Mame i tate iskreno o odgoju: Tri para su nam otkrila oko čega se slažu, a oko čega balansiraju

Provjerili smo kako razlike u stilovima odgoja funkcioniraju u stvarnosti i kako su parovi pomirili različite poglede na najvažniju stvar na svijetu – odgajanje

Nećemo analizirati razlike u roditeljskim stilovima odgoja sa znanstvene strane, više nas je zanimalo kako to mame i tate rade kad ih život stavi u najzahtjevnije situacije i kad nema puno vremena za promišljanje. Pa ni za duboki udah i brojanje do deset. Često je trenutna reakcija presudna, a roditelji, iako imaju iste ciljeve, često ne njeguju iste stilove odgoja. Tri para su nam iskreno progovorila o tome što cijene jedni kod drugih, ali i kako pomiruju te razlike.

Andrea i Filip: Slažemo se u većini stavova, za ostalo pronađemo kompromis

Roditelji 2,5-godišnjeg Davida u ljeto iščekuju još jednog člana obitelji, David bi trebao dobiti sekicu. “Najviše na svijetu volim način na koji se njih dvojica igraju. To su njihove muške igre bez zadrški, sustezanja – jednostavno bez straha. U tim trenucima imaju svoj način komunikacije. Tata ga najbolje baca u zrak i diže visoko i to kako on uživa u tim trenucima s tatom, to je nešto baš njihovo”, priča nam Andrea, inače diplomirana novinarka koja je s prijateljicama mamama pokrenula Babyroom, prvi hrvatski podcast na temu roditeljstva.

Ona najviše uživa dok Filip mijenja glasove likovima dok Davidu priča Crvenkapicu. “I što se trudi u svim aspektima – od toga što primijeti da mu fali majica do načina kako ga tješi kad je tužan ili uznemiren. Tata najbolje mijenja pelene, koliko god to smiješno zvučalo, jednostavno je u tome brži i spretniji, ja previše filozofiram”, dodaje.

Filip kod nje voli što se odlično snašla u ulozi mame. “Volim sve načine koje traži kako da ga dodatno potiče u svemu: da istražuje, upija, uči. Volim što vodi brigu i pazi na one stvari koje ja nekad zaboravim, tipa pregled kod doktora, vitamine i slično. Volim što je moj glas razuma kad u nečemu pretjeram i što se nadopunjujemo u odgoju jer iako smo karakterno različiti, u svemu važnome smo jednaki”, kaže nam.

Andrea na to dodaje da Filip na poseban način “bilda” Davidovu hrabrost, dok Filip napominje kako ona ponekad ima više strpljenja od njega. A slažu se u jednom – kažu da imaju iste ciljeve i iste vrijednosti koje Davidu žele usaditi. “Tu nema razlika, no ne slažemo se uvijek oko metoda. Konkretno, ja ponekad mislim da mu je nešto na krivi način objasnio, odnosno ja bih reagirala na neki drugi način za koji mislim da je bolji za Davida. Naravno, to ne mora uvijek biti točno, ali najčešće se oko toga znamo raspravljati – ja tvrdim da je on strog, a on da sam ja preblaga. Ali relativno lako se dogovorimo jer nam je on prioritet i tu onda nijedna metoda ne može biti važnija od rezultata”, kaže Andrea.

“Slažemo se u najbitnijim stvarima i načinu na koji želimo odgojiti Davida po pitanju vrijednosti koje želimo da usvoji, ali se ne slažemo oko svih detalja, što ne smatram nužno lošim. Roditeljstvo znači konstantno balansirati, bitno je nadopunjavati se u dobrim stvarima, ali i zaustavljati se u onim lošima – tu obično stanuju naše rasprave. Ne postoji savršen recept kako biti dobar roditelj i ponekad je to metoda pokušaja i pogreški pa ajmo reći da je bitno da ima više dobrih pokušaja nego pogrešaka. Kao i do sada, nikad nismo imali problema u pronalaženju kompromisa, a roditeljstvo je vrhunac i logičan nastavak našeg braka”, dodaje Filip.

Oboje su svjesni važnosti prvih tri godine djetetova života. I tu svatko ima svoj pogled na stvari. “Shvaćam da dijete u prve tri godine upija kao spužva, promatra okolinu i uči iz nje iako još možda verbalno ne daje toliko povratnih informacija, sposobno je komunicirati na različite načine. Trudim se da ga u ovom krucijalnom periodu ne ‘razmazim’ kako bi mogao funkcionirati i biti sretan u grupi svojih vršnjaka i učim ga samostalnosti. Dakle, želim mu omogućiti mu sve što mu treba, ali i dati do znanja da ne može uvijek dobiti sve što hoće”, smatra Filip.

Andrea na to kaže da su prve tri godine udaranje temelja. “Dijete promatra načine kako se ponašamo, kakvi smo prema njemu, kakvi smo jedno prema drugome i kakvi smo prema drugim ljudima. David u našim očima pronalazi sve odgovore – ako ga promatramo sa strahom, izrast će u takvo dijete, ako ga gledamo sa sigurnošću – izrast će u sigurno dijete. Dakle, ljubav, podrška, empatija, poticanje samostalnosti –to su stvari kojima ga učimo, uz postavljanje granica oko toga što je prihvatljivo i zdravo za njega, a što mu može naškoditi, bilo fizička bol bilo emocionalna”.

I oboje imaju jasne želje, znaju što žele svom Davidu. “Prije svega, sigurnost i samopouzdanje. Spoznaju da uvijek u nama ima zaleđe i utočište, ali da može kamo hoće i kad god hoće i sam. Naravno, podrazumijevam da to dolazi zbog osjećaja podrške i ljubavi koju se trudim usaditi mu od prvog dana. Također, voljela bih mu osigurati bolji život nego sebi – bolje prilike, obrazovanje… ne zato što mislim da je moj život loš, već zato što za njega želim još bolje”, kaže Andrea, a Filip dodaje u šali: “Osim vikendice na moru, želim za njega dobro obrazovanje i ugodan život, želim ga postaviti na noge da bude sposoban biti samostalan”.

Uz sve to, Filip se smatra Davidovim nježnim zaštitnikom. “Biti tata najbolji je osjećaj na svijetu i biti tata je najteži osjećaj na svijetu. Da, mislim da sam vrlo nježan prema njemu uvijek, u svakoj aktivnosti: kad plešemo ujutro kad se probudi, kod razgovora, presvlačenja, kupanja, objašnjavanja, učenja, ali sam istovremeno i oštar kad ga treba na nešto upozoriti i objasniti mu da se nešto ne smije jer ga time istovremeno štitim od očekivanja od života.”

Monika i Ozren: Slažemo se da se oko nekih stvari ne slažemo

Svoja su iskustva s nama podijelili i Monika i Ozren, roditelji Fride (6) i Pavela (1,). “U odgoju naše djece najviše cijenim Monikinu strpljivost i brižnost”, kaže Ozren, a Monika na to dodaje da ona cijeni njegovu dosljednost.

“Ja volim što se Ozren svaki dan iznova budi s istom količine energije za klince i što, i kad dođe s posla, ima snage plesati s njima. Sjajno balansira svoju autoritativnost i dosljednost s tom drugom stranom koja je požrtvovna i zabavna, opuštena. Imam osjećaj da nekad više guštaju s njim”, iskrena je Monika.

Ozren kod nje najviše voli njezinu strpljivost i brižnost i to što nikad sebe neće staviti na prvo mjesto. “Volim to što su joj djeca uvijek, bez obzira na to boli li ju glava ili otkida vrat, ili je pod temperaturom, na prvome mjestu i uvijek dobiju maksimalnu pažnju. Ja ću pak nekad sebi reći dosta mi je, treba mi pauza i vrijeme za sebe. Ona to nikada neće napraviti”, kaže.

“Da nema Ozrena ne znam kako bismo funkcionirali zato što mislim da on može raditi više stvari odjednom za razliku od mene. On će otići s njima van i onda će Frida rolati, a Pavel voziti bicikl i on to sve drži pod kontrolom. Ja to ne mogu. Meni će biti problem izaći na dvorište zato što ona radi nešto svoje, a on pak nešto sasvim svoje. I moram trčiti za jednim pa za drugim. Možda se previše brinem, on je puno opušteniji. Čini mi se da on uvijek djeci kvalitetno ispuni vrijeme. I uvijek je pozitivan, i po tome je nezamjenjiv. Kad se brinem oko Fride i Pavela, on me tješi, on mi je vjetar u leđa”, govori Monika no na to dodaje da se ne slažu uvijek u svemu.

“A najviše kada klinci naprave nešto zbog čega bi ih trebalo ‘kazniti’. On misli da treba ispoštovati tu kaznu, a počesto ja ne mogu to izdržati, uvijek im popustim jer nemam srca. Svjesna sam svega i znam kako to nešto trebamo napraviti, ali ipak popustim i tu su te razlike oko kojih se najviše raspravljamo”, kaže i u šali dodaje: “A kompromis ne nalazimo, to smo već shvatili. Šuti jedno, šuti drugo. Odnosno, ako jedno od nas krene nešto provoditi, onaj drugi šuti i ne miješa se.”

Na to se nadovezuje Ozren i kaže:”Uvijek kad jedno od nas nešto krene provoditi, neku metodu, onaj drugi stoji po strani i ne miješa se, iako se možda uvijek ne slažemo i ne dijelimo isto mišljenje”, a Monika dodaje: “U protivnom bi se raspravljali pred njima, a to izbjegavamo, to nema smisla i nije funkcionalno”.

Marino i Nadia: Najvažnije je biti potpora jedno drugome

Posljednjih šest godina Marino i Nadia žive u Belgiji. On je, kad se rodila njihova sada 18-mjesečna kći, odlučio svoju karijeru staviti na pauzu i posvetiti se njezinu odgoju. Pritom je shvatio kako je svijet roditeljstva puno više orijentiran na majke te je s prijateljem Thomasom pokrenuo organizaciju Daddyhood Europe.

Na pitanje tko je bolji u tom ‘poslu’ roditelja, Marino kaže da su uloge oba roditelja podjednako važne. “Nije dobro generalizirati jer su ljudi i situacije zbilja vrlo različiti. Kod nas konkretno, supruga je bolje organizirana i efikasnija (nevjerojatno što sve jedna mama može raditi istovremeno!) te sposobna unaprijed planirati i obavljati sve administrativne zadatke kojih s djecom nema malo”, kaže pa nastavlja:

“Smatram da mame više od tata razmišljaju o djetetovim potrebama i unose jako puno sebe u majčinstvo, što im zna ispijati puno energije i dovesti do frustracija. Iako je jako bitno posvetiti se djetetu, zabrinutost i prezaštićenost se može negativno odraziti na djecu ako su pretjerane. Ne dozvoljava uživanje u trenutku, što osobno mislim da tatama bolje polazi za rukom. Također, smatram da se tate radije angažiraju oko provođenja vremena s djecom izvan kuće, na raznim aktivnostima i u prirodi”.

A o supruzi Nadii kaže: “Ona je moja potpora u svakom smislu riječi, s njom sve dijelim i diskutiram kad je u pitanju odgoj našeg djeteta. Divim se njenoj sposobnosti kombiniranja poslovnog i privatnog vremena. Iako puno radi, uvijek je nasmijana, pozitivna i pronađe vremena za svoju kćer pa i kad joj se slučajno stvori pauza od pet minuta između mnogobrojnih sastanaka. Sviđa mi se njezin pristup odgoju, vrlo je kreativna a istovremeno fokusirana na dijete. Puno istražuje i čita o dječjem razvoju te drži sve pod kontrolom. Savršena mama.”

Nadia pak za Marina kaže: “Ono po čemu je moj suprug poseban je to što sve što radi, radi s ogromnom strašću i toliko zna uživati u životu i onome što mu život pruža, koliko god to bilo malo ili veliko, da povede svih nas sa sobom. Zbilja se trudi emocionalno povezivati sa mnom i sa kćeri i razumjeti naše potrebe, s nama puno razgovarati i biti nam emocionalna podrška, kad god nam je to potrebno. To se jako dobro odražava na našu kći, odnosno na našu obitelj i doprinosi tome da se međusobno poštujemo, dobro slažemo i općenito živimo punim plućima”.

Kada su u pitanju razlike, Marino pak kaže: “Ako ponekad imamo različit pristup u vezi odgoja djeteta, slažemo se oko ponašanja i vrijednosti koje bismo htjeli prenijeti na naše dijete kao što su znatiželja, kreativnost, ljubav prema čitanju, umjerenost, lijepo izražavanje… Često razglabamo o tome i tako razvijamo zajednički pristup odgoju. Pomalo različit pristup nekad nije loš kako bi naše dijete poprimilo više vrijednosti i stvorilo čim širu sliku svijeta oko sebe.”

Ponekad je lakše, dodaje Marino, kad jedna osoba donosi odluke u vezi svakodnevnih stvari kao što su odijeća, hrana ili koliko će vremena dijete provoditi ispred ekrana. “Stoga je kod ravnopravnog roditeljstva potrebno puno više kompromisa i komunikacije. No prednost je višestruka – ima manje nesuglasica, donesene odluke se poštuju i uzajamna podrška je čvršća. Najčešća tema naših rasprava je upravo balansiranje privatnog i poslovnog vremena kao i zajedničkog provođenja vremena s našom kćeri. Važno nam je zadržati vlastite hobije i interese, kao i prijatelje, a istovremeno želimo provoditi i maksimalno vremena s kćeri, a i puno radimo. Shvatili smo da je ključ dobra organizacija vremena i na tome još radimo”, govori.

Nadia kaže da oboje imaju roditeljskih izazova. “Izazov mi je, kao i mom suprugu, kombiniranje obiteljskog života sa osobnim ciljeva i hobijima te s profesionalnim životom. Čini mi se da je tatama, pa tako i mom suprugu, puno lakše izboriti se za vlastite interese dok sam ja, a pretpostavljam i ostale majke, nekako više vezana za dijete te imam grižnju savjesti kad se odlučim pozabaviti sobom i kratko se odvojiti od svoje kćeri. Tu pomaže suprugova podrška jer on najbolje razumije koliko je i meni potrebno vrijeme za sebe kako bi bila sretna mama i sretna žena”, kaže te nastavlja:

“Iako je provođenje vremena pred ekranom u nekim obiteljima norma, a u nekim situacijama i potreba, naš je dogovor bio da ćemo to svesti na minimum i zbilja upaliti televizor u samo iznimnim situacijama kada trebamo djetetu privremeno odvratiti pažnju, npr. kako bi joj odrezali noktiće. Time si, naravno, nismo olakšali roditeljski posao i često nas to dovodi do izbezumljenosti i umora, ali gura nas to što smo sto posto uvjereni da je to dugoročno najbolje za nju”, smatra mama Nadia.