Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

SUPERMAME

Roditelji zapravo ne idu na odmor, oni se samo brinu za svoju djecu u drugom gradu

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Martina je supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Nakon par godina rada u agenciji za odnose s javnošću i završenog mastera iz digitalnog marketinga odlučila je svoju kreativnost preusmjeriti na projekt Supermame.hr. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige i dobrog podcasta.

O putu u Toscanu sam dugo sanjala. Iako sam nekoliko godina prije obišla sve one veće turistički poznate gradove, ovaj put plan je bio da vidimo onu pravu Toscanu, s razglednica. Preciznije, Val d’Orcia, a onda usput i pokrajinu Arezzo. Mjesec dana prije već sam sve isplanirala i rezervirala. Bližio se Uskrs, a s njime i naše putovanje. Ovo je ujedno bilo i naše prvo putovanje s djetetom, ne računajući odlaske u Hrvatsku bakama i dedama, na more, jednodnevne izlete te dva dana u termama dok je S. još bio mala beba. Unaprijed sam ga pripremila, pričala mu o Toscani i mogu reći da je bio uzbuđen jednako kao i ja te nije mogao dočekati da krenemo. Možda zato što mu je u Toscani zeko za Uskrs pripremio poklon.

Napokon, došao je i taj petak. Odlučili smo krenuti rano ujutro i zaustaviti se u Firenzi. Prva greška. Zar sam stvarno mislila da će s djetetom ići sve po planu? Naravno, ne krećemo rano ujutro, kasnimo. Nailazimo na gužvu i odustajemo od Firenze. Samo bi tamo za pronalaženje parkinga izgubili dosta vremena. Nema veze, mijenjamo plan puta i odluka pada na San Gimignano.

Put u autu prolazi dosta dobro, iako je to bio moj najveći strah. S. inače ne podnosi duge vožnje u sjedalici i uvijek plače da želi meni u krilo. Unatoč tome što mu je na pola puta bilo vrijeme za spavanje, on nije ni oka sklopio. Dolazimo u San Gimignano, ponijeli smo biciklić i sve je ok. Sretni smo što ćemo svi napokon protegnuti noge, put se odužio, na cestama su gužve. Iako je jedva čekao sjesti na svoj bicikl za par minuta traži da ga nosimo. Ok. Gladan je, dugo smo se vozili. Ja uzimam biciklić, muž njega i idemo prema piazzi. Naći ćemo restoran, popiti čašu vina, a njemu naručiti tjesteninu ili pizzu.

Dan je divan, San Gimignano još ljepši i iako je bilo puno turista uspijevamo naći mjesto u jednom restoranu. Naručujemo nekoliko vrsta sira pecorino i čašu bijelog vina. S. odjednom ne želi ništa jesti. Želi se voziti biciklom po piazzi. Iako ga i iz restorana držimo na oku, gužva je, bolje da smo uz njega. Otpada zajedničko guštanje u dobrom vinu, izmjenjujemo se u čuvanju.

Krećemo do konačnog odredišta, još sat i pol vožnje. Računam da je S. sad zaista umoran i da će zaspati taman na pola sata. Od toga ništa. Uz povremeno cviljenje i jedan tantrum stižemo do apartmana. Imamo veliki vrt s puno maslina i tri čempresa. S. odmah vadi loptu i želi igrati nogomet. Slučajno otkriva svoj uskršnji poklon. Odlazimo na večeru. Već je umoran i gladan, i naravno, nervozan. Dosadno mu je sjediti. Trčimo za njim po restoranu… po finom restoranu. Oko nas zaljubljeni parovi, turisti bez djece i kako bi ono rekli fina gospoda. Sva sreća ništa nije srušeno niti proliveno. Malo smo bili glasni, razumjet će, ipak je to dijete. Sutra će, nadamo se, kad se svi odmorimo, biti bolje.

Sljedeći dan krećemo autom u istraživanje najljepšeg dijela Toscane. Na svojoj listi imam par gradića, barem jednu vinariju i one poznate čemprese na putu prema kapelici Madonna di Vitaleta. Vozimo se do Montepulciana, u autu je sve super, uživamo u čarobnom toskanskom krajoliku i nestvarnoj prirodi. U Montepulcianu na svakom nam koraku nude degustiranje vina uz par zalogajčića. No S. juri na biciklu, mi jurimo za njim. Ili ga nosimo. Ništa ga previše ne zanima, gdje god smo htjeli stati njemu je to dosadno i želi ići dalje. Dan je divan i sunčan. Pijemo macchiato na trgu, naravno, u smjenama. Vrijeme je ručka. On želi sladoled. No ipak, uspijevamo sjesti u divnu osteriju s čije terase puca pogled na divan krajolik. Čim je pojeo, a mi tek počeli, on želi dalje. Nema predaha.

Polako shvaćam da moram promijeniti plan puta. S liste križam par gradića i ostavljam još jedan. Vozimo se do Castiglione d’Orcia. S. je spavanje u autu opet preskočio, više ne želi voziti bicikl, malo hoda, malo se nosi. Hoće ići doma igrati nogomet. Tu se zaustavljamo jako kratko, na brzinu pijemo kavu i krećemo prema doma. Na putu prema doma stajemo uz cestu i uspijevam 5 minuta uživati u pogledu na kapelicu među čempresima. Naravno, nije bilo šanse da prošećemo do nje jer S. ne želi izaći iz auta i želi da se ja vratim. Odlučujemo se za večeru doma. Najbolja odluka do sada.

Sljedeća dva dana kompletno mijenjamo plan puta. Prilagođavamo se njemu. Pomirili smo se s činjenicom da nema ispijanja vina u miru, a kamoli degustacija. Tražimo parkiće za djecu. Ili bilo što što bi bilo zanimljivo jednom trogodišnjaku. Shvaćam da sam svoju listu uzalud pisala i da Toscanu kakvu sam ja očekivala neću doživjeti.

S puta se vraćamo umorniji nego što smo bili. I jedva čekamo povratak u rutinu u kojoj sve super funkcionira. S. je dijete koje je naviklo na svoju rutinu i dok god se nje držimo onda nemamo problema. Neki će reći putovanja su za djecu najveće bogatstvo koje im možemo pružiti. Donekle se slažem s tim. No isto tako mislim da su za malu djecu, posebno trogodišnjake, vrlo naporna, ako nisu prilagođena njima. Osim ako ih niste od rođenja navikli na putovanja pa im je to sasvim normalna stvar. Naš put pretvorio se u trčanje za njim, smirivanje, a priznajem da smo se i međusobno uspjeli par puta posvađati, doduše samo na kratko.

Moj jedini savjet za putovanje s djecom je taj da se naoružate strpljenjem i smanjite očekivanja. Zaista, istina je ono što kažu: roditelji zapravo ne idu na odmor, oni se samo brinu za svoju djecu u drugom gradu. Naravno, imali smo i lijepih trenutaka. Danas kad gledam slike sretna sam što je i S. na njima. Ako ništa drugo, za njega je sve to bila avantura o kojoj danas pričamo priče prije spavanja. No ipak, sljedeći put mama i tata idu sami!

Više s weba