Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

SUPERMAME

Postoji li uopće savršena majka i zašto je tako teško prihvatiti činjenicu da smo dovoljno dobre takve kakve jesmo

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Martina je supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Nakon par godina rada u agenciji za odnose s javnošću i završenog mastera iz digitalnog marketinga odlučila je svoju kreativnost preusmjeriti na projekt Supermame.hr. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige i dobrog podcasta.

Onog trena kad sam ostala trudna prestala sam se brinuti za sebe i za svoje potrebe. Nemojte me krivo shvatiti, nisam se zapustila, ali više sama sebi nisam bila na prvom mjestu. Moj cijeli svijet počeo se vrtiti samo oko mojeg još nerođenog djeteta. O onome što će meni zaista trebati jednom kad rodim, osim mrežastih gaćica i jastučića za dojenje, nisam previše razmišljala. Više sam bila zaokupljena uređivanjem dječje sobice u kojoj on neće spavati, kupovanjem nove robice koju neće iznositi i bespotrebnim stvarima s moje preduge i donekle nepotrebne liste.

Onda sam rodila i zaljubila se preko ušiju. On je postao centar moga svijeta. Ništa mi više nije bilo važno. Nedostajao mi je čak kad bih otišla oprati zube. Nikome nisam vjerovala i nitko nije znao čuvati moje dijete kao ja. Kave nasamo s prijateljicama nisu dolazile u obzir. Priznajem, bila sam ona grozna mama koja je komentirala druge žene koje ostave bebu od par mjeseci i odu na vikend s mužem. Kako samo mogu!?

Tri mjeseca trpila sam izrast na glavi i onda sam napokon otišla frizeru. Bila je gužva, kasnili su, sve se produžilo. Sjećam se, sjedila sam na stolici s mokrom kosom i plakala. Htjela sam krenuti doma, koga briga za frizuru, moje dijete me treba. Kako mi je uopće palo napamet da odem frizeru!? Muž me smirio preko telefona, kosu su mi osušili ekspresno. Običan odlazak frizeru za mene je bio trauma.

Nakon šest mjeseci stvari su počele ići nabolje. Ili nagore? Bila sam sama s malom bebom po cijeli dan. Neispavana. Umorna. Zasićena. Moj je život postao rutina. Htjela sam malo više vremena za sebe. Počela sam trčati. No kud god bih pošla bez njega osjećala sam se kao da mi je nedostajao dio mene. Nisam se mogla opustiti, bila sam nervozna, a da ne pričam koliko me je izjedala grižnja savjesti.

Koliko god se mi trudile, koliko god od sebe davale, uvijek mislimo da smo mogle ili možemo više i bolje

Vrijeme za mene tada je značilo pogledati film dok beba spava, iako bih najčešće zaspala nakon pet minuta. Oprati kosu u miru, no svejedno čuti glas bebe i onda kada ne plače, fenomen poznat svim majkama. Otići frizeru, no vrlo često povesti i dijete. Na red su došle i kave s prijateljicama, ovaj put tako potrebne. Mislila sam da sam napokon, nakon dvije godine, spremna ostaviti dijete na čuvanju i otići s mužem na putovanje. Avionske karte smo kupili par mjeseci unaprijed. Tjedan dana samo za nas dvoje. Napokon ću se naspavati i odmoriti. U mojoj glavi sve je to bilo lako izvedivo. Uvjeravala sam samu sebe da neće biti nikakvih problema. Kako se putovanje bližilo, sve me je više hvatala panika. Otkazala sam ga.

Ukratko, trebale su mi pune četiri godine da odem negdje dalje bez djeteta bez grižnje savjesti. Bez straha da će bez mene nešto poći po zlu. Trebale su mi pune četiri godine da napokon počnem sebe i svoje potrebe stavljati na prvo mjesto, a da se pritom ne osjećam kao nemajka.

U te četiri godine, priznajem, bezbroj sam puta bila na rubu živčanog sloma. Tek danas shvaćam da je to malo vremena koje sam povremeno krala za sebe pomagalo samo da preživim dan, da na tren ne osjećam umor neprospavane noći ili da ne krivim sebe što nisam ona savršena majka s Instagrama.

Biti majka uvijek će biti veliki dio onoga što danas jesam, ali to ne znači da me samo majčinstvo potpuno ispunjava ili definira

Koliko god se mi trudile, koliko god od sebe davale, uvijek mislimo da smo mogle ili možemo više i bolje. I to je ono što nas majke najviše iscrpljuje. Postoji li uopće savršena majka? Ili nam je sliku o savršenoj majci nametnulo društvo u kojem živimo? Zašto jednostavno ne možemo prihvatiti činjenicu da smo dovoljno dobre takve kakve jesmo.

Majčinstvo je putovanje na kojem je vrlo lako izgubiti samu sebe. Trebale su mi četiri godine da ponovo zavolim sebe. Da smanjim očekivanja od same sebe. Biti majka uvijek će biti veliki dio onoga što danas jesam, ali to ne znači da me samo majčinstvo potpuno ispunjava ili definira. Trebale su mi četiri godine da shvatim da sam puno više od uloge koju igram u životu svog djeteta. I da ponovo otkrijem tko sam.

Danas, nakon četiri godine, s puno manje grižnje savjesti i s više brige za svoje potrebe, napokon mogu reći da sam sasvim dovoljno dobra majka.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba