Prošle su tri godine od smrti Ivane Popović. Posjetile smo njezinu mamu u kući koju je Ivana uredila

Povodom izložbe u MSU i tri godine nakon smrti Ivane Popović, posjetili smo njezinu mamu koja živi na Krku. S njom je bila i Ivanina kćer, Luna

U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u 21. ožujka otvara se izložba posvećena velikoj hrvatskoj umjetnici i najintrigantnijoj ženi domaće dizajnerske scene, Ivani Popović. Izložba će predstaviti sva Ivanina dostignuća iz područja kazališta, kostimografije, kiparstva,mode, slikarstva, crteža i produkt dizajna. Kustosica je Nataša Ivančević, a ovo će zasigurno biti jedna od onih izložba koje će popratiti cijela domaća scena. Kao i svi Ivanini prijatelji i suradnici te oni na koje je Ivana itekako ostavila trag.

”Kada je Ivana rekla da će urediti ovu kuću, rekla mi je da se ne smijem petljati.”, započinje Lepa kada nam je krenula pokazivati svoju kuću na Krku koju je uredila Ivana. Naime, poznata umjetnica i dizajnerica ju je obožavala, provodila je u njoj redovito svoja ljeta s desetak prijatelja. ”Spavali su posvuda, zabavljali se i igrali izmišljene društvene igre. Bilo im je predivno. Iz ove kuće znali su se čuti krikovi i smijeh koliko im je bilo zabavno, i svi se još uvijek sjećaju tih dana, kada su odrastali s Ivanom. Bila je otkačena i svoja.”

Tri godine bez Ivane

”Cure su dobro. Luna studira na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a mlađa kćer, Ava, živi u Barceloni s tatom i tamo ide u školu, sada ima 14 godina. Ona je ista Ivana, a Luna je više na mene. Ivana je znala za nju reći kako je rodila svoju mamu. I Ava je htjela ostati kod mene na Krku, ali rekla sam joj ‘Ava, starije gospođe ne odgajaju djecu, tamo ćeš ići u školu, tamo ćeš doktorirati i onda ćeš se vratiti.’ Samo me gledala i smijala se, ali tako je. Obje vole doći na Krk, tu im je lijepo, tu im je ekipa.”

Ivana je oboljela od raka grlića maternice s 28 godina, bolesti koju je pobijedila, no 15 godina kasnije otkriven joj je rak dojke, a otkrila ga je na posve neobičan način.

”Karcinom je otkrila, sjećam se, tako da je spašavala nekog psa. Nazvala me i rekla da ide na Bundek, a ne k meni u stan, a ja sam mislila da ima nekog dečka pa zato. No, ona je s prijateljicom spasila nekog psa koji je bio zlostavljan, te ga donijela u svoj stan jer je znala da ja ne volim pse. Naposljetku ju je taj pas na povodcu povukao i ona je pala. Iskočila joj je, ili je tek tad otkrila kvržicu na dojci. Otišla je na pregled i bila je jako brzo operirana. Od početka smo se odlučili boriti, curama nismo rekli ništa jer su još bile male. Bila je hrabra i pozitivna. Ivana je uvijek bila baš jako pozitivna, kao i svi mi oko nje.”

Ivana se tada i fotografirala za jednu naslovnicu časopisa, hrabro je progovarala o svojoj bolesti, bila aktivna sudionica udruge Europa Donna i kroz svoje intervjue odlučila je razbijati tabue o ovoj zločudnoj bolesti. Odbila je zračenje, posvetila se zdravoj prehrani i vježbanju i samo je tjerala naprijed. Kako njezina mama kaže, do zadnjeg nije htjela priznati da je bolesna i da ima rak.

Bila je zeznuta, nije baš uvijek htjela slušati ili reći istinu. Utjecati na Ivanu nije bilo šanse

”Podržavala sam je u kada se odlučila liječiti zdravom prehranom jer ja sam se isto liječila tako. Makar, bila je zeznuta, nije baš uvijek htjela slušati ili reći istinu. Utjecati na Ivanu nije bilo šanse. No, nije uopće u tome bilo problem, da odbila je kemoterapiju, ali znate što, ja mislim da je sve to već bilo uređeno negdje gore, nije to bila stvar njenog izbora.”, prisjeća se Ivanina mama s teškoćom.

”Što smo prolazili na kraju bilo je baš teško. Robert Sever jednom je rekao ‘Ivana kad odeš na nebo oboji nebo svim svojim bojama. A ako uzmete Novi list iz 2016., godine kada je Ivana umrla, piše ‘rapsodija mora iznad Kvarnera’, tako da vjerujem da je Ivana i dalje prisutna.”

Posljednjih dana jako ju je boljela glava, a tvrdila je da je od udarca dok je radila po kući. No, razlog tomu nažalost ipak su bile metastaze. ”Rekla mi je da ima lagani potres mozga i tako je ležala 15 dana. Tada sam joj zaprijetila da ću je odvesti na silu u bolnicu ako neće sama.

Kada je objavljena njezina poznata naslovnica časopisa, Ivana već nije bila dobro

Otišle smo na neurologiju u Rijeku i nakon 40 minuta čekanja doktora, rečeno nam je da Ivana ima metastaze na mozgu i da mora na operaciju. Pitala sam doktora kako će završiti ta operacija, na što mi je rekao da će joj desna strana ostati paralizirana, a da će joj pokušati sačuvati vid. Rekla sam mu da ne dolazi u obzir, da neka sve zaustavi, i da Ivana ne ide na operaciju. Otišle smo drugom doktoru u Zagreb.

Nažalost i on nam je rekao da situacija više nije za operaciju i da radije pustimo. Za to vrijeme Ivana je bila u bolnici. Crtala je, plela, stvarala. Pustili su je doma, a ona je rekla kako samo želi mami. Bila je dva tjedna na morfiju i onda nas je napustila. Nemam objašnjenje ni danas, nemate tu objašnjenja. Znam samo da je prisutna, u svakom djeliću, u kući, svuda oko mene, u svojim curama.”

Ivanino djetinjstvo

”Uvijek je bila kreativna, od kada je bila mala. Svirala je violinu, išla na balet, pjevala u krčkoj klapi, ronila, plivala i trenirala taekwondo. Bila je užasno humana, i maštovita. Sjećam se kada sam joj jednom prije škole kupila ploču i krede u boji jer je uvijek crtala. Naslikala je mamu, tatu, dijete i lava. Kada sam joj rekla da idemo spavati, obrisala je lava.

Pitala sam je zašto, a ona mi je odgovorila da zato da ih lav ne pojede dok ona spava. Isto tako, kada je bila mala pokraj kuće su nam tada jednom mjesečno prolazili Romi, koji su imali nekog malog ponija. Ivana bi svaki put istresla svoju kasicu, otrčala do njih i dala im novac. Neke anegdote s njom uistinu su za pamćenje.” otkriva Lepa o Ivaninom djetinjstvu, koje je bilo sve, samo ne uobičajeno i dosadno.

Svirala je violinu, išla na balet, pjevala u krčkoj klapi, ronila, plivala i trenirala taekwondo. Bila je užasno humana

”Sjećam se kada je Ivana za vrijeme rata, to sam tek kasnije saznala, vozila skateboard po Zvonimirovoj ulici, kada su snajperisti bili na zgradama. Bila je hrabra, i drugačija, uvijek. I stalno je nešto radila, ja bi otišla na put, vratila se, a ona bi preuredila ormar, obojala ga onako kako je ona htjela. Tako me jednom dočekao i ovaj natpis ‘Red, rad i disciplina’ koji sad stoji u dnevnom boravku. Uvijek me zezala.”

”Bila je prava umjetnica. Znate, slikar napravi sliku i nakon toga ga ništa više ne zanima. Tako i ona. Jednom je bila radila kostime za predstavu Mali princ i ništa, ništa nije naplatila. Isto tako, jednom je otišla u tvornicu, pokazala ženama kako se kroji i šiva, i ništa nije tražila zauzvrat, uvijek je bila takva. Zvala bi me samo kada bi baš nastao neki problem.”

Ivana je svoje haljine kroz niz godina podijelila, tako da nije ostalo puno toga, a kada smo bili na Krku, većina njezinih slika već je poslana za Zagreb. ”Na izložbu će između ostalog Ivanine radove dati i njezini prijatelji, pa tako i ja, nekoliko haljina koje mi je Ivana napravila biti će tamo. Zatim nekoliko aktova, kipova… Bit će puno toga. Bit će i kolekcija koju je kreirala za Varteks, nekoliko kaputa koje dan danas nosim.”, komentira Leposlava nadolazeću izložbu u Zagrebu.

Kuću na Krku uredila je sama

Gospođa Leposlava, kako je mnogi zovu, Lepa, sada je u mirovini. Živi u Krku, u kući koja svakim svojim kutkom podsjeća na Ivanu. Naime Ivana je ovu kuću u jednom trenutku odlučila preurediti sama, a kako je znala da će njezina mama, koja je nekada imala arhitektonski biro, htjeti imati svoje prste u tome, zabranila joj je da sudjeluje.

Svojim je rukama slagala mozaike diljem kuće, a zaposlila je između ostalog i jednog gluhog majstora koji joj je pomagao u u uređenju. Imala je točnu ideju kako želi da kuća izgleda i završila ju je, makar su se nakon toga neke stvari ipak trebale popravljati. Danas se te dvije gornje sobe iznajmljuju turistima, kao i apartman u potkrovlju.

Da sam sudjelovala u uređenju, onda to ne bi bila umjetnička kuća. Ovako je Ivana na neki način sama sebi napravila spomenik

”Da sam ja klasično sudjelovala u uređenju, možda bi bilo sve onako kako treba, ali onda to ne bi bila umjetnička kuća. Ovako je Ivana na neki način sama sebi napravila spomenik. Terasu joj je pomogao završiti i prijatelj, Dinko Domačinović, kao i neke druge njene radove u kući, ali velika većina stvari ovdje ima njezin potpis.”

Mozaik pločice koje je Ivana stavljala svojim vlastitim rukama preplavile su terasu, kao i kupaonice. Peći je ona donijela, a ukrasila je i zid oko njih. Uredila je i zid koji vodi na potkrovlje, a njezini Promatrači, koje je svojedobno predstavila i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, točnije njih 10 tisuća zauzeli su posebne pozicije u interijeru.

Ivana ih je radila nakon operacije, male glinene glave od kojih nijedna nije ista, ali dio je u Barceloni i neće bit izložen u Muzeju suvremene umjetnosti. Kuću je uređivala godinu dana, a Promatrače je radila godinama, jer nakon što su joj izvadili limfe, vježbala je ruku oblikujući ih. Radila ih je u svom atelieru.

Rana nikada ne zaraste, živiš s tim. Imala je ispunjen život, a ja sam se naučila gledati samo dobru stranu

”Slušala je Beatlese, voljela je klasičnu glazbu, a rekla je kako se u njezinoj radionici nikada neće čuti Jelena Rozga. Podržavala sam je u svemu, u njezinom pozivu, makar ja ne bi bila ni slikar ni kipar. Jednom me pitala prijateljica je li mi rana zarasla. Rana nikada ne zaraste, živiš s tim.

Imala je ispunjen život, ma proživila je 50 života, a ja sam se naučila gledati samo dobru stranu.”