Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

ISPOVIJEST

Nataša, Tanja, Janja i Ana preživjele su moždani udar prije 45. S nama su podijelile svoje potresne priče

Četiri hrabre žene ispričale su nam svoje priče o moždanom udaru. Ovo su Nataša, Tanja, Ana i Janja

Nataša Mikulec, Tanja Kovačić, Ana Vidiček i Janja Jegjud zaštitna su lica zdravstveno edukativne akcije Dan crvenih haljina čiji je cilj osvijestiti specifičnosti moždanog udara u žena te skrenuti pažnju na pogubne posljedice zanemarivanja simptoma i uvidjeti potrebu za promjenom u načinu života. S obzirom na to da prema riječima predsjednice organizacijskog odbora prof. dr. sc. Arijane Lovrenčić-Huzjan svake godine moždani udar ubije dvostruko više žena nego karcinom dojke, iznimno je važno biti svjestan čimbenika rizika te poduzeti odgovarajuće mjere koje smanjuju šanse za nastanak moždanog udara. Dan crvenih haljina odražava se prvog petka u veljači, točnije 7. veljače, a više o tome možete čitati u najavi.

S Natašom, Tanjom, Anom i Janjom bili smo na snimanju kampanje koja će uskoro izaći u javnost, u kojoj su podijelile svoje iskustvo s moždanim udarom. Ovo su njihove priče.

Nataša Mikulec, moždani udar doživjela s 43 godine

Nataša ima 44 godine, radi na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i ima dvoje prekrasne djece. Matija ima 11 godina, a Maja 17.

Sandro Lendler

“Moždani udar doživjela sam prošle godine u ovo vrijeme. Završavala sam prijavu velikog europskog projekta i, kako sam po prirodi control freak, sve je moralo biti sto puta provjereno. Svaki papir, bez obzira na to što se radilo o timu od 15 ljudi koji su sudjelovali na projektu, ja sam svaki papir morala okrenuti da bih bila sigurna da je to napravljeno. U četvrtak sam došla s posla i osjećala sam se prazno. Napravila sam nešto što sam mislila da je dobro i to je tada bilo iza mene. Pojela sam i išla sam se tuširati. Kad sam ušla u kadu i pustila vodu, osjetila sam strahovitu imploziju u glavi. Imala sam osjećaj da će mi se mozak stisnuti. Moj sin je bio na kompjuteru, ja sam ga pokušala dozvati, ali nije me čuo jer je imao slušalice i igrao igrice. Nekako sam se dovukla do spavaće sobe. Doslovno sam se po zidu vukla, imala sam toliko snage da se po zidu vučem rukama do kreveta. Legla sam u krevet i pokrila se, mislila sam da je to samo jedna od glavobolja.

Slabo sam govorila, pokušavala sam dozvati Matiju, ali nisam mogla. Onda sam odlučila da se moram dignuti iz tog kreveta i otići po telefon. Taj put do kuhinje trajao je čitavu vječnost, nazvala sam tatu, tata mi je liječnik u bolnici Sv. Duh i molila sam ga da mi dođe dati injekciju jer me stravično boli glava. On me tražio da ponovim to što sam rekla i pitao me mogu li sama pozvati hitnu ili će ju nazvati on. Tu je bio kraj komunikacije i negdje tada je moj Matija shvatio da nešto nije dobro. Odveo me u spavaću sobu i preuzeo kompletnu komunikaciju s hitnom i s roditeljima i čekao je da se netko pojavi. Došli su i moji roditelji i hitna negdje u isto vrijeme. Liječnica mi je odmah izvadila šećer koji je bio tri i nešto, ali ja nisam uopće znala zašto oni mene pregledavaju, a mene samo boli glava.

Tri dana nakon ležanja na intenzivnoj došla je doktorica i rekla da je zahvat prošao odlično i da bi ja trebala početi jest. Kakav zahvat, pa mene samo boljela glava?

Sljedeći put kad sam bila svjesna bila sam na Rebru i skužila sam da me vode na CT. Ugledala sam muža koji je baš dojurio sa službenog puta i kada me pitao što mi je rekla sam mu – sah, to je riječ koju sam ranije čula od doktora. Nisam imala pojma što to znači. Spojili su me na sva ona čuda i znam da mi je na živce išao mjerač za tlak, izuzetno. Ja nisam bila svjesna niti što mi je niti gdje sam. Mene su sestre skidale i brisale s mokrim maramicama, a ja sam si mislila: zašto mene one brišu, a mene samo boli glava. Tri dana nakon ležanja na intenzivnoj došla je doktorica i rekla da je zahvat prošao odlično i da bi ja trebala početi jest. Kakav zahvat, pa mene samo boljela glava? Pitala sam doktoricu gdje sam i zašto sam ondje, na što je odgovorila da sam na intenzivnoj i da sam imala moždani udar. Pitala sam ju je li sigurna u to, rekla je da je i da sam došla na vrijeme, te da je zahvat prošao u redu. I onda je došla jedna sestra koja je baš taj dan slavila rođendan, i donijela je ledeni vjetar. Pomislila sam si, pa ja nisam jela tri dana, baš dobro da ću sada jesti ledeni vjetar.

Kada su mi djeca došla u posjet to mi je bilo užasno. Palo mi je na pamet što bi se dogodilo s njima da mene više nema. Izašla sam iz bolnice nakon sedam dana i onda sam se psihički počela uništavati. Nisam htjela jesti, glava me boljela, samo sam razmišljala što bi bilo da je bilo i kako ću ja uopće dalje. Posjećivali su me prijatelji i stalno sam vrtjela istu priču, to me užasavalo. Dva tjedna je prošlo i ja sam se vratila na posao, jer sam tamo najsretnija. Zdravstvenih predispozicija za moždani dar nisam imala, živim uredan život, redovito vježbam i pazim što jedem. Nitko u obitelji nije imao moždani udar i ja sam osoba koja ne bi nikad pomislila da bi se to dogodilo meni.”

Tanja Kovačić, moždani udar doživjela je s 37 godina

Tanja Kovačić ima 39 godina, supruga i djevojčicu od 14 godina. Radi kod privatnika, relativno miran posao.

Sandro Lendler

“Mislim da živim uredno, ali sigurno dovoljno ne spavam, možda po pet ili šest sati, liječnici bi rekli da to nije dovoljno. Kužiš, stalno moraš nešto raditi, pa nemaš vremena za spavanje. Sve mora biti gotovo u jednom danu. Taj sam tip. Prije samog moždanog udara ja sam danima osjećala glavobolju i bolove u vratu. Mislila sam da je to zbog propuha, naravno, i nisam previše pažnje obraćala na to. Došao je petak i rekla sam kolegici kako bih trebala potražiti liječničku pomoć jer se dobro ne osjećam i boli me glava. Imala sam ranije glavobolje, naravno, i one su prolazile s tabletom. Ova glavobolja je bila jako intenzivna i bila je popraćena bolom u vratu te nije prošla od tablete.

Kroz glavu mi je prošla misao samo da ovo nije moždani, a bio je i ja tu nisam mogla ništa

Išla sam leći i malo odspavati. Probudila sam se u četiri ujutro, bila sam u potpunosti oduzeta i ispuštala sam zvukove koji su mi zvučali kao životinjski. Zvučala sam neartikulirano i samo sam se bacala po krevetu. Moj muž je mislio da imam noćnu moru, naravno nije bila noćna mora jer ne možeš se iz ovog probuditi, budan si. Kroz glavu mi je prošla misao samo da ovo nije moždani, a bio je i ja tu nisam mogla ništa. Moja kćer je odigrala ključnu ulogu, barem po onome što sam kasnije čula. Moj muž se uopće nije snašao u toj situaciji. Pitao je nju što da radi, a ona mu je rekla u panici ‘tata, zovi vatrogasce’ misleći na hitnu pomoć. I hitna je došla. Desna strana mi je bila oduzeta, nisam mogla ništa reći, ja sam bila zarobljena u svojem tijelu. Bila sam baš poput fotoaparata, nisam imala konstantu nego sam bljeskove, kao da fotografiram situacije. Slikaš i sve se zacrni, slikaš i sve se zacrni. Ja se kroz te slike sjećam svega, apsolutno, stana, hitne, puta u bolnicu, doktora, svega, ali nisam ništa mogla.

Nakon što sam došla na hitnu, primljena sam na odjel intenzivne na Rebru, na neurologiju. Ustanovljeno je da sam kandidat za mehaničku trombektomiju, zahvat za koji nisam niti čula. Završila sam na zahvatu i kad sam se probudila nakon pet sati, ja sam već bila svjesna svega. Meni je sestra došla reći da sam imala moždani udar i ja sam joj rekla da znam. Moje iskustvo s intenzivne nije bilo ono da se ne sjećam gdje sam i zašto sam tamo, ja sam dobro znala što se dogodilo. Moj djed je imao moždani udar u 88. godini života pa je ležao na toj istoj intenzivnoj. Sve mi je bilo poznato, ja nisam bila pacijent koji ne zna. Kod mene je prisutna genetska predispozicija za moždani udar. Bila sam devet dana u bolnici i nakon toga sam četiri mjeseca bila na bolovanju. Htjela sam se vratiti odmah na posao, jer sve je sa mnom u redu, ali su mi doktori rekli da je bolje da se oporavim kako spada. Iz svega ovog što se dogodilo, zahvalna sam na svakom danu i mislim da moramo svi slušati simptome koje nam naše tijelo govori da nešto nije u redu. Baš kao što slušamo auto.”

Janja Jegjud, moždani udar doživjela je s 31 godinu

Janja ima 34 godine te je majka troje djece koja imaju deset, šest i četiri godine. Po struci je medicinska sestra i trenutno ne radi.

Sandro Lendler

Moja priča je krenula 2017. godine kada mi je najmanja kći imala osam mjeseci. Simptoma nije bilo, naznaka nije bilo, sve se dogodilo dok sam dojila bebu. Meni je to izgledalo kao neki bljesak pred očima, kao vatromet. Znala sam da je to bio moždani jer sam medicinska sestra. Bio je prisutan tremor u nozi, malo nepravilan govor, sve ostalo je bilo u redu. Mislila sam, ma u redu sam, možda mi je malo pao tlak sad ću ja pojest malo čokolade i odmoriti se. Kako nije prolazilo, pomislila sam kako ne bi bilo loše da odem na hitnu. Ja živim u Dugom selu i odmah su nas usmjerili u bolnicu u Dubravu, moj muž je vozio, a ja se sjećam da sam u vožnji polako kopnila. Osjećala sam se dosta teško.

Simptoma nije bilo, naznaka nije bilo, sve se dogodilo dok sam dojila bebu

Dakle od početka simptoma do odlaska na hitnu prošlo oko sat i pol dva, a do Dubrave sve skupa oko tri sata. Kad smo stigli, nisam više mogla hodati, muž me donio na rukama i svi su se brzo angažirali. Smjestili su me u krevet, ruke su mi još radile, govor mi je bio otežan, više je zvučao kao fufljanje. Nisam imala ni bolove ni vrtoglavice, ništa. Stavili su me na odjel na promatranje, to je bila nedjelja, i tijekom noći mi je funkcija u lijevoj strani totalno oduzeta. I tu kreće dalje sve. Ja sam cijelo vrijeme bila svjesna svega što se događa, u toku noći kad sam skužila da ne mogu sa sobom ništa, okrenula sam se na drugu stranu i ponovno zaspala. Otprilike peti dan sam počela hodati, 14 dana nakon sam počela micati s rukama. Poslije bolnice bila sam dva mjeseca u toplicama i tamo je išlo sve kako treba, ono što se kaže po školski. Moja rehabilitacija još uvijek traje, teška ja i ide mic po mic i trajat će čitav život. Djeca su mi zdrava, sve smo to zajedno prošli, moj muž je bio moja velika podrška i sada idemo dalje u druge životne pobjede.

Rizični faktori kod mene mogli su biti visoki tlakovi kroz trudnoću. Ne pijem i ne pušim, vodim normalan život, jedino sam kroz trudnoće imala viši tlak, a kroz zadnje dvije i viši šećer. Danas nakon tri godine, nije se puno toga promijenilo, nadam se da ću uspjeti nastaviti raditi. Ne pričam puno o tome, ne volim o tome razgovarati i sve okrećem uglavnom na šalu.”

Ana Vidiček, moždani je doživjela s 31 godinu

Ana Vidiček, ima 33 godine i danas radi kao stečajna upraviteljica.

Sandro Lendler

Moja situacija s moždanim udarom krenula je sa strašnim, neizdrživim glavoboljama zbog kojih sam u nekoliko navrata zvala hitnu. Sjećam se prve takve glavobolje, sjedila sam u restoranu i glava me toliko počela boljeti da sam imala osjećaj da gori. Htjela sam doslovce skočiti u more, a bilo je zima. Izletjela sam iz restorana, pozvali smo hitnu i došli su po mene. Slična situacija dogodila se još nekoliko puta. Uvijek su me odveli na hitnu gdje bi intravenozno primila analgetike i nešto za smirenje. I to bi prošlo.

Prije nego što ću završiti na Rebru u Zagrebu, ja više nisam mogla ustati na noge. Sve bi bilo u redu kada bih sjedila ili ležala, ali kad sam se ustala toliko mi se vrtjelo u glavi da nisam mogla hodati. Tad sam još bila u braku, ne sjećam se je li me tada, prvi put muž odveo na hitnu, gdje su s tim simptomima zaključili da nisam kandidat za hospitalizaciju. Rekli su mi da se javim psihijatru, da uzmem nešto protiv bolova i nešto za smirenje. Ja sam mislila da će to sve proći, ali mislim da sam tu dosta i sama kriva. Naime, ušla sam na brzinu u brak s čovjekom koji definitivno nije bio za mene i mislim da sam živjela u totalnom stresu, ne znam, evo. Neuredno sam živjela, pila sam alkohol, tablete za smirenje, pušila sam, bila sam pod stresom i bila sam jako frustrirana. To je zapravo bio vrisak koji je došao u obliku moždanog udara.

Uz pomoć svojih roditelja i svih dobrih ljudi ja sam se uspjela izvući, i danas mislim da je meni moj moždani udar donio samo dobro

Nakon što više nisam mogla hodati zaprimljena sam još dva puta u bolnicu, nepokretna i bez govora otpuštena sam iz bolnice bez indikacija za hospitaliziranje. Dakle, netko nije prepoznao simptome za adekvatno liječenje.

U Zagreb na Rebro sam otišla na vlastitu odgovornost, odmah sam primljena, obrađena i stavljena na intenzivnu njegu. Bila sam u teškom stanju, doktori su se odmah jako angažirali. Nisam govorila, nisam znala gdje sam, dugo poslije nisam bila svjesna što se zapravo dogodilo. Bila mi je oduzeta desna strana tijela. Moj moždani udar je bio baš gadan. U toplicama sam provela gotovo dva mjeseca i tek nakon tri mjeseca sam počela shvaćati što se sa mnom uopće dogodilo. Moja rehabilitacija će trajati čitav život, to je stvar s kojom ću ja živjeti. Moram reći da sam aktivnija nego prije. Uz pomoć svojih roditelja i svih dobrih ljudi ja sam se uspjela izvući, i danas mislim da je meni moj moždani udar donio samo dobro. Danas sam pokretna, ostao mi je taj problem sa stopalom, ali živim s tim. Najnormalnije funkcioniram.

Danas s odmakom mogu reći da sam doživjela specifičan moždani udar, vrlo rijetke vrste, ne mogu sada reći točno detalje o kojem tipu se radi. Živim izvanredno, oko mene su ostali ljudi koji vrijede, sve loše je otišlo od mene i mogu biti samo zahvalna na tome.”

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba