Dok ured zatrpavaju hrana i kolači, a potraga za poklonima čeka zadnji čas, zapitale smo se volimo li uopće prosinac
Kada radite u medijima, prosinac je jedan od najaktivnijih mjeseci. Osim što svi trebaju sve, u zraku vlada atmosfera ‘deadlineova’. Ovaj mjesec može se još usporediti s lipnjom, onim periodom pred godišnje odmore, kada cijeli grad želi zatvoriti stvari i krenuti na višetjedni odmor. Kada smo i zašto postali žrtve vremena i – mogu li se stvari posložiti drugačije?
Nives: Mislim da ne mogu. Znate dobro da sam freak kad je u pitanju organizacija i uvijek isplaniram i slobodno vrijeme, ali ovih dana jednostavno ima toliko snimanja, terena, intervjua, da mi se nakon posla više ništa ne da, a kamoli tražiti poklone ili nedajbože, izaći van. Sreća pa imamo online shopping.
Veronika: Ma nema šanse. Ovih dana posebno imam osjećaj da netko ubrzano krade vrijeme, a ja se samo želim dovoljno naspavati da preživim kaos.
Tina: Teško se boriti sa svima oko vas koji su u tom raspoloženju. Posao je na prvom mjestu, osim valjda ljudima u penziji. Baš sam neki dan dobila odgovor na upit za snimanje žene koje ima sedamdeset godina. Njezin odgovor je bio da nema vremena, pa Božić je, ima već previše obveza i mora peći kolače. Žena je posložila prioritete.
Katarina: Vjerujem da je sve stvar dobre organizacije, kako obaveza pa tako i vremena. Ponekad je dobro i malo stati i pogledati oko sebe, čak i ako smo u ovom prosinačkom vremenu u kojem svi kao da se dodatno žure negdje. Ili svugdje. Čini mi se kao da oni koji su na poslu budu nervozni jer su na poslu, a oni koji ga nemaju su nervozni jer nemaju novaca. Teško je da svi budu zadovoljni.
Tina: S druge strane, postoje ljudi koji apsolutno uživaju u ovom periodu, već su uživali na Adventu, a sada samo još čekaju da padne snijeg i ostvari se njihov san o bijelom Božiću i ove godine. Ja nisam jedna od njih. Advent zaobilazim, moram priznati da sam po tom pitanju hejter. Voljela bi da se on održava na jednoj lokaciji u gradu i bok. Nikad nisam razumjela zašto mora grad biti ‘potopljen’ kućicama. I uopće cijela ta strka najljepšeg Adventa na ikad…
Veronika: Ove godine sam toliko najgora oko Adventa u gradu da sam si isplanirala sve vikende kako ne bi “morala” ići u grad. A nisam grinč, stvarno.
Katarina: Mene veseli snijeg, ali Advent u gužvi grada, nikako. Blagdani su posebno vrijeme za mene i moju obitelj i volim te trenutke. Velika smo obitelj, s mnogo djece pa je uvijek jako veselo u to vrijeme. Još uvijek poštujemo i sve naše tradicije pa me veseli sve to svake godine ponovno prolaziti. Ali da idemo na Advent, teško. Jedino što u tome vidim je kič, gužva i stajanje na hladnoći.
Nives: Na Advent idem samo ako treba probati neki ramen haha. U svim drugim slučajevima jedva čekam siječanj.
Tina: Svakako ostaje i pitanje poklona, što uopće birate za svoje? ‘Reda radi’ poklone?
Nives: U svemu tome ja vidim puno plastike i otpada i ne mislim da zato nisam pozitivna osoba, baš naprotiv. Ove godine sama radim jestive božićne poklone, za stan sam prigodno kupila jednu jedinu svijeću, dok lampice ionako držim cijele godine iznad šanka u kuhinji.
Veronika: Pitala sam svoje što žele, izjasnila se samo sestra. Svi su užasno skromni i nikome ništa ne treba. Pa naravno, kad kupujemo cijelu vražju godinu i puna nam je kapa svega. Zato sam ovog prosinca posebno okrenuta ljudima kojima je potrebnije nego meni. I to planiram dugoročno mijenjati. Ok, svi koji su zaslužili dobit će neku sitnicu za dušu.
Katarina: O, ja jako volim darovati svoje prijatelje i obitelj, a i uređivati cijelu kuću s božićnim ornamentima kojih imamo hrpetinu. Volim to što se u kuću uvuče neka posebna toplina kad su upaljene lampice. Pokloni nam nisu nikada bili glavni fokus i u pravilu si darujemo nešto malo, nešto što smo sami pripremili, to je pravi znak pažnje.
Tina: Ja se ne bih baš osjećala dobro da baš nemam ni lampicu u stanu. Kupujem sitnice, ali ono, da znam da će se svidjeti ljudima i da će im koristiti. Nekamo memoriram putem pa u ovo vrijeme već znam što ću kome donijeti. Rekla bi da neke ovaj period okreće na totalnu pozitivu, drugima se alarmira sto pitanja u glavi, a tu su i oni skroz indiferentni.
Katarina: Ajme ja svaku godinu prolazim kroz istu priču s jednakim grčem u želucu. Nova godina me podsjeća na to da pogledam što sam napravila do sada u ovoj. Imam lošu naviku da svoje uspjehe jedva vidim, pa me, logično, krajem godine krene prati neka depra i odlučujem se na totalnu promjenu i (ponovno) ‘okretanje’ novog lista. Na kraju to stvarno i napravim pa to nije nužno ni loše, ali da bi rado izbjegla taj osjećaj krajem godine, bi. To je valjda razlog zašto ne volim ni rođendane.
Nives: Ej, pa jedva čekam da sve stane i napokon si čujem misli i malo se organiziram.
Veronika: Ne mogu reći da me ne kresne neka sjeta ili nostalgija. Možda i ništa od toga, ali je neki nelagodan osjećaj koji je vjerojatno vezan uz djetinjstvo. Nekako želim ići doma na praznike i želim obitelj na hrpi, bez obzira što znam da ćemo se porječkati već oko otpetljavanja lampica za bor. Na sreću, tu je mamina spiza koja ne dozvoljava da se puno priča. Ali, da. Kraj godine mi je zapravo prilično stresan.