Poklanjamo li svojoj djeci previše i postoji li uopće poklon koji izaziva wow efekt kod djece?
U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same
Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.
Sjećate li se svog djetinjstva? S čime ste se igrali? Kako ste se igrali? Ne, ovo nije još jedan u nizu popularnih tekstova o tome kako su danas igrališta prazna i djeca sjede pred ekranima. Kako smo često vani, vidimo kako stvarnost ipak nije tako crna. Naši parkići su uvijek puni. I roditelja i djece. Naše igralište odzvanja zvukom lopte koja se odbija o obruč koša, odzvanja zvukom lopte koja trese mrežu gola. Odzvanja vriskom djece koja se biciklima utrkuju. Međutim, nije ovo takav tekst.
Nedavno je sobicu mojih dječaka uljepšao krevet-kućica. Razmišljala sam koliko bih se ja razveselila da sam u ono doba imala takav krevet. Brat i ja smo dijelili sobu, beskonačno me nervirao svojim bosim stopalima kojima je namjerno mahao iznad moje glave kako bi me iznervirao. Imali smo krevet na kat. Imali smo jednu policu koju su krasile dvije barbike i par Lego autića koje je moj brat čuvao kao oko u glavi. Igrali smo se s onim što smo imali. Nismo imali puno, a pogotovo ne koliko imaju naša djeca. Ali igrali smo se stalno. Izmišljali svoje priče. Izmišljali svoj jezik dok smo se igrali. Mašta nam je prštala idejama. Sjećam se kada bi mi došle prijateljice kako smo izvlačile posteljinu i improvizirale kućicu tako što bi pod madrac kreveta na kat ugurale plahte i tako napravile svoj šator. Svoju kućicu. E da je nama tada bila kućica kakvu moja djeca danas imaju. Koliko bismo je cijenili.
Često razmišljam postoji li igračka koja će ostaviti wow efekt kod mojeg djeteta. Ne samo mojeg, već generalno kod današnje djece. Znate onaj wow efekt koji danima i tjednima nije iščeznuo, ono uzbuđenje kada bi se ujutro probudili i odmah otrčali igrati se. Onaj osjećaj zahvalnosti i sreće.
Često razmišljam postoji li igračka koja će ostaviti wow efekt kod mojeg djeteta
Čini mi se da se danas djeca generalno vesele poklonima kao što smo se mi veselili dobiti gaće i potkošulju za rođendan. Poklon na koji reagiraš osmjehom iz kurtoazije. Postoji li poklon koji će kod naše djece izazvati taj wow efekt? Ili smo u moru konzumerističkog društva uništili skromnost naše djece? Jer, do nas je. Trendovi su svakako tu, svakih mjesec dana izlaze novi crtići s novim likovima i sukladno tome nove igračke visoke cijene i zaista upitne kvalitete. Ali do nas je hoćemo li opet kupiti novi igračku, koju vjerojatno naša djeca nisu niti tražila, ali eto – želimo im sve priuštiti.
Je li potrebno da im sve priuštimo? Baš sve? Čemu će se oni veseliti? Čemu će težiti ako im baš sve priuštimo? Mislila sam da ću se tome othrvati, mislila sam da uspješno ignoriram te trendove. Do trenutka kada sam se osvrnula u sobi svojih dječaka. Istina, oni su zaista maleni i razveseli ih svaka igračka, zaista im je potrebno jako malo. Nova pričica i jedan autić od 15 kuna. Ali, kako sam od ponosa što vole pričice i knjige počela svako toliko lutati knjižarama i kupovati novu i novu i novu pričicu, tako je njihov interes pao i stariji me u jednom trenutku pitao “a zašto mi stalno mama kupuješ pričice?”. Nisam znala odgovoriti. Dozvolila sam sama sebi da me obuzme ono shopping zadovoljstvo, a wow efekt nisam dobila, dapače, dobila sam vrlo zrelo pitanje mojeg uskoro četverogodišnjaka. Zašto mu stalno kupujem nove pričice i nove igračke? Pa, ne stigne niti proučiti onu prethodnu, a već ga čeka nova.
Od ponosa što vole knjige počela sa, svako toliko lutati knjižarama i kupovati novu i novu i novu pričicu, tako je njihov interes pao
I sada, par dana prije velikog četvrtog rođendana, pitam se koliko će poklona dobiti, je li mu sve to potrebno i što bi mu mogla pokloniti da ga istinski razveselim?
Onda sam se sjetila svog tate koji uvijek svoju unučad nasmije. Čim se pojavi na vratima, kaže im da im je nešto donio, oni potrče prema njemu vičući “što dida, što?”, a zapravo uvijek znaju odgovor – poljubac. Ma zar to nije dovoljno? Moramo sami sebi stati na kraj i ne predati se histeričnoj kupovini apsolutno svega za našu djecu, jer njima je potrebno jako malo. I da imaju manje igračaka, vjerujem da bi se maštovitije igrali. Ovako, zatrpani must have proizvodima, histerično gledaju oko sebe i NE ZNAJU odakle krenuti. Slažete li se?