SUPERMAME

Prošlo je gotovo mjesec dana, ali ne smijemo zaboraviti na slučaj preminule djevojčice

Supermama Sonja Švajhler u novoj se kolumni osvrće na slučaj koji je zgrozio cijelu Hrvatsku

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Odgađam već neko vrijeme pisanje ove kolumne, jer mi svaka rečenica djeluje tako pogrešno. Zapravo, sve oko tragedije koja se dogodila prije par tjedana, djeluje pogrešno. Pogrešno djeluje pisati o tome, pogrešno djeluje ne pisati o tome, pogrešno djeluje isticanje tuge, šoka, bijesa i čitave lepeze emocija koje su se u svakome od nas javile, a opet djeluje pogrešno šutjeti.

Osjećam se potpuno nedostojna išta komentirati, pogotovo spominjati ime djeteta kojeg više nema. Ali, ono o čemu ću pisati je moj osvrt na nas kao društvo. Moja vjera u društvo koje odgaja svoju djecu, našu djecu, odavno je poljuljana, odavno me brine, odavno mi stvara anksiozan osjećaj. Ovo nije prva tragedija, ovo nije prvo ime i prva fotografija očiju malog djeteta kojeg više nema. Ovo nije prvi puta da se svi aktiviramo, ovo nije prvi puta da se u nama rađa bijes, frustracija, ljutnja, tuga. Ali, nažalost, ovo nije niti zadnji put da sve to promatramo i zapravo, osim par potpuno ispraznih rečenica, javnih oproštaja na društvenim mrežama estrade, bijesnih statusa ponekih utjecajnika, click bait naslova i slično, ništa se neće promijeniti, barem ne na ovakav način. Koliko god ovo zvučalo nepopularno i hladno.

Naše društvo živi od prijelomnih vijesti. Deset dana razvlačenja nečijeg gubitka, tuge, tragedije, rana… I onda prođe tih 10 dana, mediji utihnu, a pažnja se prenese na sasvim nevažnu, popratnu temu. Nekada su to ustaše i partizani, nekada su to prepucavanja osoba koje bi trebale biti ogledalo našeg društva, a nekada su to svađe između onih koji su dio sustava, koji bi trebali raditi svoj posao i raznih aktivista kojima se spočitava razlog njihovog aktivizma.

Problem je u tome što i ovi prvi, koji su dio sustava, nama trebaju, našoj djeci trebaju i odlučuju o sudbinama mladih obitelji i još mlađih života, ali zbog lošeg zakonodavstva, birokracije, pravila, aljkavosti, pomanjkanja elana za POZIV koji rade, a ne zanimanje, vuku za sobom i potrebu za Ivanama Orleanskim koje će iskoristiti svoju poziciju i glas da neku promjenu ipak naprave. Nevažno je što je motiv glasnog vikanja, dokle god od tog vikanja dođe do promjene. U ovakvim tragedijama cilj opravdava sredstvo. Nažalost. Promatrajući tako situaciju našeg društva i medijskog prostora, kao majci, sa strane gledajući, sve mi to djeluje kao visokopolitizirano žutilo bez ikakve svrhe. Jer do pažnje smo došli tek kada se u aktivizam uključila estrada. Do tada je vladalo mračno doba. Zašto je tome tako? Zbog click baitova. Koga briga je li Kata pokrenula inicijativu za promjenu, kada za Katu nitko ne zna. Ona neće dovesti do promjene, jer nema pažnju medija. A pažnjom medija se onima koji odlučuju, stvara pritisak. Stoga nam je trebalo ime i prezime nekoga tko će sebe izložiti i udarima tih istih medija i nas kao naroda kojem se čitava sapunica servira, jer to ime i prezime stvorilo je pritisak.

Osvrnut ću se i na dio gdje se jako puno statusa po društvenim mrežama odnosilo na prebacivanje odgovornosti na sve nas. Floskula koja se popularno provukla kroz čitav dijapazon profila estrade, influensera, aktivista i slično. Ali i dalje je to samo jedna isprazna floskula.

Mijenjajmo sustav zbog SVIH žrtava

Smatrala bih se odgovornom kada bi moj glas na idućim izborima bio za jedne ili druge koji desetljećima tapkaju na mjestu i ne rade baš nikakve promjene.
Smatrala bih se odgovornom kada bih podržavala sustav koji postavlja ‘politički pogodne’ osobe na rukovodeće pozicije umjesto sposobne i znanjem pogodne osobe.
Smatrala bih se odgovornom kada na dan izbora ne bih izašla i ostavila svoj glas i svoj trag kojim želim promjenu.
Smatrala bih se odgovornom kada ne bih odgajala svoju djecu i učila ih što je dobro, a što zlo.
Smatrala bih se odgovornom kada ne bih imala empatije prema drugom živom biću koje pati neovisno o nacionalnosti, rasi, spolu ili spolnom opredjeljenju.

Smatrala bih se odgovornom kada bih birala na čiju ću stranu stati prema koristi koja će se iz toga izroditi, a ne prema pravednosti koja je nekada imala puninu svog smisla, a ne onoga što se danas iz pravednosti i prava iščitava.
Smatrala bih se odgovornom kada bih okrenula glavu u drugom smjeru na nasilje.
Smatrala bih se odgovornom kada bih se bavila ustašama i komunistima, umjesto mladim životima koji nestaju zbog (ne)pažnje koja im se nije adekvatno dala.
Smatrala bih se odgovornom kada bih generalizirala. Svi su Hrvati ustaše, svi Srbi su četnici, sve su manekenke prostitutke, sve žene su žrtve, svi muškarci su agresori, svi liječnici su potkupljivi, svi socijalni radnici su uhljebi (op.a. ovo nije moj osobni stav, ovo je mentalno stanje većine našeg društva).

Mijenjajmo sustav zbog SVIH žrtava. Paradoks ove floskule gore je u tome što kada god se pokrenula nekakva rasprava o temi nasilja ili diskriminacije, jedan od najčešćih odgovora bio je – ignoriraj, ionako se ništa neće promijeniti.

Možda upravo tu počiva problem. Jer ne da nam se gubiti živce na tuđe borbe. Lakše je ignorirati, utrpati ispod tepiha, ne pričati i ne pokušavati objasniti. Tu leži problem. Jer ignoriramo. Jer je lakše zažmiriti. Jer manje boli ako ne znaš za to. Jer je manje neugodno ako se tome ne izlažeš. Jer, nećeš biti na vjetrometini tuđih stavova ako jednostavno ne izražavaš vlastito. Ignoriraj, ionako se ništa neće promijeniti. I tako, našim ignoriranjem problema, punimo naslovnice prijelomnim vijestima, zaplačemo, obrišemo suze, ostavimo pokoji tužnjikavi status, a nakon deset dana, pijemo kavu, zaboravimo na dječje oči i fotografiju malog bijelog lijesa i vratimo se svojem uobičajenom životu i uobičajenim vijestima, prepucavanjima, jer ionako se ništa neće promijeniti.

Ono što me tješi, je to da postoje glasovi koji rade promjenu. Postoje glasovi koji ne biraju strane, već se zalažu za sve koji su ranjeni, potlačeni i zaboravljeni. Postoje glasovi koji se bore za sve žrtve, neovisno o nacionalnosti, dobi, spolu, seksualnom opredjeljenju. Potiho se u žamoru kokošinjca, čuju ti bistri glasovi koji daju nadu da će se jednom dogoditi promjena.

A odgovornost nas svih? Sjetite se te floskule idući put kada ostanete doma umjesto da izađete na izbore

A odgovornost nas svih? Sjetite se te floskule idući put kada ostanete doma umjesto da izađete na izbore. Sjetite se toga kada zbog nelagode koju donosi izražavanje vlastitog mišljenja, isto ne izreknete. Sjetite se te floskule kada odgajate vlastito dijete. Sjetite se te floskule kada sjednete za računalo i odlučite ispisati ružan komentar iza skrivenog nadimka na društvenoj mreži. Sjetite se te floskule kada se pogledate u ogledalo.

O promjeni sustava ne mogu govoriti, jer nisam stručnjak, ali mogu raditi promjenu odgajanjem svoje djece – da se zauzmu za sebe, da ne okreću glavu na nasilje, da budu tolerantni, da imaju svoj stav, ali poštuju tuđi, da budu suosjećajni, da se informiraju i obrazuju, da koriste svoja prava i ne bacaju ih kao biserje pred svinje. Mogu dati sve od sebe da ih odgojim kao zdrave, mlade ljude. Mogu dati sve od sebe da ih naučim kako ignoriranje, jer se ionako ništa neće promijeniti, nije rješenje.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba