Psihologinje Danica i Lejla vode grupni program ovladavanja napadajima panike. Pričale smo s njima

Upoznajte Danicu i Lejlu, dvije divne žene koje vode grupni program ovladavanja napadajima panike

Danica Ergovac i Lejla Talić su magistre psihologije i kognitivno bihevioralne terapeutkinje u superviziji, odnosno na zadnjem stupnju edukacije, a honorarno rade u privatnoj psihološkoj praksi KBT Opcija. Budući da su napadaji panike, kao jedan od anksioznih poremećaja jako česti, njih dvije osmislile su grupni program ovladavanja napadajima panike zasnovanog na kognitivno-bihevioralnoj terapiji kako bi pomogli klijentima smanjiti utjecaj napadaja panike na kvalitetu njihovog života.

KAKO JE POTREBA POSTALA IDEJA ZA GRUPNI PROGRAM

Ideja za grupni program došla je vrlo spontano, kroz razgovor s kolegicama iz KBT Opcije. Pričale su o efikasnosti grupnog rada s klijentima i tada im je sinula ideja da bi mogle osmisliti grupni program za klijente koji imaju problema s napadajima panike. “I onda smo osmislile grupni program koji se sastoji od pet termina po dva sata koji se održavaju vikendima, rukovodeći se usvojenim znanjem i iskustvom te svom dostupnom literaturom. Obje smo imale dosta klijenata koji imaju razne anksiozne poremećaje, a napad panike je najčešći oblik pa smo smatrale kako je to dobra ideja”, govori Danica.

Djevojke su tu da pomognu klijentima uvidjeti da s napadajima panike ne trebaju živjeti do kraja života, već da i dalje mogu voditi ispunjeni život u skladu s vlastitim vrijednostima. “Naš je cilj da pomognemo klijentima da se što bolje nose s ponovnim napadajima panike. Postoje različite tehnike i strategije koje usvajaju kako bi znali sami zaustaviti panični napadaj i smanjiti razine tjeskobe. Pomažemo im razumjeti prirodu anksioznosti i razviti vjerovanje da je s njima sve u redu osim što su anksiozni, da neće dobiti srčani ni moždani udar te da neće poludjeti. Klijentima zapravo pomažemo uvidjeti da napadaji panike nemaju toliko katastrofalne ishode koliko oni vjeruju”, nastavlja Danica i kaže kako je prva grupa bila veoma šarolika. Bila je zastupljena životna dob od 20 do 60 godina.

TKO SVE MOŽE DOĆI I OD ČEGA SE SASTOJI GRUPNI PROGRAM

“Svatko se može prijaviti na grupni program, naravno, ali od prijavljenih kandidata mi procjenjujemo tko bi od grupnog programa imao najviše koristi.” Na pitanje je li bolje dolaziti na grupni ili individualni tretman Lejla kaže kako je to individualno. “Grupna terapija je bolja utoliko što se brže savladavaju neke početne vještine, a i sudionicima je lakše kad vide da i drugi ljudi imaju isti problem. I da nisu sami, jer mogućnost dijeljenja iskustva s osobama koje doživljavaju slične probleme pruža osjećaj razumijevanja i podrške”, govori Lejla i dodaje kako su psihički problemi nevidljivi i svatko na svoj način pati u tišini, a činjenica je da je pola čovječanstva nekad imalo napadaj panike u svojem životu. To je stvarno jako često.

Zapravo je umjerena razina anksioznosti poželjna, ona pozitivno djeluje na učinak u različitim aktivnostima jer djeluje motivirajuće

Bilo u individualnom ili grupnom psihoterapijskom radu, bitan element je psihoedukacija kada zapravo iz korijena objašnjavaju što je napadaj panike i kako nastaje, što je anksioznost i čemu nam to služi uopće. “Većina naših klijenata žele da im razina anksioznosti bude jako niska ili da ju uopće nemaju. Drugačije počinju gledati na anksioznost kad saznaju da je upravo anksioznost jedna od najbitnijih emocija koja je omogućila opstanak ljudske vrste. Ona je nula samo ako nisi živ ili si u dubokom snu. Zapravo je umjerena razina anksioznost poželjna, ona pozitivno djeluje na učinak u različitim aktivnostima jer djeluje motivirajuće. Zahvaljujući toj zdravoj razini anksioznosti, mi planiramo, pripremamo se za različite situacije i suprotstavljamo se izvorima opasnosti ili ako je to potrebno, bježimo ili izbjegavamo određene situacije. S druge strane, potpuno odsustvo i vrlo visoka razina anksioznosti smanjuju učinak”, objašnjava Danica.

Da su te reakcije štetne, ljudska vrsta bi davno izumrla, a također, da nismo nimalo anksiozni ne bismo preživjeli. Zbog toga cilj psihoterapije nije smanjiti anksioznost na nulu, nego je važno naučiti kako se nositi s njom, tj. kako je kontrolirati ili je prihvatiti da nas ne preplavi ili zablokira, što se događa tijekom paničnih napadaja kada je razina anksioznosti jako visoka, kažu djevojke.

ŠTO SU LAŽNI ALARMI

“Napadaj panike je zapravo lažni alarm”, nastavlja Lejla. “Svi mi imamo obrambene mehanizme od opasnosti, anksioznost nam govori što je opasno. Napadaj panike je zapravo naš odgovor na neku stvarnu ili zamišljenu opasnost. Kada naš mozak ocijeni da smo u nekoj opasnoj situaciji automatski aktivira niz organa u organizmu kako bi se tijelo što bolje pripremilo za reakciju ‘borbe ili bijega’ od opasnosti. Problem je u tome što kod napadaja panike mozak postaje previše osjetljiv i pali alarm u situacijama u kojima nismo u opasnosti i onda se mi bojimo simptoma tog alarma”, kažu cure i dalje pojašnjavaju “na primjer, kada smo pod stresom, pojačavaju se tjelesne senzacije kao poteškoće u disanju, znojenje, lupanje srca…

Te senzacije fizičkog uzbuđenja možemo krivo protumačiti kao znakove da će se dogoditi neka katastrofična opasnost, na primjer možemo se fokusirati na pojačano lupanje srca i brzopleto i krivo zaključiti da to znači da ćemo uskoro imati srčani udar. Kao rezultat toga, možemo biti pretjerano fokusirani na lupanje srca, što može rezultirati još intenzivnijim radom srca, što je okidač za daljnja katastrofična pogrešna tumačenja da je srčani udar sve bliže i da će biti smrtonosan. Od takvog uzbuđenja i krivih tumačenja možemo dobiti potpuno razvijeni panični napad,” djevojke objašnjavaju kako napadaj panike nastaje.

Kada smo pod stresom, pojačavaju se tjelesne senzacije kao poteškoće u disanju, znojenje, lupanje srca i ako ih krivo protumačimo možemo zaključiti da ćemo uskoro imati srčani udar

“Cilj njihovog rada je da se klijenti uvjere da u nekim situacijama ne treba više paliti alarm jer to nisu opasne situacije, ali isto tako naučiti se nositi sa simptomima ako se već alarm i upalio jer alarm se može upaliti i dok odmaramo i dok nema nikakve opasnosti,” kaže Lejla. “Klijenti osjete olakšanje kada im ponudimo ovakav pogled na napadaje panike.”

O SUOČAVANJU S NAPADAJIMA PANIKE

“Prvi panični napadaj obično se javlja u nekom stresnom razdoblju”, kažu mi djevojke. “Na primjer, u dvadesetim godinama života često se javljaju panični napadaji jer su tada mladi suočeni s realnim stresovima vezanim za preuzimanje uloge odrasle osobe. No prvi napadaj panike se može javiti i u ranijim ili kasnijim razdobljima života uslijed stresnih razdoblja i velikih promjena u životu pojedinca, kažu mi djevojke, a na moje pitanje o simptomima napadaja panike odgovaraju da se napadaji panike manifestiraju različitim simptomima te da najčešće traje od 10 minuta do pola sata. Tako osobe koje pate od napadaja panike opisuju pojačane tjelesne senzacije kao što su lupanje srca, kratkoća daha, osjećaj gušenja, bol u prsima, mučnina, naleti vrućine i/ili hladnoće, trnci ili utrnuće ruku i nogu, zujanje ili zvonjenje u ušima, znojenje.”

Naše misli su također pod utjecajem visoke razine anksioznosti. Mislimo da će se dogoditi nešto kobno, da gubimo kontrolu, da ćemo se osramotiti, ugušiti, dobiti srčani udar, moždani udar, da ćemo umrijeti. Imamo dojam da je situacija nestvarna ili da smo mi nestvarni te nam se čini da ćemo poludjeti. “Jasno, sve te misli i fenomeni uopće nisu točni nego su tek prateća pojava visokih razina straha”, objašnjava Danica.

Prvi napadaj panike se može javiti i u ranijim ili kasnijim razdobljima života uslijed stresnih razdoblja i velikih promjena u životu pojedinca

“Klijenti zapravo dolaze k nama tek nakon što su prošli zdravstvene pretrage, najčešće kardiološke misleći da im sa srcem nije nešto u redu”, kaže Lejla, i dodaje da je to ok, jer postoji mogućnost da bi ih i one uputile na liječnički pregled ako posumnjaju da je možda u pitanju tjelesni uzrok, primjerice problemi u radu štitnjače.

KAKO SE PONAŠATI KADA NASTUPI NAPAD

“Sukladno simptomima, primjenjujemo različite tehnike kako bi se klijenti lakše nosili s napadajima panike. Na primjer, podučavamo klijente kako da preispitaju svoje misli koje se javljaju kada je razina anksioznosti visoka. Naravno, nakon nekog vremena shvate da su podcjenjivali vlastite sposobnosti suočavanja s visokim razinama anksioznosti te preuveličavali posljedice napadaja panike i opasnosti općenito te da, iako su simptomi napadaja panike izrazito nelagodni, od njih se ne umire, ne dobiva se infarkt ni moždani udar niti se može poludjeti ili prestati disati. Bitno je da shvate da nas naše vjerovanje da je nešto prijetnja dovodi do anksioznosti jer kada percipiramo situaciju, misao, sliku ili osjećaj prijetećim ili opasnim, počinjemo osjećati tjeskobu ili strah.

I što je najbitnije – napadaj panike uvijek, ali baš uvijek završi”, objašnjava Danica i nastavlja kako je činjenica da je napadaj panike jako neugodno iskustvo te klijenti razvijaju strah da će se panični napadaji i dalje događati zbog čega često izbjegavaju situacije ili aktivnosti koje mogu izazvati simptome povezane s panikom osobito ako im je bijeg iz takvih situacija otežan ili neugodan ili gdje pomoć ne bi mogla stići na vrijeme.

Bitno je da klijenti shvate ono najbitnije, a to je da napadaj panike uvijek, ali baš uvijek završi

Iako takvo izbjegavanje kratkoročno može smanjiti anksioznost, također se smanjuje mogućnosti da dokažete sebi da simptomi anksioznosti nisu opasni. Drugim riječima, izbjegavanje nas sprječava da odbacimo strahove, a podržava vjerovanje da su napadaji panike opasni, ograničava nas u normalnom funkcioniranju i čini nas nezadovoljnima. “Tako na primjer, često primijetimo da klijenti izbjegavaju korištenje javnog prijevoza, boravak na otvorenim ili zatvorenim prostorima, stajanje u redu ili biti u gužvi ili pak biti sam izvan kuće. Zapravo, kada izbjegavanje i bijeg postanu glavni mehanizam za nošenje s tjeskobom, osoba je razvila agorafobiju”, dodaje Lejla. Zato je bitno ohrabriti klijenta da se postupno izlaže situacijama u kojima je imao napadaj panike, posebno ako te situacije izbjegava, zaključuju cure.

Zanimalo me je li za javljanje napadaja panike presudan faktor stila života, a djevojke mi kažu da ne i da uzroci napadaja panike mogu biti različiti i često višestruki te kako nema jednog jedinstvenog uzroka koji dovodi do napadaja panike. Neke osobe jednostavno imaju predispozicije zbog kojih su osjetljivije na anksioznost, a neke su se tijekom života suočile sa stresnim događajima, kao što je razvod, gubitak bliske osobe, stres na poslu, fakultetu ili stresne promjene u životu općenito, bolesti, korištenje sredstava ovisnosti, ili pak moguće da se radi o interakciji više čimbenika koje naposljetku dovodi do napadaja panike.

SVE JE VIŠE MLADIH KOJI IMAJU PROBLEMA S ANKSIOZNOŠĆU

I tako u razgovoru dolazimo do teme mladih koje također ne štedi ovo stanje i vraćamo se u neko svoje doba odrastanja koje je bilo jednostavno i vrlo pitomo. “Danas kad se većina života odvija na društvenim mrežama, možemo samo zamisliti kako je svoj toj djeci koja odrastaju uz Facebook, Instagram, Snapchat i ostale mreže na kojima provode jako puno vremena uspoređujući broj lajkova i brinući se što drugi misle o njima. Broj lajkova im postaje mjerilo vrijednosti i prihvaćenosti te im lako može potaknuti depresivno raspoloženje, anksioznost, osjećaj usamljenosti. Zato je potrebno podučavati mlade da umjereno koriste društvene mreže i da razvijaju kritični stav kako bi lakše odgovorili na izazove odrastanja u današnjem ubrzanom svijetu.” kaže Danica. Pričali smo i na temu stigmatiziranja psihičkih problema i stanja. “Kroz svoje iskustvo imam dojam da je danas kod mlađih ljudi stigma nešto manja, dok se starije generacije i dalje teško mire s takvim i sličnim stanjima ili dijagnozama”, tvrdi Lejla. Djevojke kažu da je situacija ipak bolja nego prije. Više je outanja, ali i dalje ljudi nisu baš sigurni o tome govoriti. I dalje se preferira ‘sretan život’, onaj koji se prezentira na društvenim mrežama.

Danas kad se većina života odvija na društvenim mrežama, možemo samo zamisliti kako je toj djeci koja provode jako puno vremena uspoređujući broj lajkova i brinući se što drugi misle o njima

Jako je važno da se što više priča o poteškoćama i problemima s kojima se mladi nose, jer im je lakše prihvatiti problem kada znaju da nisu sami, već i da drugi imaju slične poteškoće i simptome, a napadaji panike su jako česti, kažu djevojke. “Kada pričamo o napadajima panike, ljudi se bore protiv njih ili ih izbjegavaju, a ono što ih mi podučavamo je kontraintuitivno – da se susretnu s tim neugodnim osjećajem i da ga prihvate namjerno se izlažući izvoru straha”, kaže Danica. “To je potpuno kontra ljudske intuicije koja nalaže onu – idem za srećom i bježim od nelagode. Napadaj panike je jako neugodan, ali ne ubija. Sve ostalo je iracionalno vjerovanje klijenata koji pate od napadaja panike”, objašnjava Lejla.

KAKO SI JOŠ KLIJENTI MOGU POMOĆI SAMI

Bitna stvar je da klijent bude motiviran za promjene u svom životu i da bude ustrajan tijekom uspona i padova tijekom rada na sebi te da ne odustane od psihoterapije čim osjete blago poboljšanje. Ista pravila vrijede i za grupni i individualni pristup, objašnjavaju cure. “Od klijenata očekujemo aktivan pristup – da aktivno surađuju s nama kao terapeutima te ako je riječ o grupama, sudionike potičemo da u sigurnom okruženju opisuju iskustva s napadajima panike onoliko koliko oni to žele. Potičemo ih da svakodnevno rade zadaće, postavljaju pitanja, izražavaju nedoumice i poteškoće koje doživljavaju tijekom uvježbavanja tehnika. Kultiviramo jedan pozitivni odnos suradnje između sudionika i nas i podržavamo ugodnu atmosferu kako bi se sudionici osjećali sigurnima podijeliti svoje brige. Sudionici nam često kažu da su napokon okruženi ljudima koji razumiju kako se osjećaju i što im prolazi glavom, a ne umanjuju njihovu patnju i bol i ne odmahuju rukom, i to je zaista velika vrijednost grupe”, pojašnjava Danica.

Život je nesavršen, imamo neugodne emocije i prije ćemo ići naprijed ako ih prihvatimo i da, totalno je ok osjećati se loše ponekad

“Preporučujemo i biblioterapiju (Napadaj panike ili neka teška bolest? Andreje Kostelić-Martić, Živjeti punim plućima Jona Kabat-Zinna), zdravu prehranu, aktivan život, druženje s ljudima, redovito spavanje i život u skladu s onim što je pojedincu važno. Život je nesavršen, imamo neugodne emocije i prije ćemo ići naprijed ako ih prihvatimo i da, totalno je ok osjećati se loše ponekad. To je u suprotnosti sa suvremenom kulturom i onim što nam mediji prezentiraju, ali je potrebno kako bi sebe upoznao i bolje shvatio,” zaključuje Lejla.

Ono što ih motivira za ovaj posao je upravo napredak klijenata koji su se ulovili u koštac sa svojim stanjem. Lijepo je vidjeti da netko živi bolji život nego prije i da vidi širu sliku. Nekada je to jako dugi proces, ali one vjeruju da osobi može biti bolje. Jer inače sve što rade ne bi imalo smisla. Divne su.