Martina Maloča diplomirana je novinarka iz Koprivnice, aktivno se bavi brdskim trčanjem i biciklizmom, uskoro će napuniti 37 i sigurna je u to da ne želi imati djecu niti postati majkom. Razgovarale smo s njom o tome kako to prihvaća njezina obitelj i partner te zašto je prilično sigurna da se neće predomisliti

Od kada sam bila curica, preko tinejdžerstva i ranih, pa do kasnih dvadesetih, mislila sam da ću jednom kad odrastem, kad budem ‘stara’, sa 30 godina, postati mama. Od vremena igranja s lutkama pa do odraslih godina birala sam imena svojoj imaginarnoj, tadašnjoj plastičnoj, ali i budućoj živoj djeci.

Živjela sam u uvjerenju da će taj trenutak jednoga dana doći, ali kako je vrijeme prolazilo i ja sam odrastala, pravi trenutak nije došao. Mislim da sam počela shvaćati da možda, ipak, nikad neću biti spremna postati majkom kad se trideseta počela bližiti, a moj je bivši izrazio želju za ženidbom i potomstvom jer mu je, kako je rekao, to još jedino u životu preostalo za postići. A za mene su se stvari tada tek trebale zarolati… Dugo sam studirala i karijera koju sam trebala graditi i snovi koje sam htjela ostvariti tek su bili preda mnom. U mojem životu još nije bilo mjesta za dijete, niti u mojem srcu majčinskog instinkta. Štoviše, bilo mi je nezamislivo da zatrudnim i rodim.

Čak i tada sam se još uvijek uvjeravala da trebamo pričekati samo još koju godinu pa ću valjda biti spremna, ali duboko u sebi sam osjećala da se za nekoliko godina stvari ne mogu toliko promijeniti u meni. Uglavnom, veza je nakon nekog vremena iz više razloga puknula, a on se u roku od godinu dana oženio i vrlo brzo postao ocem.

Netko će reći da sam sebična i možda je to i istina, ali što ima loše u tome. Svi smo mi u svakom trenutku svoga života sebični

Danas imam gotovo 37 godina i u mojem se životu promijenilo mnogo toga, od diplome, preko promjene raznih poslova, veza i vezica, nekoliko puta slomljenog srca i ponovne nezaposlenosti, do stalne, trogodišnje veze. I sporta. Naime, vrlo se aktivno bavim brdskim trčanjem i biciklizmom i to mi oduzima veliki dio vremena. Ali ono što trenutačno znam je da, ako sam ikada bila sigurna da ne planiram imati djecu, to je sada, u trideset i sedmoj godini života.

Još uvijek ne osjećam taj majčinski nagon, još uvijek se teško zamišljam trudnom i na porodu te kako dojim i prematam pokakane pelene. Znam, mnoge će žene reći da se ni one nisu mogle tako zamisliti i da zapravo nikad nisi spremna, ali meni je to čista apstrakcija. Nije problem u zamišljanju te slike u svojoj glavi, nego u jezi i paničnom strahu, tjeskobi koju osjećam pri samom zamišljanju toga. U porivu da pobjegnem kroz prva vrata.

Netko će reći da sam sebična i možda je to i istina, ali što ima loše u tome. Svi smo mi u svakom trenutku svoga života sebični. Sebična je i ona žena koja silno želi zatrudnjeti jer bi ona malu bebicu, jer su bebe tako slatke i jer ona baš voli djecu. I to je pomalo lakomisleno, ako nisi ubrojila u računicu, osim što su slatke (u kratkim trenucima) kad šute i spavaju, da te prije toga čekaju bolan i ljigav porod, a nakon njega i njegove bolne posljedice, besane noći, bolne bradavice, mučna izdajanja, pokakane pelene, raščupana kosa, zapuštenost, neurednost i raspad sistema, pa da odmah skočimo i na sve one troškove i školske muke te frustrirajuće tinejdžerske godine.

Ne želim da ovo zvuči kao da ja sad želim prikazati roditeljstvo kao nešto potpuno grozno i da odgovaram ljude od toga. Vjerujem da je ono puno lijepih trenutaka i da ih roditelji, nakon što dobiju i zavole svoju djecu, ne bi mijenjali ni za što na svijetu (osim u kratkim epizodama ludila ili ako su imali tu nesreću da imaju problematične klince, iako to zapravo nije stvar sreće ili nesreće, ali to je neka potpuno druga tema…). Moja poanta je samo prikazati ono na što ja nisam spremna i zašto, te što ne želim žrtvovati zbog majčinstva i smatram da me nitko nema pravo osuđivati što sam zakinula čovječanstvo za nekoliko primjeraka podmladaka.

Jednom je Josipa Lisac izjavila da previše voli i poštuje to nerođeno dijete, koje bi eventualno ona trebala roditi, da bi mu dala sebe za majku. Takav je, otprilike, i moj stav

Moj je život ispunjen sportom – mnogobrojnim treninzima i putovanjima gotovo svaki vikend po utrkama. Moja je energija usmjerena na to, a tako i novac i vrijeme koje imam. A to mi nije čak jedina zanimacija. Ima li među sportašima i sportašicama koje susrećem i roditelja? Naravno da ima, mnogo. I oni su primjer onima koji kažu kako bi i oni nešto poduzeli po tom pitanju, ali od silnih obveza ne stignu. Može se i stigne se. Ipak, za sebe mogu reći da sam prekomotna da bih 36-satne aktivnosti mogla natiskati u 24 sata, da bih se stresirala i gubila san. Možda sam prespora i loše organizirana, ali eto, to su žrtve na koje jednostavno nisam spremna. Iako, to nije jedini razlog. Ja jednostavno ne želim djecu.

Jednom je Josipa Lisac izjavila da previše voli i poštuje to nerođeno dijete, koje bi eventualno ona trebala roditi, da bi mu dala sebe za majku jer smatra da ona ne bi bila dobra majka. Takav je, otprilike, i moj stav. Iako sam nedavno postala kuma jednoj od blizanki svoje najstarije osnovnoškolske prijateljice koja mi, kad me vidi s klinkama, kaže da sam vrlo strpljiva i da bih bila dobra majka, moj stav se ne mijenja. Iako nije jedina koja mi to govori. Međutim, ja sebe dovoljno dobro poznajem, poznajem i svoj kratak fitilj, svoj burni temperament, ali i one dane kad mi se jednostavno ne da ustati i suočiti niti sa sobom niti sa životom, a kamoli s djecom.

Svoje kumstvo shvaćam ozbiljno, vjerojatno ozbiljnije od većine ‘formalnih’ kuma koje su ujedno i majke. Velika mi je čast što mi je ukazano to povjerenje, sretna sam i volim te curice. Planiram se njima baviti i posvetiti im se maksimalno, ali razlika je u tome što roditelj, kad mu je dosta svega, dijete ne može samo vratiti nekome, a kuma može. Također, imam tu sreću da je moj partner dosta stariji od mene i da već ima odraslu djecu, tako da se ne moram brinuti da mu uskraćujem nešto što on silno želi. Ipak, ne želim biti isključiva i govoriti nikad i točka. Da mi se dogodi trudnoća, nisam sigurna što bih učinila. Vjerojatno bi to bila stvar odluke u tom trenutku – možda bih rodila, a možda bih pobacila.

Otkad sam spolno aktivna, kad god mi se dogodila sumnja u trudnoću, koliko god godina imala i u kojem god statusu veze bila, uvijek bi me uhvatila panika i prva pomisao koja mi je proletjela glavom bila bi – ja ću pobaciti. Srećom, dosad se nije dogodila ta situacija… Ali, ponavljam, ako sam sa 37 godina sigurna da se ne osjećam spremnom za majčinstvo, spremnija neću biti.

Planiram se njima baviti i posvetiti im se maksimalno, ali razlika je u tome što roditelj, kad mu je dosta svega, dijete ne može samo vratiti nekome, a kuma može

Na kraju krajeva, neke od tih slatkih bebica izrast će u zeznute ljude, a možda i kretene kakvi smo mi današnji odrasli. Da se razumijemo, ne pokušavam sad generalizirati. Naravno da ima dobrih ljudi koji uljepšavaju svijet i ne mislim da se trebamo prestati razmnožavati samo zato što neke bebe izrastu u kretene i ljigavce. Potonji primjer primjedba je i upozorenje upravo onima koji generaliziraju o preslatkim bebicama i misle da ih vrijedi praviti baš iz tog razloga. Zato što su preslatke.

Što se tiče reakcije okoline i obitelji na moj stav, rekla bih da su se pomirili s tim, iako bi vjerojatno voljeli da on nije takav. Još uvijek od nekih mladih nabrijanih roditelja čujem pokoje ‘Budeš ti vidjela kad ti se dogodi! Budeš ti promijenila mišljenje!’ i slično. Ipak, kako godine prolaze, mislim da ljudi polako dižu ruke od mene po tom pitanju i sve manje postavljaju pitanja. Imam tu sreću da nemam konzervativne roditelje koji danonoćno tupe o tome kad se mislim skrasiti. Mislim da bi voljeli da i u mojem i u bratovu životu stvari idu ‘kak’ je red među normalnim svijetom’, ali prihvatili su da s nama to nije slučaj i bitno im je samo da smo sretni i da se bavimo onime što nas usrećuje.