S 26 godina mi je otkriven tumor na hipofizi. Danas opet zdravo živim, a umjetnost mi je najveća terapija

Petra Magić imala je 26 godina kad je, unatoč zdravoj prehrani i vježbanju, u roku od par mjeseci na težini dobila od 12 do 18 kilograma. Zabrinuta nekontroliranim rastom tjelesne težine, otišla je na pregled gdje su joj otkriveni povišena razina prolaktina, policistični jajnici i tumor na hipofizi. Danas, nešto više od godinu dana kasnije, tjelesna težina opet je u ravnoteži, opet aktivno živi, a umjetnost joj je najbolja terapija.

SLUŠAJ SVOJE TIJELO

Moji problemi su počeli unatrag godinu i pol kad sam se naglo počela debljati i kad sam izgubila menstruaciju. Tada, na prvu, nije mi to izgledalo kao nešto strašno jer kao i većini mladih djevojaka mojih godina, ciklus mi je varirao. Mislila sam da je i od stresa. Taman su počinjali rokovi na Sjeveru, imala sam još hrpu obaveza sa strane, a kako sam jako emotivna osoba, ponekad me pogađa i ono nebitno.

U početku sam nesvjesno ignorirala sve znakove koji su mi kao crveni alarm zvonili nad glavom. Kao, ma nije to ništa, sad imam važnijeg posla za obavit. “Jesi bila kod doktora?”, bilo je pitanje koje bi mi moje najbolje prijateljice postavljale svaki put kad bi se vidjele ili čule. I uvijek bih našla neki izgovor kako sad ne stignem, imam previše za učiti, hrpu seminara za napisati, moram ovdje ili ondje… Samo da ne moram kod ginekologa, jer što ću kad me pita zašto nisam bila godinama na kontroli. Razmišljala sam svaki dan o svom stanju, nije mi bilo jasno što mi se točno dešava. Zašto se tako nekontrolirano debljam, a vježbam i trčim? Zašto se osjećam tako umorno, bezvoljno i tromo? Zašto imam tolike promjene raspoloženja? Jedino što sam tad poduzela je da sam napravila test na trudnoću i nakon što je pokazao minus, znala sam da stvarno nešto nije u redu. Zapravo, moje tijelo je prolazilo kroz jedan veliki PMS koji je trajao godinu dana.

U početku sam nesvjesno ignorirala sve znakove koji su mi kao crveni alarm zvonili nad glavom

Tada sam shvatila da bih trebala napokon otići na pregled, da ne mogu sama kontrolirati svoje stanje niti ga popraviti na svoju ruku jer je nešto očito uzelo maha. U tih godinu dana sam istraživala i pokušala riješiti svoje stanje čajem i kapsulama od vrkute, biljčice koja je blagotvorna za ženski reproduktivni sustav, no u mojem slučaju nije bilo nikakvog pomaka. Onda sam se razljutila nad sobom, odlučila da neću čekati na red za pregled i našla odličnu privatnu ginekologinju u Varaždinu, doktoricu Martinu Jerbić – Cecelja. Mislim da ću toj ženi biti zahvalna do kraja života zbog jedne rečenice koju mi je rekla: “Petra, slušaj svoje tijelo.” Tad sam znala da sam pokucala na prava vrata.

DAN KAD SAM SAZNALA DIJAGNOZU

Obavila sam pregled i rečeno mi je da imam sekundarnu amenoreju odnosno izostanak menstruacije dulji od šest mjeseci te ciste na oba jajnika. Pitala me jedno pitanje tokom ultrazvuka koje je meni u tom trenu bilo čudno, no kasnije je dobilo smisao. Pitala me kakav mi je vid, jesam li možda kratkovidna te imam li glavobolje. Odgovorila sam potvrdno, napominjući da imam visoku dioptriju još od ranog djetinjstva. Objasnila mi je potom da su problemi s vidom povezani s rastom hormona prolaktina kojeg luči jedna mala žlijezda u mozgu, hipofiza, te ako su njezine sumnje istinite, ta žlijezda na sebi ima benignu tvorbu koja radi pritisak na tom mjestu te zbog svoje lokalizacije može raditi pritisak i na očni živac, što onda dovodi do bolova u predjelu očiju i glave.

Nalazila bih na forumima iskustva žena mlađe i starije životne dobi. Neke su se s tim borile pola života, imale problema s neplodnošću

Preporučila mi je da izvadim hormone bubrega, štitnjače i spolne hormone, što sam ja i napravila kroz koji tjedan te imala i što za vidjeti. Prolaktin je bio enormno visok, čak 4.139,39 mIU/L, dok su ostali hormoni bili u granicama normale s blagim povećanjem hormona štitnjače. S tim nalazima sam odmah otišla kod svoje doktorice opće prakse koja mi je rekla da s obzirom na nalaze postoji mogućnost pojave adenoma na hipofizi, koji ne mora biti zloćudan, ali se svakako mora ozbiljno liječiti i dalje me uputila na specijalistički pregled u OB Varaždin, kod doktorice Vesne Šimegi – Đekić.

Umirala sam od straha prije tog prvog pregleda. Naravno, guglala sam sve i svašta, nisam raspolagala s baš puno informacija, sve je još bilo na pretpostavkama. Nalazila bih na forumima iskustva mnogih drugih žena, mlađe i starije životne dobi. Neke su se s tim borile pola života, imale problema s neplodnošću i slično. Sto scenarija mi je prolazilo kroz glavu, no doktorica Šimegi – Đekić me smirila i objasnila koje je moje stanje te kakve su njene sumnje. Pogledavši nalaze, rekla je da je gotovo sigurna da je u pitanju adenom na hipofizi odnosno dobroćudan tumor, ali i da trebam napraviti MR hipofize da budemo sasvim sigurni. Također mi je objasnila da ovisi o veličini hoću li ga liječiti tabletama ili će ga biti potrebno operativno odstraniti.

RED PANIKE, RED MEDITACIJE

Nakon nekoliko tjedana je uslijedio i taj pregled. Ponovno sam otišla privatno u Zagreb, u Specijalnu bolnicu Agram, u pratnji starijeg brata da mi bude podrška. Moram reći da me tamo dočekalo vrlo ljubazno osoblje i doktorica uz koju je pregled prošao bez ikakvih teškoća. Trajao je nekih sat vremena, a meni se u onom tunelu činilo kao da prolazi cijela vječnost. Nepomično ležiš i čekaš. Pamtim samo kako sam uz rock glazbu koju su mi puštali na slušalice. Sjećam se pjesama White Wedding Billyja Idola i Listen To Your Heart benda Roxette. Sve ostalo mi je u nekoj magli.

Razmišljala sam samo što se to događa u mojoj glavi, što oni tamo na ekranu vide, što ako je nešto opasno pa zato pregled tako dugo traje… Red panike, red pokušaja meditacije da se smiriš. Ne znam kad sam zadnji put bila toliko uplašena. Obratila sam se Onome Gore, znam da uvijek pazi na mene i zamolila ga samo neka me čuva.

Pregled je trajao nekih sat vremena, a meni se u onom tunelu činilo kao da prolazi cijela vječnost

Pregled je završio, rečeno mi je da pričekam desetak minuta u hodniku da doktor očita nalaz. A nalaz je glasio: “MR hipofize je pokazao u desnom režnju adenohipofize lateralno ovalnu ekspanzivnu tvorbu promjera 11 x 8 x 8 mm koja je u kontaktu s desnom ACI… ” S tim nalazom sam se ponovno javila doktorici u bolnici koja mi je rekla da je riječ o makroprolaktinomu koji je negdje na granici da bi ga se išlo vadit operacijom, no da s obzirom na to da imam samo 26 godina, ona bi za početak rado pokušala liječiti terapijom ljekovima. U trenutku kad sam saznala za tumor imala sam osjećaj kao da sam naglo izgubila tlo pod nogama, ali sam tu. Teško mi je to i opisati. Sjedim u autu s bratom, on čita nalaz naglas dok ja u sebi nekako već znam što piše. Nastalo je par minuta šutnje i šoka nakon kojih smo krenuli kući.

Propisane su mi tablete Bromergon, lijek s kojim se to uspješno liječi, ali i koji ima svoje nuspojave koje se ponekad teško podnose. Mučnine i vrtoglavice su samo neke od njih. Na sreću, kod mene nisu bile u velikoj mjeri izražene. S tjelesnom težinom sam se nakon toga borila, ali bezuspješno. Isprobala sam razne dijete, ali čak i uz vježbanje nisu donosile neke trajnije rezultate. Od početka uzimanja terapije smršavila sam nekih šest kilograma i sad je stalo, a ja se ponekad osjećam gore nego ikad. Nije lako prolaziti kroz sve ovo, ni fizički ni psihički, no znam da ništa ne dolazi preko noći, tako se ni moje stanje ne može samo tako vratiti na staro.

UMJETNOST KAO TERAPIJA

U međuvremenu sam obavila ponovnu kontrolu hormona i prolaktin se smanjio gotovo za trećinu te mi je povećana doza terapije. Menstruacija se vratila. Doktorica smatra da se ipak sve kreće u pozitivnom smjeru, samo treba vremena i strpljenja. Sljedeći MR pregled me čeka u studenom, nadam se da ću vidjeti da se taj mali stanar smanjio ili čak u potpunosti nestao. Savjetovano mi je i da opet krenem s trčanjem i vježbanjem te pripazim na prehranu. Polako krećem i s time. Još uvijek nemam dovoljno energije i promjene raspoloženja su još uvijek prisutne. Moj ispušni ventil su mi druženja s prijateljima, imam svoj mali krug posebnih ljudi koje volim i cijenim i koji su mi podrška na svakom koraku. A kad se poželim zatvoriti u svoj svijet, bježim k svojoj velikoj ljubavi, a to je umjetnost. Tad stvaram i širim svoje vidike u nekom novom smjeru. Moji crteži i slike se mogu naručiti i kupiti isključivo kod mene (Magic art & design), no kroz par godina imam u planu proširiti posao i pretvoriti ga u kreativni studio.

Važno je govoriti o ovome, kao i o bilo kojem drugom stanju jer znam da ima još mladih žena koje se negdje bore sa zdravljem

Vjerujem da se sve događa s razlogom. Meni je ovo bio znak da trebam stati na loptu, pokušati živjeti s čim manje stresa, što je u današnje vrijeme teško, no može se. Znak da ubuduće slušam svoje tijelo i više brinem o zdravlju, jer na kraju, ono je jedino bitno da bismo živjeli.

Smatram da je važno progovoriti o ovome, kao i o bilo kojem drugom stanju jer znam da ima još mladih žena koje se negdje bore sa zdravljem, a kao i ja odugovlače odlazak doktoru. Kako sam se nedavno javila u grupu #imamcelulit sa svojim problemom, dobila sam povratno puno podrške i shvatila da je vrlo bitno govoriti o tome. Što se tiče moje okoline, o mom stanju znaju moji najbliži prijatelji i kolege te obitelj. Svi oni su prvotno bili u šoku kad su čuli o čemu je riječ, ali velika su mi podrška. Dosad nisam imala potrebu o tome ovako javno pričati, no nikad ne znaš kome možeš pomoći. Moja poruka vama koje ste se možda pronašle na neki način u ovoj mojoj priči je da reagirate odmah, sve ostalo može čekati. Slušajte i poštujte svoje tijelo, brinite o njemu, brinite o svom zdravlju.