SUPERMAME

Kroz treći val pandemije naučila sam da radim dovoljno i mislim da ovo trebaju čuti sve majke

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Martina je supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Nakon par godina rada u agenciji za odnose s javnošću i završenog mastera iz digitalnog marketinga odlučila je svoju kreativnost preusmjeriti na projekt Supermame.hr. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige i dobrog podcasta.

Ponekad se pitam jesam li još u filmu zvanom ‘Majčinstvo u doba pandemije 2020.’ ili je zaista prošlo već godinu dana od prvog lockdowna? Nakon prve jutarnje kave, koju pijem dok me moje dijete razvlači na sve četiri strane svijeta i viče da hoće palačinke, shvaćam da ne sanjam i da sam jedna od glavnih glumica novog nastavka, ili neki sporedni lik. Za razliku od prvog dijela, sada imamo cjepivo, većina nas provela je barem 10 dana u samoizolaciji, novi sojevi virusa putuju po svijetu više od nas, toliko smo puta oprali ruke da nam se već vidi štambilj iz diska 2000., držanje distance postalo je normalno, pozdravljanje laktom je cool iako se i dalje osjećaš kao debil svaki put kad to napraviš, kad zakašlješ ispričavaš se ljudima da je zbog alergije, a ne korone, maske nosimo više nego grudnjake, trenirke su zadnji krik mode, psihički smo potonuli, osobito roditelji koji su po prvi put u životu na svojoj koži osjetili što znači homeschooling. Sve bi to bilo u redu da je Ryan Gosling u stožeru.

Šalu na stranu, za sve one koji me ne znaju i ne prate, ovaj tekst pišem iz Italije. Ukratko, mjere su na snazi već mjesecima, život bez maski, vani i unutra je nezamisliv. Kina, kazališta i muzeji zatvoreni su već godinu dana. Teretane, bazeni i sportski centri već mjesecima. Restorani i kafići – samo dostava. To je tako u narančastoj zoni. Mali predah imali smo prije tri tjedna kad smo ušli u žutu zonu i kad je izgledalo da nam se život polako vraća u normalu, no sve to trajalo je kratko. Dovoljno da popijem Spritz na piazzi, pojedem tjesteninu u omiljenom restoranu, posjetim Van Goghovu izložbu i Veneciju bez turista. Brojke su naglo porasle i evo nas u crvenoj zoni, a crvena zona znači lockdown u blažoj verziji. Jedina razlika naspram prošle godine je što ovaj put možemo izaći u šetnju u blizini kuće i što se u dućanima ne tučemo oko toalet papira i kvasca. Dalje od mjesta stanovanja može se ići samo zbog posla, doktora i obaveza, svi dućani su zatvoreni, osim prehrambenih te ljekarna i kioska. Škole i vrtići su zatvoreni. Nema kućnih posjeta.

Umorni smo i zasićeni, a zbog ovog trećeg vala izgubili smo nadu da će se stvari više ikada vratiti u normalu

Iako je lockdown prošle godine bio poprilično izazovan jer smo se prvi puta u životu našli u takvoj situaciji i općenito u pandemiji, ovaj blaži lockdown puno je teži. Lockdown 2020. neki su iskoristili kako bi se malo odmorili, proveli kvalitetno vrijeme s obitelji, isprobali Marie Kondo metodu slaganja odjeće i naučili raditi sourdough. Ipak, protekla je godina, bez obzira u kojoj se zoni (ili državi) nalazili, bila zaista teška. Pandemija je mnogima donijela zdravstvene i financijske probleme, a posebno je udarila na psihu. Umorni smo i zasićeni, neki od nas već mjesecima odvojeni od obitelji, a zbog ovog trećeg vala izgubili smo nadu da će se stvari više ikada vratiti u normalu. Već godinu dana pokušavamo se pretvarati da je sve normalno, ili novo normalno, a u biti smo daleko od toga. Godinu dana pokušavamo organizirati svoj život na neki novi normalan način, između zoom sastanaka, samoizolacija, zatvorenih škola i vrtića, smartworkinga, homeschoolinga, u isto vrijeme brinući se za mentalno zdravlje naše djece. Sebe, kao i uvijek, stavljamo na zadnje mjesto.

View this post on Instagram

A post shared by Martina (@supermama.martina)

Za mene osobno prelazak u crvenu zonu bio je veliki udarac na mentalno zdravlje. Tračak nade i slobode koje smo uspjeli osjetiti u ta dva tjedna žute zone, naglo nam je oduzet. Što je to za mene značilo? Kao majka i žena poduzetnica morala sam pronaći način da sve funkcionira. Mislila sam da je to jedini način da donekle očuvam svoju psihu, jer dobra organizacija je sve, tako kažu. Vikend sam posvetila planiranju jelovnika za nadolazeći tjedan, nedjeljom bih sve sjeckala, pripremala, kuhala kako bi nešto imala spremno za ponedjeljak, a drugi dio zamrznula. Dizala sam se rano ujutro i radila do kasno navečer, kako posao ne bi patio. Dane bi najčešće provodili u parkiću ispred kuće jer drugdje niti ne možemo ići, ili bi se doma igrali i radili zadatke koje bi nam poslale odgajateljice iz vrtića. S druge strane, iako sam sama svoj šef, morala sam dio posla odraditi i preko dana, što je za moje dijete značilo – screen time. Za mene – opet ona poznata grižnja savjesti iako sam svjesna da se nalazimo u ekstremnoj situaciji. Uz sve to tu su bili i kućanski poslovi, veliki dio njih obavljala bih preko vikenda dok bi muž provodio vrijeme s djetetom. Ah, da… zaboravila sam i vježbanje. Bitna stavka u mom životu.

Majke su te koje ostaju s djecom doma, koje uzimaju bolovanja, koje ostaju bez posla, koje troše posljednje atome snage

Želite li znati koliko je dugo funkcionirao moj plan – savršena žena, majka, poduzetnica? Prvih deset dana i onda sam pukla. Nakon deset dana izgubila sam volju za kuhanjem, još više za pripremanjem jela unaprijed, bila sam čangrizava i nervozna, umorna od silnih zadataka koje sam sama sebi zadala, umorna od igranja i multitaskanja. Umorna od 24/7 brige za fizičkim i emocionalnim potrebama vlastitog djeteta, o tome kako će pandemija utjecati na njega, od odluka koje sam morala donositi svakodnevno. Zadataka koje sam obavljala površno. Osjećala sam se kao Drew Barrymore u filmu 50 prvih poljubaca, samo što ja nemam amneziju i žanr je sličniji science fictionu. Svaki novi dan bio je identičan prethodnom, a ja sam počela sumnjati u sebe kao majku i kao poduzetnicu.

Znam da nisam jedina. Dovoljan je samo jedan pogled po parku da vidim da nisam sama. Pogled na ostale majke koje nose nevidljivi teret na leđima i kojeg je pandemija dodatno otežala. Majke su te koje ostaju s djecom doma, koje uzimaju bolovanja, koje ostaju bez posla, koje troše posljednje atome snage kako bi gurale svoje male obrte, koje nemaju izbora i koje nose čitav teret pandemije na svojim leđima. Majke čiji se posao u ovoj pandemiji udvostručilo, a dan i dalje ima samo 24 sata. Možemo li zaista imati sve – i majčinstvo i karijeru, pitam se? I koja je cijena koju za to moramo platiti?

Mama, vidim te. I znam da nisi dobro. Nisi sama. Nisi kriva. Kriva je pandemija. Nisi podbacila kao majka. Nisi podbacila kao zaposlenica. Nisi podbacila kao poduzetnica. Nisi podbacila kao stay-at-home mama. Ne trebaš svaki dan dati svoj maksimum, nekim danima dovoljno je samo preživjeti. I bez obzira na sve, ti si svaki dan dobra mama. Ovo je tvoj i moj mali podsjetnik.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba