Ovo su poznate žene koje ne žele imati djecu. A mi smo razgovarale s četiri Hrvatice koje su odlučile isto
Pitale smo četiri žene koje su se odlučile na život bez djece zašto su donijele takvu odluku i moraju li se i dalje opravdavati konzervativnom društvu
Prošlo je 20 godina od prve epizode Seksa i grada, serije koja nam je uvelike omogućila da počnemo govoriti svoje mišljenje i prestanemo se opravdavati zbog svog uspjeha, izbora karijere ili seksualnih partnera. No, unatoč tome žene se i dalje moraju opravdavati društvu zbog svojih životnih izbora, posebno kad su u pitanju djeca.
Jennifer Aniston tako je ovog ljeta u intervjuu za InStyle napokon progovorila o tome koliko joj je dosta prozivanja jer s 49 godina nema djecu niti ih planira imati. “Stvara se pritisak na žene da budu majke, a ako nisu, onda ih se smatra oštećenom robom. Možda moja svrha na ovom planetu nije rađanje. Možda postoje druge stvari koje moram raditi”, rekla je Jennifer za InStyle.
RAĐANJE NIJE SVRHA POSTOJANJA
Iako su nakon izlaska serije “Handmaid’s Tale” internet preplavili članci o tome kako svijet nije daleko od distopije u kojoj su jedine preostale plodne žene robinje čija je jedina svrha rađanje djece, činjenica je da se svake minute u svijetu rodi 250 djece, to je 15.250 u jednom satu i 366 tisuća dnevno. U posljednjih 200 godina, piše Guardian, svjetska se populacija povećala za 600 posto.
I dok će kritičari onih koji su se odlučili na život bez djece zbog prenapučenosti reći da su prenapučene siromašne zemlje dok se u razvijenim zemljama svijeta ne rađa dovoljno djece, treba uzeti u obzir i činjenicu da je prema podatcima UNICEF-a, u svijetu danas 153 milijuna djece zapravo siročad. 153 milijuna. To je šokantan broj pa zašto umjesto prokreacije ne usvojiti dijete?
ZAŠTO SE ŽENE I DALJE SUSREĆU S DISKRIMINACIJOM I OSUĐIVANJEM?
Slučaj Jennifer Aniston je tek jedan od primjera iz javnog života, na život bez djece odlučile su se i Oprah, Cameron Diaz, Dita Von Teese, Renee Zellweger, Helen Mirren i brojne druge poznate žene. No, žene diljem svijeta i dalje se neprestano susreću s diskriminacijom zbog svojh privatnih izbora.
Neovisno o tome radi li se o roditeljima, poslodavcu ili konzervativnoj sredini općenito, žene koje su odlučile ne imati djeci i dalje se nerijetko moraju opravdavati zbog načina na koji su odlučile voditi svoj život. Kako bi skinule predrasudu s takve životne odluke, pitale smo četiri žene koje su odlučile ne imati djecu kako su odabrale život bez djece i susreću li se još uvijek s diskriminacijom.
Andrea, 33
U drugom osnovne sam već znala da ne želim imati djecu. Nije to nikad bila odluka u klasičnom smislu, više odbojnost prema ideji imanja djece i majčinstvu. Partner je, recimo, ambivalentan prema ideji djece, ali možda više naginje prema “da”, nego “ne”.
Kad sam bila mlađa nitko to nije shvaćao ozbiljno, bilo je možda čak smiješno. Kako sam prešla 30-tu tako su krenuli klasični komentari – da sam sebična, da ću propustiti jako puno toga u životu ako stvarno odlučim ne imati djecu. Što ću kad me muž ostavi zbog neke druge koja će mu htjeti roditi djecu i slično. Ti komentari većinom dolaze od rodbine (koja želi unuke), dok prijatelji (koji imaju djecu) podržavaju tu odluku.
Pritom više imam osjećaj da se moram opravdati sebi, jer znam jako malo ljudi koji ne žele djecu, svima to nekako prirodno dođe. Pa valjda samoj sebi moram ponavljati da iako sam u manjini, to ne znači da nisam normalna. Još uvijek nisam dovoljno “stara” da činjenica da sam u stabilnom braku bez djece bude očita, pa nisam previše izložena tim situacijama. Ali kad se dogodi, totalno je apsurdan osjećaj – kao da moram braniti pravo na nešto što je svima zagarantirano, kao pravo na udisanje kisika… Koliko god se trudiš biti skulirana, vidi se da si emocionalna oko toga, pa ispadneš “tipično neurotično žensko…”.
Voljela bih da mogu reći da ću se u budućnosti predomisliti. Ali istovremeno mi je to jako teško zamisliti…
Paula, 30
Prije nekoliko godina sam shvatila da djeca nisu nešto što svatko mora u svom životu imati da bi mu život bio ispunjen.
Moj partner i ja smo par koji je u svemu suglasan i otpočetka smo oboje bili na istom po pitanju djece. Oboje imamo mogućnost shvatiti jedno drugoga, a racionalizacijom i čvrstim argumentima smo došli do istog zaključka te smo u potpunosti sigurni u svoju odluku koju nismo donijeli preko noći. Reprodukcija i roditeljstvo su od osnovne važnosti u našem svijetu, no to ne znači da svatko i pod svaku cijenu treba u tome sudjelovati, neki ljudi jednostavno nisu za to. Postoji puno načina kako pomoći društvu oko sebe i biti koristan. Bez podcjenjivanja mislim da ne bi bili dovoljno dobri roditelji koliko smatramo da osoba koja se odluči na to treba i mora biti. Djeca se ne odgajaju stihijski već se u njih ulaže itekakav trud i požrtvovnost na koje moraš biti spreman, a mnogi to nikada nisu. Stvaranjem novog bića ti si taj koji ga formiraš u zdravu i kvalitetnu osobu ili pak potpuno suprotno od toga.
Ljudi to generalno ne shvaćaju i zanimljivo mi je da ljudi koji se odluče savjesno i čvrsto ne imati djecu slušaju onu rečenicu “što ako se predomisliš?”, a istu tu rečenicu nitko ne uputi ljudima koji ju žele ili imaju. Ne moram se nikome opravdavati, ali razgovarati je o tome bitno. Misliš da su ljudi oko tebe u mogućnosti shvatiti tvoju poziciju i tvoje razloge, nažalost, to je daleko od istine. Ja sam osoba koja posvećuje pažnju dubljim problemima i razgovorima o svim životnim pitanjima i međuljudskim odnosima, nije samo jedan način života ispravan način. Mislim da inače ne bi bilo šanse da se uopće upustim u razgovor o toj temi.
Petra, 39
Vjerojatno sam oduvijek znala da ne želim djecu. Nisam se igrala mame i bebe kad sam odrastala, barem se ne sjećam da jesam, zasigurno znam kako nisam zamišljala princa na bijelom konju i savršeno vjenčanje, a potom majčinstvo kao krunu svog života. Jednostavno, ni u jednom trenutku svog života nisam osjetila potrebu postati majka.
Djeca – da ili ne? To je za nas pitanje oko kojeg ni u kojoj vezi ne može biti kompromisa, roditeljstvo bi trebalo biti nešto o čemu partneri imaju usuglašen stav, u suprotnom je već sam temelj uzajamnosti, partnerskog odnosa, povjerenja ugrožen. U našem, sada već preko 20 godina dugom životnom partnerstvu koje smo nedavno službeno ozakonili kroz instituciju braka, ne vidimo prostora za dijete. Dijete je ogromna odgovornost, cjeloživotna, i zahtijeva 24-satni angažman, a to je nešto što nismo u stanju pružiti. Stvaranje jednog novog bića i puštanje tog istog bića u svijet kakav nas trenutno okružuje jednostavno nije nešto što smo si priželjkivali. Za sebe osobno mogu reći i kako imam subjektivni osjećaj potpune inkompetencije ponijeti takvu odgovornost. Majčinstvo zaista zahtijeva žrtve koje nisam u stanju podnijeti. Kukavičluk? Možda. Ali sam poštena prema sebi. Svijest o težini i zahtjevnosti majčinstva stvarala mi se s godinama, te se tako iz niza što racionalnih, što manje racionalnih razloga potreba da postanem majka jednom novom biću nije ni pojavila. Iako bi, recimo, moja baka, voljela da jest. ? Donedavno mi je uz sve prekrasne želje za svaki rođendan poželjela da ostanem trudna.
Komentari okoline na takvu odluku bili su raznoliki, od potpuno vulgarnih i seljačkih do pomirljivih, a između tih je bilo sažaljivih, bezobraznih, agresivnih i seksističkih. Kad sam bila mlađa, najčešći je komentar bio kako ću se predomisliti. Zanimljivo mi je što je uvijek bio usmjeren na mene, kao da se mog partnera, odnosno muža o tome uopće ne pita, kao da je roditeljstvo isključivo moja odluka kojoj se on treba povinovati, ma kakva ona bila i ma što on mislio o tome. O onima kako sam sebična, jalova, mrzim djecu, bolesna i poremećena, neću u širinu. Na kraju krajeva, nije na okolini da prihvati našu odluku o životu slobodnom od djece, jedini ljudi koju tu odluku trebaju prihvaćati smo moj muž i ja, a to je za nas odavno riješeno pitanje.
Često se mi koji smo odabrali život bez postajanja roditeljima suočavamo s osudom i nerazumijevanjem okoline, prozivanjem za sebičnost, samoživost, nije mi se jednom dogodilo da se moj život naziva ispraznim i neispunjenim. Moj je život ispunjen i svrsishodan jednako kao i život osoba koje su roditelji – jedino je sadržaj u određenoj mjeri različit. Nikad nisam imala potrebu opravdavati se ikome za bilo koju životno važnu odluku koja se ne tiče nikoga osim nas. Osobito ljubopitljivim neznancima poput medicinskih sestara, pedikerke, taksista, suputnika u vlaku – to su samo neke od adresa s kojih mi je u ovom ili onom obliku doletjelo to strašno pitanje – imaš li djece, jesi li rađala (ne šalim se, doslovno: “jesi li rađala” – a nije bilo kod ginekologa). Uobičajeno na pitanje imamo li djece odgovorimo kako nemamo. Ukoliko sugovornik inzistira na nekom pojašnjenju, naši odgovori ovisi o trenutku i načinu na koji je pojašnjenje traženo – od šaljivog do bezobraznog.
Svjetlana, 35
Ta odluka nije došla u jednom određenom trenutku. Mislim da je ona sastavni dio mojeg karaktera i mojih interesa. Od malena sam maštala što bih voljela u životu raditi i čime ću se baviti u slobodno vrijeme. I danas me više privlači aktivno sudjelovanje u društvu i zajednici u kojoj živim, nego klasičan obiteljski život s djecom. Uz sebe imam partnera s kojim dijelim interese i naš život u dvoje je nama uzbudljiv i ispunjava nas. Ponekad, čisto zbog biologije, razgovaramo o tome želimo li imati djecu, ali ideja takvog života jednostavno nam nije privlačna.
Naši roditelji nikada nisu vršili pritisak jer opravdano smatraju da je to prvenstveno naša odluka. Tako smo i odgajani da imamo slobodu urediti naše živote kako mi želimo, a ne prema njihovim ili tuđim očekivanjima. I većina naših prijatelja nema djecu tako da u našoj okolini to nije ništa neobično.