Na pitanje kada ćemo imati drugo dijete nisam znala što da odgovorim, jer još ni sama ne znam želim li

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Martina je supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Nakon par godina rada u agenciji za odnose s javnošću i završenog mastera iz digitalnog marketinga odlučila je svoju kreativnost preusmjeriti na projekt Supermame.hr. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige i dobrog podcasta.

“Kad ćete na drugo?” pitanje je koje su vjerojatno svi roditelji čuli od svojih bližnjih, prijatelja, ali i onih koji samo vole, kako bi se to reklo, zabadati nos u tuđe stvari. Ja ovo pitanje u zadnje vrijeme čujem vrlo često. Ipak, prošle su skoro četiri godine od rođenja mog sina, vrijeme je. Tu su i godine. Ako ne sada, kad onda?

Da ste me dvije godine prije nego što sam postala majka upitali (a pitali su nas mnogi) kad ćemo na prvo rekla bih vam: “Ne znam.” Mi nemamo onu klasičnu priču upoznali su se, našli posao, imali vjenčanje od 150 ljudi, dvoje djece i živjeli sretno do kraja života. Mi smo se upoznali, odlučili živjeti zajedno i odlučili imati dijete onda kad se u nama rodila želja da postanemo roditelji.

“Kad ćete na drugo?” pitanje je koje su vjerojatno svi roditelji čuli od svojih bližnjih, prijatelja, ali i onih koji samo vole, kako bi se to reklo, zabadati nos u tuđe stvari

Nismo gledali je li nam savršen trenutak, jesmo li dovoljno situirani i financijski stabilni i otkucava li nam polako biološki sat pa bi se kao trebali požuriti. Čekala sam da se u meni probudi želja da postanem majka. I tako je i bilo. Sve više i više sam zamišljala to još nerođeno dijete, kakav će biti, gdje ću ga voditi, na koga će ličiti. To je bio taj savršen trenutak i sve je bilo onako kako je trebalo biti. Bila sam spremna. Postala sam majka.

Neki dan moja me bliska prijateljica pitala planiramo li drugo dijete. Nisam znala što da odgovorim, jer još i sama ne znam želim li uopće to drugo dijete. Dopustite da se već u početku obranim od negativnih komentara. Da, volim djecu. Da, majčinstvo je nešto najbolje što mi se dogodilo i moj život je sa mojim djetetom dobio smisao. Da, znam da su djeca blagoslov. Da, znam da drugo voliš jednako kao i prvo. Da, znam da bi mi jednog dana moglo biti žao. Branim se jer, nažalost, znam kako naše društvo funkcionira. Jedno k’o nijedno, a iznad troje “gdje ti je pamet bila”.

Nisam znala što da odgovorim, jer još ni sama ne znam želim li uopće to drugo dijete

Još uvijek u našem društvu formula za savršenu obitelj glasi mama, tata, 2.5 djece i po mogućnosti pas ili mačka. Znam i da ću uskoro napuniti 36 godina i da je vrijeme da donesem tu odluku. Ali ja nikako da ju donesem jer i ovaj put čekam u sebi tu želju. Želju za još jednim djetetom. Želju da budem majka dvoje djece. Po meni jedini pravi razlog zašto bi netko trebao ići na još jedno dijete. I pitam se što ako taj trenutak nikad ne dođe? Što ako je ta želja za prvim totalno drukčija od želje za drugim, nema tog ushićenja, tog trenutka prosvjetljenja?

Tako sam se ja naslušala svakakvih razloga i argumenata zašto je pametno i potrebno da idemo na drugo dijete. Od toga da je pokloniti brata ili sestru svom djetetu najveći poklon koji im možemo dati do toga da bi mi drugo dijete bilo utjeha ako bi se mom prvom djetetu eventualno nešto strašno dogodilo. Tu spadaju naravno i sve predrasude o jedincima. Sebični su, razmaženi i ne znaju dijeliti. Zar zaista želiš da ti dijete postane takvo? Ili – rodi mu bracu ili seku da se ima s kim igrati, usamljen je.

Naravno da proporcionalno s mojom odlukom da ostanemo na jednom djetetu raste i strah da ću pogriješiti ako tu odluku donesem i eventualno požaliti. I dalje se pitam, pa čak i zamišljam kako bi bilo imati još jednog člana u našoj obitelji. I dalje zamišljam kako bi moj sin reagirao na brata ili sestru. I dalje se brinem da će se jednog dana osjećati usamljeno i da će mu najveća želja biti da ima nekog bliskog kao što je brat ili sestra.

Volim velike obitelji. Gledam tek rođene bebice svojih poznanica i preslatke su mi, ali nemam želju krenuti ispočetka. Sretna sam što je prošla faza pelena, duda, dojenja i neprospavanih noći. Ne nedostaje mi to. Napokon sam našla balans. Moja mala tročlana obitelj trenutno mi se čini potpuna i dovoljna.