SUPERMAME

Kako započeti razgovor o spolnosti s djecom

Supermama Sonja Švajhler u novoj se kolumni osvrće na upoznavanje djece sa spolnošću i granicama koje postavljamo mi i drugi

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Nakon svih događanja kojima smo medijski bombardirani u zadnje vrijeme, a koji se, nažalost, događaju svakodnevno već stoljećima, počela sam intenzivno razmišljati o tome kako odgojiti svoju djecu u ovom svijetu i našem specifičnom društvu, kako ih pripremiti na sve što život nosi, kako ih ojačati, a da ih pritom ne ugušim pretjeranom brigom? Sve su to pitanja koja se većini nas roditelja, vrzmaju po glavi od trenutka kada postanemo roditelji. Međutim, nakon svih događanja u kojima se i dalje postavljaju pogrešna pitanja žrtvama, u kojima pored čitave traume koje žrtve prođu, suočavaju se još i s osudom pojedinaca, kako ne biti zabrinut? Brine me kao ženu, brine me kao majku djece koja još nisu niti kročila svojim nogama u ovaj svijet, kako im stvoriti osjećaj sigurnosti? Kako, kada niti sama ne vjerujem sustavu?

Ovo naravno nije generaliziranje, jer u sustavu rade i pojedinci koji se bore, ali nažalost takvi pojedinci su postali manjina. Brine me što živimo u društvu pojedinih, vrlo glasnih, macho muškaraca koji sebi dozvoljavaju misliti kako znaju kako je to biti žena, ili da budem jasnija, bahato misle kako znaju kako je to biti žrtva, neovisno o spolu. Brine me što živimo u društvu koje ženama određuje kada će se nepoželjna penetracija smatrati silovanjem, a kada je “dobila što je zaslužila, jer je izazivala”. Brine me jer živimo u društvu koje osuđuje žrtve čak i kada konačno skupe hrabrost istupiti i priznati što im se dogodilo. Brine me jer živimo u društvu pojedinih, preglasnih muškaraca koji negiraju kako njihov spol također može biti žrtva zlostavljanja, bilo spolnog ili emocionalnog. Brine me jer se o svemu tome ne priča ili se priča pogrešno. Ona je izazivala, trebala je znati, što je toliko čekala? Kakav je on muškarac kada je sebi dozvolio biti žrtva? Pa pored tereta traume koje nosi, žrtva nosi i teret straha od osude. U našem društvu, žrtva se osjeća samo i napušteno.

O ovome svemu čitamo i slušamo u medijima, naježimo se od užasa, ali onda život nastavimo dalje. I tako je to godinama, sve dok se ne dogodi baš vama. I do tog trenutka ne možete pojmiti kako se izdano, nezaštićeno, ljuto, napušteno i nesigurno počnete osjećati. Prepušteni na milost i nemilost sustava upitnog morala. Pa kako onda zaštititi našu djecu u takvom sustavu?

Za početak, vratimo se u doba kada smo mi bili djeca. Dakle, govorim o periodu vrtića i osnovne škole, a usudila bih se reći i srednje škole. Danas je zasigurno drugačije, jer su informacije posvuda oko nas, ali u periodu kada sam ja bila klinka o takvim temama se nije razgovaralo. Nitko nas nije pripremao niti previše upozoravao na sve što se može dogoditi, nismo imali blage veze o seksualnosti. Nismo znali što se smije, što ne smije, što je primjereno, a što nije. Pojam seksualnog uznemiravanja, silovanja i ostalih seksualnih prijestupa nije se spominjao (op.a. pritom mislim na edukativno spominjanje ovih pojmova, a ne ono što čuješ u prolazu dok roditelji slušaju vijesti ili što ti zapne za oko jer se dogodilo u filmu). I tako je to bilo sve dok nisam krenula na fakultet i tamo se susrela s predmetom kaznenog prava. Do tada nas nisu posebno educirali, nije se tome puno davalo pažnje. Reći ćete, pa smo svejedno preživjeli… ali zapravo nismo svi preživjeli.

Dakle, odgojne institucije o tim temama nisu godinama mog školovanja pridale niti malo pažnje. Savjete o seksu i spolnosti mogli smo dobiti samo od roditelja, a i to je bilo na kapaljku, pogotovo u ranijoj životnoj dobi. Od onih sigurnosnih savjeta jedino što sam upamtila bilo je “ne razgovaraj sa strancima i ne prihvaćaj ništa što ti nude”. I doslovno smo s tom rečenicom izašli u svijet.

Do tada nas nisu posebno educirali, nije se tome puno davalo pažnje. Reći ćete, pa smo svejedno preživjeli… ali zapravo nismo svi preživjeli

Danas, kao majka dvoje djece, svjesna tragedija koje se oko nas događaju, učim se tome kako ne mogu djecu držati pod staklenim zvonom i zaštititi ih od svega, ali ih mogu polako pripremati za svijet u kojem živimo. Uloga odgoja i roditeljske skrbi oduvijek je bila važna, međutim tempo i stil života osjetno su utjecali na kvalitetu istoga, pa se često dogodi kako od brzine, stresa i umora, zanemarimo važnost educiranja naše djece o takvim temama, pa te rupe popunjavaju odgojne ustanove. Međutim, upitan je način na koji te rupe popunjavaju odgojne ustanove? Djeca su vrlo radoznala, a za razliku od perioda kada smo mi bili djeca, svijet se poprilično promijenio, a informacije nikada nisu bile dostupnije, i to svakakve informacije. Do kvalitetnih informacija puno je teže doći. A ako roditelji nemaju vremena educirati vlastitu djecu, ili ne znaju način na koji educirati djecu, ako sustav nema prilagođen način educiranja djece, kome su onda naša radoznala djeca prepuštena? Društvenim mrežama i internetu…

Iako se promjene na ovom pitanju događaju, opet se događaju presporo. Naš sustav je trom i zapeo je u onom vremenu u kojem i mentalitet većine našeg naroda – a to su partizani i ustaše. I sada se kao roditelj pitam, kako onda odgojiti djecu i što ih želimo naučiti? Osobno, odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke. Kao roditelj, sada ih odgajam, dok su mali i dok su u sigurnosti mog krila. Sada i sve do trenutka dok ne krenu u školu imam vremena naučiti ih kako se zaštititi. Kada krenu u školu, pored mene, odgaja ih ustanova, okruženje u kojem se kreću, prijatelji, mediji, društvene mreže. I zato je sada ključno oblikovati ih kao male snažne ljude. Ali prvi korak u svemu tome je stvoriti odnos povjerenja i razumijevanja, kako bi nam se mogli otvoriti kada naiđu na probleme koji ih neminovno čekaju u životu. Na nama roditeljima nije nimalo jednostavan zadatak.

Ako sustav nema prilagođen način educiranja djece, kome su onda naša radoznala djeca prepuštena? Društvenim mrežama i internetu…

Kada govorimo o seksualnom odgoju u školama, moram priznati kako neovisno o tome što sam konzervativno odgojena, apsolutno smatram kako je ovo predmet koji se mora pod hitno uvesti. Dio koji me zaprepastio je činjenica kako se pojam seksualnog odgoja u školama svodi na to da djecu potičemo na aktivan seksualan život, promiskuitet i ostale moralno upitne radnje. S ovim stavom se nikada neću složiti. Djeca imaju pravo znati i za njihovu je sigurnost važno da budu upoznati s onime što je dio naših života, a seksualnost je dio svačijeg života. Ono što mene, kao majku, posebno brine je kako ih naučiti i kada da razlikuju dopušten i ugodan dodir od neprimjerenog dodira. Kako ih naučiti da kažu NE i da se to NE jasno čuje? Kako ih naučiti da osluškuju sebe i otkriju kada su zreli za donošenje odluka vezanih za svoju seksualnost, a kada se upuštaju u loše odnose pod pritiskom okoline, potpuno nespremni i neinformirani. I upravo zato je važno educirati ih, a ne dozvoliti da sve te informacije dobiju iz vrlo upitnih izvora.
Nadam se da će do perioda kada moja djeca krenu u školu, seksualni odgoj biti sastavni dio nastavnog programa. Ali prije toga, želim svoje dijete naučiti kako zaštititi sebe od neprimjerenog i neželjenog ponašanja drugih.

Od malih nogu učimo ih poslušnosti i generalno se slažem s time, ali jednako tako smatram kako je opasno djecu učiti kako moraju bespredmetno biti poslušni prema starijima. Nije to jednostavan posao, odgojiti djecu i pritom ih zaštititi od umova koji će dobar odgoj, nesigurnost i pristojnost iskoristiti. Dala sam si vremena istražiti kako pristupiti svojem petogodišnjem dječaku i naučiti ga kako da sebe zaštiti. Naišla sam na ilustraciju pod nazivom “Pravila za sigurnost moga tijela”.

Prvo što djecu treba naučiti je kako je njihovo tijelo samo njihovo i kako uvijek smiju reći NE ŽELIM. To podrazumijeva i da mi sami naučimo prihvatiti kako naša djeca nekada jednostavno ne žele zagrliti i poljubiti drugu odraslu osobu, neovisno o tome je li dio naše obitelji. A kako ih naučiti da smiju i moraju reći NE ŽELIM kada im je neugodno, ako upravo to isto ne smiju reći jer ih tjeramo da poljube staru tetku jer je to pristojno? Ovaj dio i sama još uvijek razrađujem.

Djeca imaju pravo znati i za njihovu je sigurnost važno da budu upoznati s onime što je dio naših života, a seksualnost je dio svačijeg života

Ilustracija je nadalje naglasila kako je važno da dijete odabere nekoliko osoba kojima vjeruje i kojima se uvijek i bez straha može povjeriti. Bilo bi svakako dobro da među tim osobama bude netko od roditelja. Taj odnos povjerenja je nešto na čemu moramo raditi od samih početaka. I to je jezivo težak posao.

Zatim, intimni dijelovi tijela. Nikome od nas ovo ne stvara ugodu, ali je nužno da djeca znaju što su intimni dijelovi tijela i kako se zovu. Svojim dječacima sam objasnila kako su to oni dijelovi tijela koji su nam i na plaži pokriveni, ali smo uključili među te dijelove tijela i usta. To su samo naši dijelovi tijela koje nitko ne smije dirati. Nitko ih ne smije niti pitati da im pokažu te dijelove tijela. Isto tako, djecu treba naučiti kako ne smiju niti oni dirati tuđe intimne dijelove tijela, niti ih gledati. U svakom od ovih trenutaka moraju vikati PRESTANI ili NE ŽELIM. I ako se bilo što od toga dogodi, trebaju se povjeriti nekome od osoba koje su odabrali kao svoje osobe od povjerenja.

Kako će znati da se radi o neprimjerenom ponašanju? Ako se osjećaju neugodno ili nesigurno, ako se znoje, ako ih počne boljeti trbuščić, ako se počnu tresti ili im srce počne jako lupati, to znači da se moraju maknuti od takve osobe i tada moraju vikati PRESTANI ili NE ŽELIM!

Dogovor je kako ne smiju čuvati tajne od kojih im je neugodno, zbog kojih se osjećaju kao gore navedeno. Bilo kakva tajna zbog koje se tako osjećaju nije dobra i moraju je otkriti nekome iz kruga osoba u koje imaju povjerenja. Moraju ponavljati sve dok im odrasle osobe od povjerenja ne povjeruju. Ono što apsolutno želim naučiti svoju djecu od malih nogu je kako moraju uvijek reći što se događa, makar to bilo neugodno. Nikada ne smiju to čuvati kao tajnu i proživljavati u sebi. Ovo su koraci koje nije jednostavno naučiti svoju djecu. Pokušavamo o tome razgovarati kroz svakodnevnu igru, bez imperativa i posebnog naglaska, nadajući se kako će im to postati sasvim normalna reakcija jednaka pozdravljanju susjeda u zgradi.

Ovo je tema koja je neugodna, koja pleše na tankoj granici ukusa i neukusa, ali se nažalost užasne stvari događaju i svoju djecu želim zaštititi od potencijalnih trauma koje bi im obilježile čitav život. Ne mogu ih staviti pod stakleno zvono, ali ih mogu naučiti da se izbore za sebe i nikada, ali nikada ne šute. A u tom učenju, pored nas roditelja, ogromna je uloga odgojnih ustanova i društva. Stoga idući put kada pročitate ili pomislite ostaviti odvratne i osuđujuće komentare ispod tekstova ispovijesti žrtava na portalima i društvenim mrežama, razmislite kakvu poruku šaljete vlastitoj djeci kada to pročitaju! Kakvu poruku mogu iz toga izvući? Osim da je žrtva napuštena i da je sama izazvala traumu koju je proživjela.

Kao majka i kao roditelj napravit ću sve što mogu kako bih naučila svoju djecu da zaštite i poštuju sebe, da se ne prilagođavaju mjerilima koja nameće moderno društvo i društvene mreže, već da žive prema mjerilima morala i empatije.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube