Nakon što su Draškovićevom ponovno počeli voziti tramvaji, Tihani Modrić urušila se žbuka pored kreveta. Čule smo se s njom

ZET je prije nekoliko dana pustio sve tramvajske linije koje zbog potresa nisu vozile centrom Zagreba, a Tihani Modrić dogodio se najcrnji scenarij. Ovo je njezina priča

Da, pribojavali smo se ovog scenarija. Kuća se oduvijek trese kada prolazi tramvaj, ali sad je to sasvim nešto drugo. Kuća je sva ‘razmrdana’. Objašnjavali su mi arhitekti i majstori da se vezivno tkivo između cigli pretvorilo u pijesak, i sad su defacto te cigle samo ‘uredno posložene’ jedna na drugu. Osim toga ZET ima, ne znam s kojim pravom, pričvršćene žice na našu (naravno ne samo našu) kuću. One također proizvode vibracije, koje se prenose na kuću, koja je ionako već načeta. U toj sobi u kojoj se dogodila nova šteta, otpala žbuka, već tjedan dana falabogu nitko ne boravi, tako da ne znam sa sigurnošću reći u kojem trenutku je to otpalo. Samo mi je sin prekjučer rekao: “Mama, si vidjela ovo?” Nisam. Stalno se sve trese, a po Draškovićevoj tutnji nikad više kojekakvih prometala, i tramvaji, i autobusi, i kamioni, i dizalice.

Naš stan se nalazi inače u Draškovićevoj, skroz gore kod Vlaške. Već smo bili zbog srušenog zabatnog zida i dijela krova maneken kuća za novinske napise o potresu 22. ožujka. Odmah nakon potresa i munjevito brzog pregleda kuće od strane statičara (bez ulaženja u stanove) dobili smo žutu naljepnicu: privremeno neuporabljivo – potrebne hitne intervencije. Statičar kojeg sam prijateljski dovukla da mi bar kaže je li sigurno biti u kući u kojoj je evidentno oštećen nosivi zid, rekao je da to ovisi o tome hoće li se dalje tresti. Stan je u očajnom stanju, radijator mi je iščupan iz zida, ma, ne znam što da vam kažem.

Jedino što sam napravila nakon tri tjedna od potresa, kupila sam električni bojler da se možemo oprati. Naravno da su dimnjaci urušeni. Uspjela sam napraviti i strojarski elaborat za novi bojler. Sad sam u fazi nabavke bojlera pa prijavljivanja za pomoć za isti, s tim da sve to ide preko frendovog frenda, preporuke, čitanja informacija u Facebook grupi Potres. Nikome službeno nitko nije ništa rekao, dao naputak. Naš referent iz GSKG prema mojim saznanjima nije niti došao pogledati kuću. Za skidanje urušenih dimnjaka smo morali tražiti tri ponude (izvođači koje nam GSKG predlaže), pristali smo na jednu od 19.000 kuna, da bi radovi na kraju koštali 37.000 kuna. A cigle su s krova djelomično pobacali u dvorište, i ostavili, a djelomično, nekoliko tona, su ostavili na tavanu da prijeti susjedu ispod. Sigurno dosta toga ovisi i o sposobnosti predstavnika stanara, ali ne bi trebalo. Zato postoji upravitelj, kojeg masno plaćamo. Javila sam se u međuvremenu na sve one adrese koje su kružile okolo, tražila sam i broj pod kojim je prijava štete zavedena, i dobila broj. I ništa. Ništa se ne događa.

Vlasnici koji iznajmljuju počeli su pak obnavljati svoje stanove jer ih baš briga, neće oni u tome stanovati. Tako da će statičaru, kada i ako jednom nekakav dođe, biti otežano ustanoviti što se dogodilo, gdje je što popucalo. Savjet je da se ništa ne dira dok ne pregledaju statičari, a oni pak čekaju zakon, tako da smo u pat poziciji. Kad me pitate za planove, na to pitanje nam je svima u centru ovih dana teško odgovoriti. Plan nam je svima osigurati si barem grijanje prije zime. Inače, kad se sjetim potresa, mogu reći da sam u tom trenu bila prilično hladnokrvna. Tvrdo spavam i trebalo mi je neko vrijeme da mi dopre do mozga što se zapravo dogodilo. Kao prava horoskopska djevica, prvo što sam napravila je bilo da istresem tepihe kroz prozor, jer su bili puni žbuke. Da se ne ugazi. Totalno nenormalno. Tek kad sam vidjela hrpu ljudi na ulici, dok sam istresala tepih, koji me gledaju i ne razumiju što ja to radim, tek onda sam shvatila da bih možda trebalo izaći iz kuće. Mene je samo uzrujavao taj užasni nered i šteta.

Tek onaj treći jači potres nakon više od mjesec dana mi je udario žestoko na živce, nisam se tri dana mogla uopće smiriti. Staru majku sam otpremila na Silbu nakon što je u njenoj sobi nakon tog potresa isto tako pao komad žbuke. Sad ona ne želi nazad, a ne može više sama, samo problemi. Ne znam što bih rekla na cijelu situaciju, a da ne bude pregrubo. Osjeća se totalna nebriga, pa čak mjestimice i zluradost prema stanovnicima centra, jer smo mi ionako ‘buržuji’. Nikome ne pada na pamet da sam se rodila u centru pa sam zato danas tu. Nažalost, nemam ‘kam doma otići’, tu sam.