Danas 51-godišnja Zagrepčanka za Super1 hrabro iznosi svoje, ni u jednom segmentu bezbolno iskustvo, uvjerenje i poruku

Htjeli smo donijeti priču žene koja se u jednom trenutku u svom životu odlučila na pobačaj. Obratili smo se raznim ženskim aktivisticama i mrežama i ubrzo dobili unisoni odgovor: “Teško ćete danas to naći. Žene će jedna drugoj o tome govoriti, ali s pričom neće u javnost. U više navrata su ženske udruge i inicijative pokušavale s medijima napraviti slično, čak ni anonimno nismo našle sugovornicu. To znači da je tema iznimno tabuizirana”. Unatoč otežanoj atmosferi, dali smo si truda i, na kraju, uspjeli smo pronaći 51-godišnju Zagrepčanku. Uvjet je bio da nam priču ispriča zaštićenog identiteta, stoga smo je, u jednom haustoru na Britancu, početkom ovog tjedna snimili s leđa.

Bilo je to koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća, Zagreb je imao građanski štih, nismo bili ni svjesni koliko nam je bilo dobro. Izlasci, planinarenja, mala putovanja. Mi smo studirali, roditelji su imali izvjestan posao, sve smo shvaćali zdravo za gotovo. Imala sam 19 godina, bila sam studentica. Moj ginekolog bio je na ondašnjoj Studentskoj poliklinici kod “džamije”, inače solidno antipatičan tip. Već mi je bio dijagnosticirao svojevrstan hormonalni poremećaj i kad sam taj put, taj put, došla do njega, napomenuh da sam došla vidjeti je li riječ o istome. Pregledao me i grubo odgovorio: „Kakav poremećaj, vi ste trudni“.

Bio mi je koma onaj trenutak kad smo svi sjeli u dnevnu sobu i kad sam morala priopćiti da idem na abortus. Ta činjenica da se seksaš, mislim, neugodno ti je to uopće reći mami i tati

Apsolutni šok. Kraj svijeta. Zemljo, otvori se. Da, imala sam dečka s kojim sam dugo bila u vezi. Imali smo odnose, nekad sa zaštitom, nekad ne. Bili smo mladi, voljeli smo se, radili smo greške. Nisam tajila, odmah sam rekla roditeljima. Imam 19 godina i nisam spremna imati dijete, to sam rekla. Nismo religiozni, pa s te strane nije bilo dodatnog opterećenja. Dečko je cijelo vrijeme bio sa mnom i bio mi je velika podrška. Nisam imala obiteljsku dramu, ali bilo mi je teško. Tih sedamdesetih i osamdesetih godina, naime, roditelji nisu djeci otvoreno govorili o seksu. Naprosto, o tome se nije razgovaralo. Bio mi je koma onaj trenutak kad smo svi sjeli u dnevnu sobu i kad sam morala priopćiti da idem na abortus. Ta činjenica da se seksaš, mislim, neugodno ti je to uopće reći mami i tati.

Ginekolog je u komunikaciji bio grub, direktan, sirov. Nikakvu psihološku podršku nije mi dao, niti se previše bavio mnome. Očito jesmo nešto porazgovarali, jer on mi je napisao uputnicu. Klinika se nalazila na istoku grada, negdje prema Sesvetama. Ni danas ne mogu odrediti točnu lokaciju. Detalja se ne sjećam. Rupa je u pamćenju, valjda je podsvijest to potisnula. Znam da je dečko išao sa mnom. Ujutro dođeš, poslijepodne izađeš. Opća anestezija. Sjećam se malaksalosti, ipak je to zahvat, kiretaža. Bila sam u stresu, ništa nisam registrirala oko sebe. Ne radi se to olako, nitko to ne radi olako, ni mlade djevojke, ni zrelije žene. To je vrlo stresno i neugodno, psihički i fizički, i najmanje što ženama treba je osuda.

Dečko i ja bili smo jako mladi. Ja sam bila suviše bebasta, nezrela. Oboje smo bili studenti, apsolutno nespremni. Nisam to odmah podijelila s prijateljicama. Introvert sam po prirodi, zapravo, moj dečko je bio moj najbolji prijatelj. No, znam da me nijedna moja prijateljica ne bi osudila. Tih godina, naime, nisu osude zbog pobačaja bile tako jake i glasne, bilo bi više kao “OK, shit happens”.

Još u srednjoj školi znali smo izlaziti u Kulušić i povremeno u grad na cugu. Kasnije, kao studenti, uglavnom bismo kupili neko piće i družili se po stanovima. Bilo je to vrijeme sjajnih tuluma. Moje društvo voljelo je planinarenje. Penjali smo se na Sljeme, Japetić, Žumberak. Bila je to velika ekipa s gitarom, bio je gušt popeti se negdje, spavati u vrećama u prirodi, pjevati… Nismo imali puno novca, nekako bismo skucali sto ondašnjih njemačkih maraka, ruksak na leđa i lovi noćni vlak za Veneciju, zgurani kao sardine u kupeu drugog razreda. Bilo je to uzbudljivo vrijeme, vrijeme koje smo uzimali zdravo za gotovo. Mislili smo da je život samo to. Nitko nije mogao ni zamisliti što nas čeka, rat, grubo poraće…

Dečko i ja bili smo jako mladi. Ja sam bila suviše bebasta, nezrela. Oboje smo bili studenti, apsolutno nespremni. Nisam to odmah podijelila s prijateljicama. Introvert sam po prirodi, zapravo, moj dečko je bio moj najbolji prijatelj

Moji roditelji, inače, nisu bili imućni, živjeli smo u skladu s mogućnostima. Odrasla sam u Novom Zagrebu koji sam obožavala. Sjedneš na noćni tramvaj, imaš osjećaj sigurnosti, nikakav strah nije postojao. Poslije više nije bilo baš tako… Odrastanje u Novom Zagrebu tijekom sedamdesetih i osamdesetih, međutim, bilo je sjajno, zato što je kvart bio šarolik, satkan od svih slojeva društva. Bilo je ondje liječnika, profesora, radnika po tvornicama, obrtnika. Mi, klinci, potjecali smo iz različitih obitelji. I to me je oblikovalo, dalo mi je širinu. Svi smo bili ravnopravni, u Novom Zagrebu svi smo bili jednaki. Odrastali smo u demokratičnosti i prihvaćanju različitosti i to je bilo jako dobro za mene.

Tek sam u gimnazijskim danima osjetila začetke snobizma. Ono kad su neka djeca malo umišljena, jer su bolje odjevena, pa te zbog toga gledaju onako s visoka. Toga nije bilo u mojim osnovnoškolskim danima, jer se u taj dio grada slilo puno različitih slojeva. U srednjoj sam, dakako, bila iskompleksirana tinejdžerica koja to sebi nije znala i nije htjela priznati. Da, mislila sam da su oni s boljom oblekom zaista bolji od mene. U srednjoj školi ti prodaju priču, a ti je, kao nezrela osoba, kupiš. I sad ja, tako iskompleksirana i nesigurna u sebe, na početku studija mami i tati moram reći da sam trudna i da ne mogu zadržati dijete.

Koma.

Dečko i ja nastavili smo vezu, završili studij. Počeo je rat, na pola godine otišli smo van, vratili se, vjenčali se, zaposlili. U braku smo bili sedam godina, kad nas je preuzeo život. Drugačije smo se razvijali. Zapravo nismo bili dobar spoj. On je puno radio, strahovito puno radio, ja ovisna o njemu, nisam bila sretna sama sa sobom. Kvocala sam, grintala, plakala, prigovarala. Smatrala sam da nismo dovoljno zajedno, sebi sam izgledala kao neka Penelopa koja čeka. Dakako, i ja sam radila zanimljiv i odgovoran posao, ali sam bila gotova u pet. On ne, i naši putovi počeli su se mimoilaziti. Kad sam napunila 33 godine, ozbiljno sam se razboljela i više nisam smjela imati djecu. Ubrzo je došla i rastava braka. Nije bolest bila uzrokom rastave, nego posljedica. Bolest inače samo ubrza raspad nečega što je već neko vrijeme trulo. Spašavanje braka? Ako odnos ne valja, što se tu više ima spašavati? Ljudi misle da spašavaju brak, a spašavaju sliku i očekivanje društva, spašavaju vlastiti strah i nesigurnost.

Nije bolest bila uzrokom rastave, nego posljedica. Bolest inače samo ubrza raspad nečega što je trulo. Spašavanje braka? Ljudi misle da spašavaju brak, a spašavaju sliku i očekivanje društva, vlastiti strah i nesigurnost.

Grižnja savjesti, ona uklizi kasnije. Unatoč mom ateističkom odgoju, odmah mi je projurila misao “ova bolest mora da je Božja kazna zbog abortusa u mladosti”. Ljudski mozak, to je nešto nevjerojatno, nije li? Nemam pojma zašto je moj mozak to konstruirao i samo mi otežao patnju, koja se gomilala zbog neizraženih emocija. Okrivljavanje, to je nešto jako toksično. Svatko je, htjeli to ili ne, sebi najstroži sudac i najviše si sami zamjeramo.

Potječem, dakle, iz ateističke obitelji. Kroz svoju bolest i borbu za izlječenje dolazim do spoznaje da se sve s razlogom događa. Naprosto, nije život med i mlijeko. Najteže stvari u mom životu dovele su do najvećeg razvoja mog unutarnjeg svijeta. Nisam postala religiozna na tradicionalan način, ali vjerujem u duhovnost i smislenost. Ona nesigurna 19-godišnja ja, ona djevojka koja se bojala izraziti emocije, koja nije bila spremna postati mama, koja je bila sklona druge stavljati na prvo mjesto – e, s njom sam se morala pomiriti. I ona je dio mene i morale smo se upoznati. Znala sam pomisliti, da sam zadržala dijete, kakva bih bila majka? Bih li bila frustrirana, iskompleksirana, bih li to dijete okrivljavala? Nemam pojma. Pojavi se sumnja, izmigolji i izjeda. Što je bolje; što bi bilo bolje? Taj odgovor ne znamo, to nitko ne može znati.

Grižnja savjesti, ona uklizi kasnije. Unatoč mom ateističkom odgoju, odmah mi je projurila misao “ova bolest mora da je Božja kazna zbog abortusa u mladosti”. Ljudski mozak, to je nešto nevjerojatno, nije li?

Katarza je trajala. Tek negdje u mojim četrdesetima, kroz razgovore sa životnim savjetnikom, skidala sam sloj po sloj, kao da skidam okove sa sebe. Kao da se odleđujem. Svako hrabro sučeljavanje sa samom sobom pomoglo je da ozdravi i taj dio koji sam osuđivala. Inače sam emotivna, dugogodišnji samoprijegor teško mi je padao. Samokriticizam, samookrivljavanje, to je krug iz kojeg se teško izlazi. Radeći na sebi, otvarala sam unutarnje teme. Ne znam reći kad sam točno sebi oprostila.

To je kao u onoj zen priči, padne jedna kap, padne druga kap, padne treća kap, u kojem trenutku počinje kiša? Konačno, prihvatiš sebe i svoje postupke, ma koliko oni nesavršeni bili. Tupi osjećaj krivnje trajao je dva desetljeća. Stalno je teret bio tu negdje i zato imam potrebu svima poručiti da žene to ne rade olako. Žene se na pobačaj ne odlučuju lako, ženama je dovoljno teško i bez otežavajućih okolnosti koje servira današnje društvo.

Znala sam pomisliti, da sam zadržala dijete, kakva bih bila majka? Bih li bila frustrirana, iskompleksirana, bih li to dijete okrivljavala? Nemam pojma. Pojavi se sumnja, izmigolji i izjeda. Što je bolje; što bi bilo bolje?

Koncem osamdesetih atmosfera je bila lakša, pritisci nisu bili kao danas. Što sve žena mora proći, kakav koloplet emocija i straha da donese odluku… Ovi molitelji pred bolnicama? Samo otežaju. Na ogroman teret koji nosiš, dodaju još dvije tone. Nastupaju prilično osuđujuće, talibanski, agresivno, njihova energija je napad. Srećom, tada ih nije bilo pred onom klinikom, pa kroz to nisam morala prolaziti. Ginekološki zahvat, sam po sebi nešto je brutalno. Netko poseže u vašu utrobu, ulazi u vas, čupa, nešto se gadno događa. To je dovoljno agresivno, vi ste dovoljno ranjivi i bez ove vanjske, društvene neokonzervativne agresije.

Što danas? Obrazovanje. Zdravstveni odgoj. Djeca će stupati u odnose, predavali mi njima o tome ili ne. Stoga, bolje ih je podučiti odgovornom seksualnom ponašanju, zaštiti i prevenciji. Sjećam se, imala sam nepunih 20 godina kad sam u Strasbourgu sudjelovala na velikom kongresu mladih, na kojem su bili predstavnici nevladinih organizacija iz cijelog svijeta. U sklopu bogatog programa, organizirali su i radionicu na koju su donijeli dva dilda i par kondoma i pokazivali kako se koriste. To je bilo osamdesetih; neke današnje udruge u nas, tri desetljeća kasnije, u školama ne žele zdravstveni, kamoli seksualni odgoj.

Nadalje, potrebna je dostupnost klinika i ljubazni liječnici. Liječnici s razvijenom empatijom i osnovnim emocionalnim vještinama u komunikaciji. Prigovor savjesti kod nekih liječnika? To mi je strašno. Mislim da na to nemaju pravo. Njihova je dužnost da ženu provedu kroz ovo traumatično iskustvo. Moj ginekolog od prije 30 godina bio je sirov čovjek. Kad se ženi dogodi da neplanirano ostane u drugom stanju, onda ona treba nekoga tko će je zagrliti i reći “proći ćemo skupa kroz to”, a ne zakucati je na stup srama.

Netko poseže u vašu utrobu, ulazi u vas, čupa, nešto se gadno događa. To je dovoljno agresivno, vi ste dovoljno ranjivi i bez ove vanjske, društvene neokonzervativne agresije

Današnja atmosfera osude ne pomaže, kao ni tvrdokorna isključivost konzervativaca. Ne razumijem ih, pokušavala sam, ali ne razumijem nijedan njihov argument. Samo otvaraju ideološki rat. Žena ima pravo prosuditi i donijeti odluku je li spremna za majčinstvo. Ako se već pozivaju na duhovnost, kako to da su im definicije tako skučene, kako ne poznaju oprost i ljubav? To je paradoks. I kad napravimo nešto što nismo planirali, moramo si oprostiti, suočiti se sa sobom i prihvatiti da smo nesavršena bića. Za mene se ti pro-life pokreti samo zovu pro-life.

Ja sam pro-choice, i to je za život, samo ne po njihovim mjerilima. Život je zaista satkan od paradoksa, prve pro-life pokrete moja generacija vidjela je u Americi. Zanimljivo, socijalizam u kojem smo tada bili, imao je određenu žensku zrelost, emancipaciju i otvorene poglede. Da, kad malo bolje pogledam, u 2018. godini po mnogim pitanjima nalazimo manje građanštine, nego 1988., prije trideset godina.

Ne znam reći kad sam točno sebi oprostila. Tupi osjećaj krivnje trajao je dva desetljeća. Stalno je teret bio tu negdje i zato imam potrebu svima poručiti da žene to ne rade olako.

Jesam li postupila ispravno? To nitko ne može znati. Jesam li uspjela u životu? Ovisi o definiciji. Ako je definicija uspjeha imati stan u Zagrebu, kuću na moru, muža i dvoje djece, onda ja nisam uspješna. Ako je mjerilo biti ispunjen, zadovoljan sobom i biti inspiracija drugima, onda sam uspješna. Zbog svojih grešaka imam iskustva i zato razumijem ljude, razumijem njihove strahove i postupke te nikoga ne osuđujem. Svoju intimu nije lako iznositi, međutim, ovo radim iz uvjerenja. Strašno je danas čuti kako se žene libe reći da su imale pobačaj, da razmišljaju o pobačaju, da su nesigurne, da su u dvojbi. Strašni su pritisci, strašno je kako je ta tema postala veliki tabu.