FOTOGALERIJA

Ljudi koji su visili u Jabuci ispričali su nam kako se ondje partijalo i po čemu će je pamtiti

Nenad Korkut, Mirela Holy, Rujana Jeger, Zoran Subošić i drugi ispričali su nam zašto im je Jabuka i danas važna

“Jabuke koje su promijenile svijet: Evina, Newtonova, Jobsova, zagrebačka”, stoji na grafici koja ovih dana kruži društvenim mrežama kao znak podrške kultnom zagrebačkom klubu Jabuka koji kroz nekoliko dana zatvara svoja vrata. Zbog rješenja o ovrsi općinskog Građanskog suda u Zagrebu klub zatvara vrata 20. listopada ove godine. Članovi udruge GSK Jabuka zbog ovrhe su podigli tužbu na Upravnom sudu u Zagrebu budući da se rješenja o ovrsi prema odluci Vlade nisu smjela donositi tijekom pandemije koronavirusa. Međutim, klub se za sada doista zatvara za četiri dana, a kako će se situacija razviti nakon toga još nije poznato.

Jabuka je najstariji aktivni zagrebački klub, postoji već 52 godine, a ondje su svoje prve veće koncerte imali kultni hrvatski bendovi kao što su Laufer i Hladno pivo. Ondje su zalazili svi koji su se osjećali drugačijima, od samih glazbenika i zaljubljenika u glazbu preko književnika i zaljubljenika u modu i ples pa sve do političara. Neki od njih koji su zaista obožavali Jabuku za Super1 su ispričali svoje priče o tome kultnom kubu i prisjetili se trenutaka zbog kojih će im Jabuka uvijek biti blizu srca.

NENAD KORKUT, liječnik i modni znalac

"Još se živo sjećam svog prvog odlaska u Jabuku. Bio sam srednjoškolac, imao sam 16-17 godina. Ulaz je tada bio samo uz iskaznicu, ali sam se uvijek uspio prošvercati uz neke starije frendice koje bi žicale dečke na vratima da me puste. Jedne večeri redar mi je rekao: mali daj donesi fotku da ti napravimo iskaznicu. Ne sjećam se da sam u svom mladom životu do tada čuo tako lijepe riječi. Bio sam toliko ponosan da sam je svima pokazivao, a u razredu sam bio glavna faca i svi su me žicali da ih povedem sa sobom. U to doba, sredinom 80-ih, među nama klincima koji smo slušali drugačiju muziku od tadašnjeg mainstreama iskaznica za Jabuku je bila stvar prestiža, kao da si primljen u neki ekskluzivni klub. Večeri su bile tematski podijeljene. Ja sam se furao na novoromantičare no imao sam frendove iz svih modnih i muzičkih supkultura, od darkera i pankera do hipija i metalaca… Tako su me jednom odveli i na Darkdance koji je bio srijedom. Bilo je to jedno tragikomično iskustvo jer sam došao obučen u bijelo i tek nakon nekog vremena shvatio zašto me svi čudno gledaju. Jedna poznata jabučarka prišla mi je i rekla: dakle Korkut ti zbilja uvijek moraš biti drugačiji. No ono što je najvažnije, gore smo se svi lijepo slagali i bili smo tolerantni prema svemu drugačijem. Upravo zbog toga smo u Jabuci prepoznali naše mjesto, puno pozitivne energije i ugodnih ljudi koji nikoga ne osuđuju. Sjećam se kako smo pješačili šumicom iznad Saloona prema Jabuci, raspjevani i veseli te kako smo jurili nizbrdo kako bi uhvatili zadnje noćne tramvaje. Bilo je to vrijeme nevinosti i neizmjerno mi je drago da sam odrastao u to doba i okružen s takvim ljudima. Mnoge od njih i danas susrećem oko šanka u Jabuci iako je prošlo 30 godina. I upravo zbog toga ona je za mene ostala posljednja oaza nekog urbanog noćnog života ovoga grada i rado joj se vraćam. Teško mi je povjerovati da je tome kraj, planirao sam posjećivati je dok god me noge budu služile za prkosnu čagicu na Jabukovcu."

NENAD KORKUT, liječnik i modni znalac

Nenad s prijateljicom na fotografijama iz doba prvih izlazaka u Jabuku.

MIRELA HOLY, političarka

"Kao tinejdžerica sam voljela izlaziti u Jabuku prvenstveno zbog glazbe koja se puštala određenim danima, ali i zbog društva, supkulturne ekipe koja se tamo okupljala. Bilo je ondje puno zgoda, upoznavanja mladenačkih simpatija i interesantnih ljudi, zanimljivih 'filozofskih' rasprava, tematskih večeri. Sve u svemu bilo je to jedno klasično supkulturno isfuravanje. Jabuku ću pamtiti kao omiljenu 'rupčagu' moje mladosti. Vizualno vrlo neatraktivnu, ali punu duha. Falit će. Nažalost, fotki iz Jabuke iz tog vremena nemam."

KORNELIJE HEĆIMOVIĆ, DJ i radijski producent

"Zagreb je imao puno klubova i imat će ih još više, ali nisu svi klubovi isti. Jabuka je desetljećima bila dom ljudima koji su se usudili biti drugačiji. U gradu koji je uvijek imao svoje šminkere i pomodne trendsetere, rasle su generacije ljudi koji su se drugačije oblačili, drugačije nosili i slušali drugačiju glazbu. Jabuka nikad nije bila samo klub, ona je bila mjesto civilizacijskog odmaka, bunta protiv establišmenta, normativa i forsiranih vrijednosti. 'Na brdu' nikad nisi bio čudan, nego si bio dio ekipe. Imao sam sreću da je Jabuka bila prvi klub u koji sam izašao i zadnji klub u kojem sam puštao glazbu. Znam da sam nostalgičan, znam da život ide dalje, ali isto tako znam da se neka mjesta ne smiju zatvarati nego moraju postati zaštićeni spomenici kulture grada koji je nekad bio naš, a sad je nažalost samo njegov."

OGI ANTUNAC, modna dizajnerica

"Jabuka je jedini klub za koji sam ikada imala iskaznicu i još uvijek je imam. To je bio moj klub i tamo sam se osjećala kao doma. Sjećam se faze kada sam izlazila sama u Jabuku, što nije baš tipično za cure i kad bi me konobari spazili već na ulazu, spremili bi mi gin-tonic. To je bilo moje piće. Dobar dio ljudi s kojima se družim tamo je izlazio i znala sam da ću uvijek nekog sresti. Meni će Jabuka jako faliti, a vjerujem da nas ima još puno koji dijelimo taj osjećaj jer se tamo slušala dobra mjuza i dolazili su cool ljudi. O tome kako je Jabuka muzički odgojila i definirala cijelu jednu generaciju neću ni govoriti. Ipak je to kultni klub grada Zagreba i trebalo bi ga zaštititi. Događa se ozbiljan problem u ovome gradu da se kultura marginalizira i ono što je Zagreb danas, nema veze s onim što je nekada bio."

MARTINA VALIDŽIĆ, novinarka HRT-a

"Od svoje 15. godine sam u Jabuci. Sjećam se da sam se kao klinka alternativka osjećala velikom frajericom kad sam rekla u školi da sam bila sinoć u Jabuci. Kako li sam tek hodala pola metra iznad zemlje kad je Stiv meni i mojim mlađim sestrama dodijelio iskaznice. Jabuka je postala naš drugi dom. Nije bilo rock kluba koji je bio više cool, svi su bili gore. Who is who in Croatian rock? tiskao se za šankom, a ti si kao klinac već bio dio scene. Prva pijanstva, zaljubljivanja, razbacivanja na plesnom podiju, pamtim koncerte Majki, Hladnog piva na terasi dok su još bili pupoljci. Dalo bi se tu ispisati Ilijada i Odiseja anegdota. Jabučni brod nismo napustile ni desetljeća kasnije. Zadnji sam put bila u Jabuci kad je prijatelj i redatelj filma Tusta, Andrej Korovljev u veljači ove godine napravio večer posvećenu Kud Idijotima. Prikladno ću završiti sa stihovima …ali nije to još gotovo…." Iznad na fotografiji je Martina u zadnjem izlasku u Jabuci ove godine.

MARTINA VALIDŽIĆ, novinarka HRT-a

Martina na fotografijama s izložbe posveće Jabuci.

MARTINA VALIDŽIĆ, novinarka HRT-a

"Ovo je legenda Doktor."

MARTINA VALIDŽIĆ, novinarka HRT-a

"Da, čak je i Vuco bio gore."

MARTINA VALIDŽIĆ, novinarka HRT-a

"Packe, legenda Jabuke."

ZORAN SUBOŠIĆ, gitarist Hladnog piva

"Od članova Hladnog piva ja sam onaj koji je vjerojatno na Jabukovcu proveo najviše vremena. Jabuka je početkom 90-ih bila mjesto koje je spašavalo učmalu glazbenu scenu Zagreba. Mi smo tamo imali prve veće koncerte i promocije albuma, a ekipa okupljena oko Jabuke stvorila je i Fiju Briju, moment kada je alternativna scena stupila u velike dvorane. Za vrijeme studentskih dana imali smo ritualni put od Točkice u Mesničkoj do Jabuke minimalno dva puta tjedno. Naime, tada je Jabuka radila od četvrtka do nedjelje. Slavili su se u Jabuci i rođendani, dogovarale djevojačke i momačke." Na fotografiji iznad Hladno pivo pozira u Jabuci povodom predstavljanja live albuma Evo vam Džinovski u studenom 2014. godine.

ZORAN SUBOŠIĆ, gitarist Hladnog piva

"Za mene je Jabuka mjesto u koje sam uvijek mogao doći i sresti ekipu za razgovor i zezanciju bez obzira na poznanstvo. Nove godine, snimanja videospotova i raznih TV emisija su također dio rituala. Bitnost Jabuke za mladež i starčad koji se osjećaju slobodno je nemjerljiva. Ne poznajem osobu koja se nije ljubila u Jabuci barem jednom, recimo ja sam u Jabuci upoznao svoju suprugu. Fotke iz te ere nisam našao osim ovog plakata za koncert promociju Džinovskog u Jabuci i kopiju članka iz novina, postava Hladnog piva iz 1993."

DUBRAVKO JAGATIĆ, novinar i glazbeni kritičar

"Osim što je Jabuka bila klub u kojem si znao da ćeš uvijek sresti nekoga poznatog i koji je bio svojevrsna oaza za sve supkulturne skupine, Jabuka je bila i odlično mjesto za koncertne promocije. Početkom devedesetih sam radio na Radiju 1, tadašnjem sestrinskom radiju Stojedinice prateći kroz svoju emisiju domaću rock scenu. U jednom momentu se pojavila nova riječka grupa Laufer s odličnim pjevačem Damirom Urbanom čije prvo izdanje mi je poslao njihov tadašnji menadžer iz Ljubljane i koje je sadržavalo singlove Lopov Jack, Sve je laž, Znam, znam i Moja voda. Dopali su mi se na prvu i počeo sam ih često vrtjeti u svojoj emisiji. Nakon par tjedana je već postalo jasno da smo dobili odličan novi bend jer sam sve češće primao pozive slušatelja da ih pustim u programu. Shvativši da su doživjeli odličan hype, nazvao sam ekipu iz Jabuke i u tren oka se dogovorio za njihov koncert. Nakon što su ulaznice puštene u prodaju shvatili smo da smo napravili pravi potez u pravo vrijeme jer smo već nakon par dana pustili ulaznice za prodaju za još jedan njihov koncert. Dakako, oba koncerta su bila rasprodana, o njihovom nastupu se pričalo danima, a sve ostalo je povijest. A to je bio samo jedan od brojnih bendova koji su svirali u Jabuci ili im je nastup u Jabuci promijenio život. Kako o onima koji su u Jabuci svirali tako i mnogima koji su te nastupe gledali."

RUJANA JEGER, spisateljica

"Malo je reći da me Jabuka formirala – no Jabuka su za mene prvenstveno ljudi koji su se tamo okupljali, generacija koja je objektivno izrodila jako puno (danas posprdno nazivanih) kulturnjaka. Primjerice, samo iz moje generacije je na Dark Dance, slušaonicu davne Orwellijanske 1984. (kada nam sve ono što se danas događa nije moglo biti niti zamislivo) dolazila kreativna gomilica ljudi od kojih su neki danas uvaženi i nagrađivani konceptualni umjetnici, poput Igora Grubića, Valentine Lacmanović, Nenada Fritza, Ivana Marušića Klifa; moja je dobra prijateljica bila danas vrlo hvaljena prevoditeljica Andrea Weiss Sadeh, druga je bila Branka Muvrin, urednica na Hrvatskom radiju, jedan od tadašnjih DJ-a danas je predstojnik Univerzitetske Klinike za ortopediju, kirurgiju i oftalmologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, drugi je bio glumac, performer i plesač te neko vrijeme direktor Kulturnog Informativnog Centra u Zagrebu, trećeg smo znali kao uspješnog producenta i managera Hladnog Piva i Majki, a u Jabuku je u suradnji s ostalim voditeljima kluba kasnije dovodio međunarodna imena. Pisca Edu Popovića upoznala sam prilikom prvih izlazaka u Jabuku, i da nije bilo njega, tko zna bi li moj život kasnije krenuo spisateljskim vodama. Dizajnerski duo Bino Uršić i Boris Kuk tamo je smišljao svoje prve ideje za plakate, a neke su zabilježene i na ulaznicama i iskaznicama Jabuke u kasnijim godinama. I naravno da se pilo i bančilo – ali nije se radilo samo to. Bilo je to vrijeme socijalizma (ali bilo je voćnih jogurta), vrijeme bakelitnih 'telefona u hodniku' koji su se koristili samo za važne pozive a ne za 'klafranje' – to se obavljalo vani. A neki su još uvijek imali i dvojnike. Telefonske dvojnike, ali i dvojnike u klubu – u smislu ljudi koji slično razmišljaju, slično se osjećaju. Družili smo se i razmjenjivali ideje, glazbu, knjige i mišljenja – tamo je dolazila i starija ekipa 'kulturnjaka' poput legendarnog Damira Bartola Indoša ili Željka Zorice Šiša iz Kugla glumišta od kojih smo zbilja imali i što naučiti. Dalo bi se nabrajati imena i imena ljudi koji su odrasli u Jabuci i usprkos strahovima svojih roditelja 'od sebe napravili nešto' – iako možda ne baš točno to što su ti roditelji očekivali – a vjerujem da i Jabučari drugih generacija imaju slične priče, samo s drugim imenima – konačno, Jabuka postoji od 1968. i jedan je od najstarijih klubova u Europi. Sjećam se i razmjena rijetkih knjiga, poput jedne monografije Salvadora Dalija za koju ne znam kod koga je završila, a i moj Siddharta je isto krenuo na put bez povratka a osim ideja i iskustava razmjenjivali smo i odjeću i ploče, kazete. Zdenko Franjić (i mnogi drugi) je između ostaloga posuđivao DJ-ima ploče, a kasnije napravio i vlastitu izdavačku kuću Slušaj najglasnije – s pravom, jer imao je uvijek dobar nos za alternativu: stvari koje su se vrtile u CBGB ili Mudd clubu u New Yorku s malim zakašnjenjem su se vrtile i u Jabuci! Jabuka je bila jedan živi organizam, jedan supkulturni informativni centar koji je prihvaćao ljude, upijao i rastao. Kada sam prvi puta došla u CBGB 1987., pomislila sam kako je Jabuka u usporedbi s tom rupetinom – prava palača! Bar je imala ženski wc. A kad smo već kod žena, nešto bih posebno istaknula – u Jabuku sam često dolazila sama ili u društvu jedne ili dvije frendice, a dolazili su i gay dečki, i nitko od nas (koliko znam) nije imao problema. Jabuka je bila vrlo tolerantan klub u kojem – u usporedbi s nekim drugim klubovima moje generacije, a devedesetih i kasnije da i ne spominjem – u pravilu nije bilo nasilja. Dapače, imala sam dojam da sam zaštićena, da se nalazim baš tamo gdje trebam biti. Svi ostali klubovi moje generacije su davno privatizirani, nestali su sa scene, ali nisu se pretvorili ni u što drugo – naprosto su devastirani i usudila bih se reći da je nad njima doslovno i dosljedno proveden kulturocid jer ne znam kako drugačije nazvati uništavanje nečega da bi se iz toga napravilo – ništa? Međutim, teško je shvatiti bogatstvo formativnog perioda adolescencije u tako povoljnoj okolini onima koji nemaju nikakvog afiniteta za umjetnost ili kulturu, niti im pada na pamet u njih išta ulagati. A takvi su, očito, na vlasti. Što je i lekcija nama, nekadašnjim umjetnički nastrojenim apolitičnim klincima s Jabukovca – lekcija o demokraciji, lekcija o tome da smo dopustili da nam neki drugi biraju gradonačelnika jer s indignacijom gledamo na demokratske političke procese budući da nisu nimalo lijepi i baš nipošto umjetnički. A od umjetnosti se već odavno ne može živjeti i ako nastavimo ovako – uskoro nećemo imati ni od čega ali niti za što živjeti." Na fotografiji iznad Rujana sjedi u Arheološkom muzeju i prati otvorenje multimedijalne izložbe povodom 45. rođendana Jabuke.

 

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba