Šest mama školaraca ispričalo nam je što misle o povratku djece u školske klupe
Nastava u školama bi se od jeseni ponovno trebala odvijati uobičajenim tijekom, a nekoliko je mama s nama podijelilo svoje razmišljanje
O detaljima se još uvijek raspravlja, čeka se da se propišu mjere interdisciplinarnog povjerenstva i sve je skupa još pomalo nejasno, no jedno je zasad sigurno, učenici se od jeseni ponovno vraćaju u školske klupe. O tome što do sada znamo o tome pisala je i Telegramova Dora Kršul ovdje, a mi smo odlučile saznati što mame školaraca koje inače rado pratimo na Instagramu kažu o tome.
I dok jedan dio roditelja priznaje da je takvu odluku jedva dočekalo, što zbog iscrpljujućeg programa nastave kod kuće, što zbog manjka socijalizacije njihove djece, drugi su vrlo, vrlo skeptični i tvrde da povratak u škole u jeku pandemije koronavirusa ni za koga nije siguran. Kako bismo čule mišljenje iz prve ruke, kontaktirale smo nekoliko mama i upitale ih što one misle o svemu. U nastavku provjerite što su nam rekle na ovu temu.
Ivona Grbešić
Mama sam troje djece, između ostaloga i djevojčice koja sad kreće u drugi razred. Online školovanje koje nas je zadesilo u vrijeme karantene je dosta utjecalo na sve nas, kako djecu tako i roditelje. Mišljenja sam da je djeci neophodna socijalizacija i školovanje kakvo smo imali do koronavirusa. Osim socijalizacije, tu je i rutina i stvaranje obaveza koje su im potrebne za budućnost. Zato mislim da bi se djeca trebala vratiti u školske klupe definitivno, a i bojim se da ovakvo odcjepljivanje djece iz društva može ostaviti trajne psihičke posljedice.
Emilija Lasić Črepić
Ova školska godina bit će veliki izazov za sve. Moramo se maksimalno potruditi da djeci osiguramo normalne radne uvjete školovanja. Razumijem da ovaj virus nije zezancija, ali moramo nekako živjeti s njim. Suprug i ja smo se već u svibnju složili pustiti dijete u školu. On je već veći dječak koji zna da mora poštivati određene higijenske mjere.
Djecu treba učiti i često podsjećati na to da ne diraju lice, stavljaju ruke u usta i na često pranje ruku. Ali to je okej, moramo ih to učiti jer vjerujem kako je to naša nova stvarnost i nešto s čim svi moramo živjeti još jedno vrijeme. Pozdravljam ideju škole na daljinu, ali kao roditelj smatram da bi bolje funkcionirao fizički odlazak u školu uz online školovanje. Pola – pola. Djeci je potrebna školska atmosfera i kontakt s učiteljem kao i školski prijatelji kako bi lakše prihvatili situaciju u kojoj smo se našli i bili više motivirani na povremeno školovanje od kuće.
Ana Vladušić
Iako nam je svima već pomalo dosta ove izvanredne situacije u kojoj je plan za svaki nadolazeći dan (pogotovo onaj školski) neizvjestan, pojedinci su nažalost postali toliko ležerni da koronu doživljavaju kao ja ‘pouzdane’ informacije mamećih i školskih grupa na Whatsappu vezane uz istu.
Premda zasad znamo kako školska, pa tako i vrtićka godina kreće u rujnu pod normalno (a novo normalno su izgleda maske i viziri), meni karantena ne bi bila problem jer i inače sjedim i radim od kuće. Problem bi bio, kao i u prvom valu, to što bi sada i svi ostali ukućani sjedili kod kuće. Homeschooling mi se na prvu učinio sjajnim. I bio bi sjajan da nisam shvatila kako je učenje s osnovnoškolkom, dok oko tebe skaču beba i četverogodišnjakinja, isto kao da ostaviš upaljen ventilator na stolu punom papira.
Zato moram priznati da ukoliko se svi budu pridržavali mjera i prilagođavali težini situacije, radije biram edukaciju u školi. Zašto? Zato što je osim vrlo bitne dječje socijalizacije, jednostavno nemoguće svaki dan uskladiti aktivnosti i ritam svo troje djece za istim stolom. Jer to što ti moraš raditi, pohati meso ili rezati krumpir kako bi sve bilo na vrijeme je sasvim nebitno ako Bela IV. grad Zagreb proglašava slobodnim kraljevskim gradom.
Kako će to biti izvedivo s toliko djece na jednom mjestu i s rizičnim skupinama među njima, a i u njihovim obiteljima, zaista ne znam. No, kada ti je teško sjeti se da nikome u ovoj situaciji nije lako. Te, ako sve opet zatvore i uhvati te napadaj živaca, razmisli koliko je lijepo što taj napadaj živaca imaš doma u svojoj fotelji, a ne u bolnici. A, ako ti je i nakon tih misli teško pridržavati se mjera, te ostati doma sa svojom obitelji i ljudima koje voliš, kako ne bismo ugrožavali jedni druge, onda nažalost moramo priznati kako zapravo imaš puno veći problem od ovog virusa.
Morena Pavić
Povratak u školske klupe gledamo pozitivno. Laura je školu jako odgovorno prihvatila od prvog dana, a novonastaloj situaciji ne dajemo veliku pažnju i naš život se nije puno promijenio. Poštujemo pravila, ali trudimo se okrenuti obitelji i zdravijem načinu života. Brine me jedino što gube osjećaj za druge zbog zabrane fizičkog kontakta i druženja. Previše pravila za djecu koja trebaju uživati u životu te im se oduzima sloboda kretanja. Zato mi roditelji imamo odgovornost usmjeriti svoje dijete i objasniti im situaciju.
Ana Babić
Moj Sebastian sada kreće u 2. razred. Iskreno se nadam da će ova školska godina biti bolja od prošle kada djeca više nisu bila u školi nego što jesu (prvo štrajk, a onda globalna epidemija). Naše učiteljice su predivne i nisu nas uopće puno zatrpavale gradivom za vrijeme online nastave, ali s vremenom je moje dijete izgubilo volju i motivaciju. Nedostajali su mu prijatelji i učiteljice. Smatram da i takva nastava ima previše manjkavosti. Sreća u nesreći je bila da nisam radila pa sam se mogla posvetiti mom prvašiću, ali puno roditelja je balansiralo između posla i glumljenja učitelja. Cijeli taj koncept je loše odrađen i pun manjkavosti u praksi.
Mogu iz Ministarstva pričati što žele, ali njihova Škola za život u praksi ne funkcionira i to najbolje znaju zaposleni roditelji. Ne vidim razlog da se opet zatvaraju škole, ako igraonice, trgovački centri, klubovi… sve radi uobičajeno. Ja sam za oprez, da se djeci omogući topla voda i sapun za pranje ruku te papir za brisanje jer svi znamo da toga u školskim zahodima nema. Toga bi trebalo biti i bez obzira na pandemiju, ali eto. Nadam se da će djeca godinu provesti u školskim klupama s učiteljicama. Mislim da je to bolje i jednostavnije za sve.
Monica Trzun
Povratak u školske klupe nikada nije bio izazovniji, pri čemu sam podijeljenog mišljenja; s jedne strane djeci kod kuće kronično nedostaje koncentracije i bore se da u jednom cugu riješe neki sasvim jednostavan zadatak, a da ni ne pričam o tome kako većina roditelja nema potrebne vještine kako na stručan način objasniti određeno gradivo (s obzirom da ipak za to postoje fakulteti na kraju kojega se s razlogom stekne naziv učitelj/profesor), a s druge strane postoji strah od bolesti.
Vjerojatno ću na pojavu običnog šmrcanja već stajati u redu kod Andrije Štampara na testiranju. No, moram priznati, barem u mom slučaju, prevladava činjenica da se djeca mogu razboljeti bilo gdje, primjerice i obična crijevna viroza za neke može biti pogubna, samo što se oko toga nije digla ovolika prašina koliko oko koronavirusa, te smatram da strah od bolesti ne bi smio u pretjeranoj mjeri utjecati na normalan život, a provesti cijelu iduću godinu kroz online nastavu bi apsolutno utjecao kako psihološki, tako i na kognitivne sposobnosti djece.
Mogu zaključiti da, podučena prošlogodišnjim iskustvom s online nastavom kada smo na kraju dana bili izmučeni i moje dijete i ja (rad od kuće plus školsko gradivo i zadaće plus jedno manje dijete koje traži puno pažnje), ja sam za povratak u škole, a onda ako se eventualno pojavi virus u školi, možemo prijeći na online nastavu. Zašto otvarati kišobran prije nego što je počela kiša?