Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

ISPOVIJEST

Katarinu Galetić partner je gotovo dvije godine zlostavljao. Ovo je njezina priča

Katarinu Galetić je gotovo dvije godine zlostavljao partner s kojim je živjela. Ispričala nam je svoju priču

Katarina ima 30 godina, zaposlena je u telekomunikacijskoj tvrtki i ima poteškoća s vidom. Stradala je pri porodu i na jedno oko uopće ne vidi, a na drugo vrlo malo te se smatra slabovidnom osobom. Gotovo dvije godine provela je u vezi u kojoj ju je partner psihički i fizički zlostavljao, a za Super1 je odlučila ispričati svoju priču. 

Upoznali smo se sasvim slučajno, ja sam se doselila iz Rijeke u Zagreb, a on je tu već živio. Oboje smo htjeli ozbiljnu vezu i odlučili smo zajedno naći stan. Ja sam tada imala 28 godina, a on 26. Nikad me nisu zanimale avanture, mogla bih na prste nabrojati koliko sam partnera imala.

Brzo smo se skužili i definitivno prerano počeli živjeti zajedno, a s vremenom se pokazalo i zašto. Sve je krenulo nasrtanjem na mene. Ne, nije me udarao, ali bi bio jako grub na riječima i u sitnim svađama me nazivao pogrdnim imenima. Mislim da to stvarno nitko nije zaslužio, a pogotovo onaj tko svojim ponašanjem sigurno nije naštetio drugom. Teror takvog tipa je uglavnom trajao kroz cijelu vezu kad bismo se posvađali. Inače je bio dobar i taman kad bih ja pomislila da je normalan i da je sve kako treba, on je nekako uvijek našao način da me uvrijedi i povrijedi. Verbalni napadi se nisu smanjivali, a prvi fizički napad se dogodio nakon tri mjeseca zajedničkog života.

PRVI FIZIČKI NAPAD BIO JE NEOČEKIVAN

Sandro Lendler

Sjećam se, bio je kraj kolovoza, početak rujna. Ja sam jela i on je meni nešto dobacio, više se ne sjećam što. Dopisivao se s nekim na mobitelu i iz nekog razloga je nasrnuo na mene. Primio me za ruku i udario nogom u bedro, s unutarnje strane. Nisam znala uopće kako reagirati, jednostavno nisam znala što trebam napraviti. Nikad mi se to ranije nije dogodilo, nisam shvaćala užas te situacije, samo sam to negdje pospremila. Ti jednostavno ne vjeruješ da se to dogodilo i zaista se nadaš da taj netko dobro zna što je napravio.

Primio me za ruku i udario nogom u bedro, s unutarnje strane. Nisam znala uopće kako reagirati, jednostavno nisam znala što trebam napraviti

Ono što dobro pamtim je da se nije ispričao i da se nakon toga ponašao posve normalno. Ponavljao je kako mu je žao i kako on nije nasilnik. Nakon tog prvog puta imali smo incident svakih mjesec i pol, dva. Drugi put kad se dogodilo isto sam jela, mislim da je bila neka juha, to piše i u presudi. Počeo me napadati i vrijeđati na račun mog izgleda i bacio je suđe u sudoper, tanjuri su se razbili. Nasrnuo je na mene, i udario me ponovno u nogu i to s vanjske strane. Odmah sam izašla iz stana i nazvala prijateljicu, opet novi šok, ne vjerujem da se to dogodilo, ali trebala sam to s nekim podijeliti. Trebala sam da to netko zna.

Tri prijateljice koje sam zvala rekle su mi da nazovem policiju i moram ti reći dvojila sam. Da, dvojila sam, jer znam što znači uplesti policiju u sve to. Stotina pitanja, hoću li ja biti kriva? Je li to ispravno? Onda sam se sabrala i u kafiću ispred kuće sam zatražila čašu vode, nisam mogla stajati na nogama. Nazvala sam ih i rekla gdje ih čekam. On je bio u stanu, valjda je mislio da sam se otišla prošetati i ispuhati. Policija je došla vrlo brzo, bili su baš ok i pomogli su mi do stana, teško sam hodala zbog te noge.

I sad dok ti ovo pričam, tu u prsima me nešto jako smeta. Plakala bih i neću si oprostiti samo jednu stvar, a ta je da nisam tada otišla od njega

Došli su u stan i on je naravno krenuo sve negirati i govoriti da ja lažem, ali povjerovali su da ipak nije baš sve u redu. Znam da se mnoge žene boje prijaviti svoje partnere, ali ja sam nekako imala osjećaj da netko radi nešto dobro za mene, da me netko shvaća i da netko zna da mi se događa nešto što nije normalno. I sad dok ti ovo pričam, tu u prsima me nešto jako smeta. Plakala bih i neću si oprostiti samo jednu stvar, a ta je da nisam tada otišla od njega. Mislim hoću, s vremenom, ali to je baš teško. Nažalost, puno je žena u toj situaciji i uvijek sam ranije razmišljala zašto si to dozvoljavaju. Sve dok se meni to nije dogodilo, tada sam shvatila zašto ne odlaze. Ti vjeruješ da je on shvatio što je napravio, ti vjeruješ da ti on više neće nauditi, a pritom zanemaruješ činjenicu da tko te jednom udario, udarit ćete opet. Ne moram nužno to biti ja, bit će neka druga djevojka.

KADA SAM OSVIJESTILA DA TREBAM OTIĆI

Sandro Lendler

Meni takva osoba ne treba u životu, a to sam shvatila tek treći put kad me udario. Pričala sam s frendom na mobitel, a on mi je rekao da nešto počistim u kuhinji. Nisam nesposobna, mogu obavljati dvije stvari odjednom. Uvrijedio me na račun vida, rekao mi da sam ja slijepa i da ništa ne mogu dobro napraviti. I tu sam ja njemu opalila šamar, jer me uvrijedio oko onog što je meni najvažnije u životu. Moj slabi vid. To je kao da nekome u invalidskim kolicima kažeš da se može popeti po stepenicama. Vratio mi je šakom u lice i u nos, potekla mi je krv iz nosa odmah. Nazvala sam 112, a on mi je oduzeo mobitel i naguravao me. Ja sam išla isprati nos i vikala upomoć. Srećom, linija 112 je bila otvorena i hvala Bogu upaljena lokacija. Imala sam sreće više nego pameti, vjerojatno su poslali policiju na moja vrata i kroz pola sata su oni bili tamo.

Rekla sam da smo se posvađali, i to mi je isto teško danas prihvatiti. Zašto nisam osobu koja zlostavlja stavila ondje gdje joj je mjesto?

E sad, nakon drugog napada on je bio na uvjetnoj. I ovaj treći put je bio dosta nepovoljan za njega. Ja nisam htjela biti odgovorna za uništavanje njegovog života i napravila sam grešku jer nisam rekla policiji što se dogodilo. Rekla sam da smo se posvađali, i to mi je isto teško danas prihvatiti. Zašto nisam osobu koja zlostavlja stavila ondje gdje joj je mjesto?

Kad su mi zdravlje i posao počeli patiti, osvijestila sam na ideju da moram otići od njega. Moja team liderica na poslu je super žena koja je toliko dobrog napravila za mene da ne znam hoću li joj se ikada moći odužiti za sve. Saznala je sasvim slučajno, lijeva strana vrata mi je iznenada natekla od udaraca dobivenog prije koji dan i uplašila sam se u tom trenutku za sebe. Nisam mogla dalje raditi, nisam se mogla koncentrirati. Izvela me van, sve sam joj ispričala, jednostavno sam imala potrebu njoj to ispričati. Ona je shvaćala što se događa, a ja još tada nisam shvatila težinu tog užasa.

Život je sam po sebi dovoljno težak da bi doma imao nekoga tko misli da si budala i da ne vrijediš.  25. studeni 2019. bio je taj dan kada sam odlučila da je zaista gotovo, bio je baš Dan borbe protiv nasilja nad ženama i to je valjda bilo simbolički. Rezimirala sam sve, shvatila sam da se ništa dobro tu neće ni dogoditi i ja ne želim više tako živjeti. Zar meni treba da mi djeca danas sutra gledaju policiju po stanu? Danas maltretira mene, a sutra će moju djecu.

Život je sam po sebi dovoljno težak da bi doma imao nekoga tko misli da si budala i da ne vrijediš

Sve sam mu otvoreno rekla, rekla sam da je vrijeme da odem, a on je pokušavao spasiti što se spasit da. Govorio je kako me voli, kako želi sa mnom imati obitelj i slične utopije. Roditelje nisam htjela opterećivati s ovom pričom, znali su samo moji brat i sestra. Ja sam znala da ću to sama riješiti; bilo je samo pitanje kako i kada. Moja prijateljica je imala stan u koji sam mogla doći, a da nisam imala gdje, našla bih načina i za to. Shvaćam da žene koje su u istoj poziciji možda misle da nemaju izlaz, ali on uvijek postoji.

NASILJE NAD ŽENAMA JE ČEŠĆE NEGO ŠTO MISLIMO

Sandro Lendler

Rekla sam njegovim prijateljima u nekom trenutku, boljelo me briga vjeruju li mi ili ne. Svejedno mi je bilo, moguće je da će se javiti još neka cura s istim scenarijem. Svoj post na Facebooku sam objavila javno kad sam se smirila i kada sam htjela o tome razgovarati. Mnoge žene o tome govore anonimno, mene to nije zanimalo. Ja se sada ne bojim ničega, želim samo živjeti u miru.

Želim da se o tome priča i da žene kažu da ih je udario Pero Perić. Fizičko i psihičko maltretiranje žena nije rezervirano za tamo neke pijane frajere iz barova, to rade muškarci svih profila. Reći će jedna žena, pa će možda reći i druga, treća, četvrta. Meni je dugo trebalo da odem, znala sam da je sve krivo, ali trebalo je vremena da sama dođem do toga. Jednom kad sam ga prijavila, sustav je brzo odradio svoje. Sutkinja je bila stvarno ljubazna kad me je nazvala da mi kaže koje su moje mogućnosti i kako mi ona može pomoći sa strane suda. Možda zato što, hvala Bogu, nemamo djece i nismo u braku. A on mi je prijetio privatnom tužbom ako išta kažem što mi je radio.

Fizičko i psihičko maltretiranje žena nije rezervirano za tamo neke pijane frajere iz barova, to rade muškarci svih profila

Puno mi je značilo što sam oko sebe imala ljude koji su htjeli slušati, a ne samo kritizirati. Želim da žene shvate, da ako sam se ja izvukla iz ovog pakla, to može svaka od njih jer cesta ja jako široka. Treba samo krenuti.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba