranih majki koje nemaju pojma da su samohrane.

Rekla bih da postoje 3 vrste mama. Prva je samohrana majka. Druga je samohrana majka koja ne zna da je samohrana. Treća je majka koja ima supruga

Slažem se s njom u potpunosti. Ona nema izbora i vremena za jadikovanje jer nitko neće promijeniti stvari ako ih ona sama ne promijeni! Ona je superžena! No, vratimo se na početnu podjelu – samohrana majka – ne svojim izborom, već životnim okolnostima. Žene zmajevi kojima se treba nakloniti jer vode brigu o svemu. O djetetu, o kućanstvu, o financijama. Nevažno imaju li pomoć okoline, važno je da nemaju prisutnog oca.

Druga kategorija su majke koje nisu svjesne da su samohrane. Usudila bih se reći kako najveći postotak majki spada upravo u ovu kategoriju. Njihovi muževi su tu, samo oni zarađuju, njima malo smrdi ta pelena, oni nisu papci, a ona je ionako stalno doma.

Ona je mama, a općepoznato je da bebi najviše treba mama. Slažem se. Prve tri godine zaista je ključna mama, ali znači li to da je te tri godine uloga tate da nakon posla sjedi na kauču s rukom u gaćama i vrti programe na televiziji?

Zvuči ružno, zvuči osuđujuće. Ali je vrlo često upravo tako. Sad moram biti oprezna i naglasiti kako sam svjesna da ima mama koje su na takvu ulogu spremne, kojima to nije teško (iako sumnjam da je bilo kojoj mami teško preuzeti sav taj „slatki teret“ odgoja i brige za dijete – na sebe), kojima je uloga mame sasvim prirodna i urođena, a brak im na ovakav način savršeno funkcionira. Odlično. Bitno je da je takva mama zadovoljna. Jer zadovoljna mama znači – zadovoljna beba. A i zadovoljan muž. Sve štima.

Njihovi muževi su tu, samo oni zarađuju, njima malo smrdi ta pelena oni nisu papci, a ona je ionako stalno doma

Ali, ima i mama kojima ne ide sve tako lako, od ruke. Koje isto imaju poslove, ali koje nakon posla ne mogu sjesti pred televizor i gledati dnevnik, jer SVE čeka. Čeka nju. Znate onaj osjećaj kada sjedite za stolom, klinci se prepiru i ako imaju ikakvo pitanje – pitaju mamu.

Uzmimo primjer – sjedimo nas četvero za stolom. Hranim mlađeg, stariji je žedan. Sjedi pored svog tate koji na miru objeduje. I traži od mene da mu donesem čašu vode. Ne traži tatu koji je slobodnih ruku. Traži mamu koja s jednom rukom hrani mlađeg, s drugom rukom hrani sebe. Zašto? Mora li to biti baš tako?

Zašto ne pita tatu za čašu vode? I smrdi li ona pelena baš tako jako da je tata ne može promijeniti? Znate li kakav odnos imamo suprug i ja? Ravnopravan. Iako smo se oženili mladi i dok je on radio, ja sam još studirala i možemo slobodno reći kako sam bila u inferiornom položaju. Ali nikada nisam bila u inferiornom položaju. Jer me voli i poštuje, kao što i ja njega volim i poštujem.

Zašto ne pita tatu za čašu vode? I smrdi li ona pelena baš tako jako da je tata ne može promijeniti?

I od prvog dana kada sam došla kući s našim prvim djetetom – on sudjeluje. Dok sam noćima dojila, kako ne bih zaspala, on je pazio i držao me budnom. Dizao bebu i podrigivao je. Presvlačio i popiškenu i pokakanu pelenu. Sad bi oni kršni momci, oni znate, samouvjereni rekli – papčina.

Moj suprug je muškarčina. Muškarčina koja radi dva posla kako bi uzdržavao svoju obitelj, muškarčina kojoj činjenica da radi dva posla, nije izlika da dođe kući slomljen i ne sudjeluje u odgoju svoje djece. Muškarčina koja preuzme djecu kako bih ja otišla na poslovni sastanak ili kavu s prijateljicama.

Potežemo jedno za drugo. Kada je on preumoran, potežem ja više. Kada sam ja preumorna, poteže on više. Reći će sada oni konzervativniji da pretjerujem. Da je mama ipak mama.

Moja djeca imaju prisutnog tatu. Zato jer on to želi, a ne zato jer sam ja vještica, a on papak

Pa naravno da je. To nitko ne osporava. Ali moja djeca znaju tko im je tata. Moja djeca imaju prisutnog tatu. Zato jer on to želi, a ne zato jer sam ja vještica, a on papak. Takav je naš odnos od prvog dana kada smo prohodali. Ravnopravan. I moram priznati da u našem društvu, a sada su gotovo svi roditelji, sve jedan do drugog stoje očevi koji sudjeluju u svemu. Nema podjele. I posebno sam ponosna na to.

Onda se ja nekada pitam, je li ona mama koja je samohrana, a da toga nije svjesna, je li u takvoj poziciji zato jer je sama na to pristala? Neću, neću to reći. Možda ja jednostavno imam sreće…

A možda smo mi žene jednostavno komplicirane, jer ima nas i koje ne dozvoljavamo da očevi išta naprave oko djece, jer ne rade to na način kako radimo mi. Pa je jednostavnije da ipak to napravimo same. A muškarci, kakvi jesu, najčešće idu linijom manjeg otpora… Ali, zašto se u tom slučaju žalimo?

Zaključak ove priče nije isticanje feminizma, niti ponižavanje muškaraca. Zaključak ove priče je da je za dijete najzdravije da ima prisutne roditelje. I ako nas životne okolnosti ne prisiljavaju na drugačije, sudjelujte u svemu zajedno.