Kako u ovo doba žive ljudi s psihozom i depresijom? Anamarija Tenđera iz Vinkovaca ispričala nam je svoju priču

Mlada Vinkovčanka progovorila je o svojoj borbi s psihotičnim poremećajem i depresijom

Anamariju Tenđeru, 21-godišnjakinju iz Vinkovaca, depresija i psihotična stanja počeli su proganjati još za vrijeme osnovne škole. Četiri, kako kaže najduže godine u svojem životu pisala je roman koji se zove 25 dana. Ovo je njezina priča.

PRVE PSIHOZE, NOĆNE MORE I KONAČNA DIJAGNOZA

U osnovnoj školi sam imala prvi susret sa svojom sjenom, odnosno sa psihozama koje su se kasnije pojavljivale puno češće. Nikada nisam brojala ovce pred spavanje, gledala bih u jednu točku pa zatvarala oči kako bih uspjela zaspati. Prije nego što smo preselili u kuću pokraj, moja sjena meni je odlučila pokazati svoju prisutnost. Gledala sam u police s knjigama na suprotnom zidu, bila je polutama i crna silueta čovjeka prolazila je kroz police. Ulazila je u njih poput duha i ponovno izlazila ne bi li mi, kao djetetu, zaledila krv u žilama. Nedugo nakon toga, moja plišana igračka me ponovno susrela sa strahom koji nije izazvala realnost. To je bio jedan od mojih prvih susreta s toliko ružnim osjećajem. Moja vlastita plišana igračka tigra je jednog sunčanog jutra okrenula glavu prema meni i pogledala me. Duboko. Najdublje.

Kada sam progovorila o tome, kao dijete, složila sam se s roditeljima koji su taj događaj smatrali snom. Naravno, prvi slučaj sam zataškala vjerujući da je i ta situacija bila samo san. Bilo je daleko od toga, a to sam saznala tek prije četiri godine kada sam se počela liječiti.

Prvi slučaj sam zataškala vjerujući da je ta situacija bila samo san. Bilo je daleko od toga

Sa sedamnaest godina sam prvi puta posjetila psihologa, a onda i psihijatra kod kojeg je na prvom pregledu ustanovljena anksioznost i depresija zbog mog manjka samopouzdanja. Psihoze sam prešutjela. Neko vrijeme nakon toga, kada sam psihijatru počela vjerovati i smatrati ga svojim prijateljem koji me razumije, otvorila sam se kao nikome nikada. Moja dijagnoza tada je upisana. Ova djevojka ima psihotični poremećaj.

Prije četiri godine strah je ponovno počeo intenzivno rasti, strah od vlastitog uma koji mi je stvarao neprijatelje. Nisu se psihoze (psihičko stanje koje karakterizira postojanje niza simptoma kao što su sumanute ideje i obmane osjetila, doživljaja proganjanja, šumova ili glasova upućenih toj osobi, gubitka volje, motivacije, socijalno povlačenje, emocionalna udaljenost i praznina) ni događale toliko često u razdoblju od moje trinaeste do sedamnaeste godine. Dogodile su se svega nekoliko puta, ali noćne more su bile puno češće. Naravno, moja sjena, moja silueta bila je i dio mojih noćnih mora.

PAD OCA S BALKONA I NEIZBRISIVE SLIKE

Situacija se s terapijama malo smirila pa nakon nekoliko godina eskalirala iz loše u katastrofalnu. Gledala sam tatu kako pati nakon pada s balkona na kući koja je tek bila u izgradnji. Bio je to period u kojemu su mama i tata podizali kuću na noge. Tata je tada imao nekoliko operacija zbog ciste i jedne noći sam doživjela strašan prizor, onaj koji je bio stvaran i koji je u meni probudio šok. Pri operaciji su mu izvadili jednu cistu ne vidjevši drugu što je izazvalo u njemu mučnine nakon kojih je padao u nesvijest.

Neke stvari ti se jednostavno zapečate u mislima i slike postanu nezaboravne. To se danas moderno naziva traumom

Bosa i gola trčala sam po hladnoći do susjede ne bi li pozvala hitnu. U pitanju je bila baka koja dan danas šeće mojom ulicom. Ta baka možda je spasila moju obitelj. Imala sam svega dvanaest ili trinaest godina kad sam pomislila da ću ostati bez njega. Brat je plakao na podu iza vrata gdje smo ga smjestili da ne gleda krv koja je tekla iz očevih ruku. Sve je prošlo dobro, mama je bila uz njega i trudila se održati smirenost kako bi sve prošlo što bezbolnije za nas djecu. Neke stvari ti se jednostavno zapečate u mislima i slike postanu nezaboravne. To se danas moderno naziva traumom.

ZLOSTAVLJANJE U SREDNJOJ ŠKOLI

Godinama poslije, kada sam krenula u drugi razred srednje škole, bila sam psihički zlostavljana od strane vršnjaka i jedne profesorice, tada sam se osjetila na neki potpuno nov i neopisiv način, koji nije bio dobar. Priznala sam roditeljima kako se osjećam jako čudno i zamolila ih da me odvedu psihijatru. Rekla sam to samo jednom i to je bila moja greška jer smo to tada smatrali pubertetom i prolaznom fazom. Ispostavilo se da je sve samo ne prolazna faza. Zlostavljanje, vjerujem, dožive mnogi jer, nažalost, pojedini ljudi su daleko od definicije jednog čovjeka.

Bila sam ona koja je čitala knjige u svojoj sobi, osoba koja je tek pred svoju punoljetnost vidjela unutrašnjost gradskog disko kluba i to na samo nekoliko minuta. To je razlog zbog kojega sam odudarala od djevojke koja mi je s vremenom počela prijetiti batinama ispred škole, trpjela sam psihičko zlostavljanje, vrijeđanje, prijetnje koje su me jednog dana dovele do glasnog plakanja u školskom toaletu. Nazvala sam mamu, rekla sam joj da mi je postalo dosta svega i tu je njenom zlostavljanju nastupio kraj. Podigli smo na noge ravnatelja, profesora vjeronauka, pedagoginju, razrednicu i sve koje smo mogli kako bi se moje psihičko stanje spasilo.

Smatrala sam da će me razred smatrati gubitnikom cijele priče i strašno sam se bojala jer su mi preostale još dvije godine do kraja školovanja. Moj razred to nije napravio, bili su uz mene zahvaljujući papirićima koje su dobili od pedagoginje kako bi napisali nešto o meni, ponešto o njoj i još nešto o našem međusobnom odnosu. Nisu za mene napisali niti jednu jedinu negativnu riječ.

LOŠA LJUBAVNA VEZA I POJAVA SJENE

Upoznala sam tada prvog dečka s kojim sam bila dvije godine i smatrala da me može povrijediti jer me, eto kao, voli. Volio je travu, zapravo, više nego mene. Upoznali smo se sasvim slučajno, putem društvenih mreža kada je igrica s Pokemonima tek postala popularna. S vremenom, izlascima i razgovorima, nakon svega tri mjeseca izlazaka ušli smo u vezu. Planirali smo velike stvari.

Prekid s njim izazvao je još gore stvari, nisam odmah shvatila da nije svaka ljubav ujedno i prava ljubav. U meni su se još prije javljale sumnje, imala sam manjak samopouzdanja, strahovala sam od straha – najblaže rečeno. Tada sam po prvi puta vidjela svoju sjenu, sjenu kojoj sam s vremenom dala ime. Ležala sam i shvatila da je vrijeme da se razbudim. Jeste li čuli za paralizu sna? Da, doživjela sam tada i nju. Ležala sam u potpunosti paralizirana, bez mogućnosti da se pomaknem i skrenem pogled na bilo što drugo osim na tu crnu siluetu koja se poput zalijepljenog papira trgala sa zida. Popela se na mene i vrištala mi na uho pitanje “što nije u redu s tobom?”.

Spavala sam po sedamnaest sati na dan, zaboravila sam na osobnu higijenu i tuširanje, izgubila sam previše kila

Ponavljalo se to nekoliko puta, prestala sam brojati. Spavala sam po sedamnaest sati na dan, zaboravila sam na osobnu higijenu i tuširanje, izgubila sam previše kila i sa svojih sto i osamdeset centimetara visine spala na samo četrdeset i devet kila. Tu sam došla na sam rub anoreksije jer sam smatrala da mogu živjeti bez hrane, bila sam uvjerena u to da sam u pravu – što je bilo suludo i nemoguće.

MISLI O SAMOUBOJSTVU I MOJ SPAS

Razmišljala sam o samoubojstvu jer – zašto baš ja, zašto baš meni? Počela sam mjesečariti i strahovati od pada niz stubište jer mi je soba u potkrovlju. Za sve to je bila zaslužna sekiracija oko toga kako ću doživjeti budućnost, hoću li ostvariti sve snove i milijun obaveza koje sam si bespotrebno sama zadala. Naravno, trebala sam obaveze, ali ne u tolikom broju koji me je opterećivao, a da to nisam ni znala. Noćima sam plakala, gušila se u suzama i mislila da su to moji posljednji trenuci. Tada sam shvatila da samo želim biti spašena, a ne iz života izbrisana.

Spasila me briga koju su roditelji imali za mene, spasila me sestra, spasio me brat, spasio me moj Luka koji ni u kojem slučaju nije odustao od mene. Spasila sam se sama jer, između svega ostaloga, ja nisam odustala od sebe. Luka je, vjerujem, osoba s kojom sam kliknula kao ni s kim nikada. S ponosom nosim titulu njegove djevojke jer je svojim izgledom i ponašanjem definicija gospodina. Emotivna duša koja osjećaje pokazuje samo meni i nikome drugome. Prohodali smo prije dvije godine i par mjeseci i evo, unatoč tome što smo se znali preko deset, petnaest godina, uspjeli smo se opet susresti i sada svoj poremećaj ne prolazim sama. Uz moju obitelj stoji i on. On kao osoba koju moja obitelj prihvaća u potpunosti.

TERAPIJA I ŽIVOT DANAS S DIJAGNOZOM

Na kraju krajeva, depresija i psihoze postali su moji najbolji prijatelji tako da sada jako dobro surađujemo i funkcioniramo zajedno. Ne pojavljuju se sve dok ne dopustim stresu da utječe na mene, a sama sebi sam obećala da se takve stvari više neće ponoviti. Dosta je bilo takvog ponašanja. Od toga trenutka kada sam donijela odluku, kada sam se složila sama sa sobom u glavi neke stvari koje su unutra bile razbacane, uhvatila sam se u misli da ja svoju depresiju i svoju sjenu poštujem. Jako ih poštujem i smatram da su me naučile kako da se okrenem prema sebi jer dok čovjek misli na druge, voli druge više nego sebe i postavlja si ljude u svojoj glavi na previsoku ljestvicu – on gubi svoje ja.

Sada odlazim na terapije svaki mjesec, sjednem na svoju stolicu, isplačem se, popričam s doktorom i poslušam što mi ima za reći

Depresija je moj dar, psihoze su moj dar, anksioznost je moj dar. Možda i najljepši, nevidljivi dar koji sam mogla primiti jer činjenica je da čovjek kada upadne u depresiju najviše razmišlja o tome kako se želi iz nje izvući. Depresija se dogodi kako bi nas naučila kako trebamo misliti na sebe i kako trebamo sebe staviti na prvo mjesto, a ako postoji i broj ispred jedinice onda je to taj broj na kojemu si trebamo biti. Ja sada odlazim na terapije svaki mjesec, sjednem na svoju stolicu, isplačem se, popričam s doktorom i poslušam što mi ima za reći. Ne postoji način na koji bih mu se mogla dovoljno zahvaliti. Što se terapija tiče, mijenjala sam ih dok nisam pogodila onu koja mi odgovara. Sada se broj lijekova smanjio na minimum i ja sam dobro. Nisam bolje, već sam zaista dobro.

KNJIGU SAM PISALA ČETIRI NAJDUŽE GODINE

Knjigu sam pisala četiri najduže godine u svom životu te sam njome zatvorila cijelo jedno poglavlje svog postojanja i započela s pisanjem novog. Pisala sam na papire, na ruku, na mobitel, na račune, pisala sam kad god sam stigla i gdje god sam stigla. U lokalnim kafićima, u vlakovima, autobusima, autima, u sobi, u parku.

Depresija i psihotični poremećaj bili su tim protiv mene, igrali su dva na jednoga. Uvijek sam trebala prostor na kojemu bih mogla sačuvati svoje misli ili bolje rečeno sačuvati svoju glavu (da se izrazim još mrvicu gore nego u samome startu). Odlučila sam ih sačuvati tako što sam napisala knjigu. Knjigu koja nosi naziv “25 dana”, a radi se o djevojci koja prolazi kroz depresiju i psihoze, kroz anksioznost i probleme sa svojim vršnjacima.

TREBALO JE NAUČITI KONTROLIRATI OSJEĆAJE

https://www.youtube.com/watch?v=1jpeZnD1iIM&feature=emb_logo

Nikada neću zaboraviti svoje suze, osjećaj da se gubim sama u sebi, osjećaj kao da me netko konstantno prati i promatra jer da – osjećaji se ne zaboravljaju, samo ih se, jednostavno, treba naučiti kontrolirati. Prije nego što sam prihvatila pomoć psihijatra i psihologa, prije nego što sam saznala da sam zapisana kao osoba s dijagnozom bila sam uvjerena u to da sam sposobna čuti i vidjeti stvari koje drugi ne vide, da sam nadnaravna. Vjerovala sam u to da ljudi koji sjede po sedam stolova od mene pričaju baš o meni, mogla sam ih čuti unatoč tome što je sve popunjeno i glasno, neopisivo glasno. Zamrzila sam buku, gužve, zamrzila sam i tišinu i samoću. Tada nije postojao trenutak koji sam mogla voljeti. Konstantno sam bila napeta, ukočena, uplašena. Konstantno sam smatrala da me netko promatra. Čula bih, s vremenom, kapljice kako padaju i lupaju od cijevi. Čula bih i osjetila škripanje noktima po školskoj ploči. Imala sam traume sama zbog vlastitog uma jer moj um je igrao igrice protiv mene.

Puno je lakše pobijediti cijeli svijet nego samoga sebe

Srce mi je skoro pa stalo kada sam jednog jutra paralizirana gledala u sjenu na svom zidu. Bojala sam se noževa, čak i onih koji su bili u ladici i okom nevidljivi. Bojala sam se sama sebe i baš zbog tog straha sam organizirala projekt “Nemoj bježati od sebe” kako bih pokazala ljudima da je puno lakše pobijediti cijeli svijet nego sebe samoga. Usudila sam se progovoriti unatoč tome što će ljudi reći i baš zato sam ponosna na sebe. Ponosna na riječi koje sam izgovorila kako bi ispričala priču svog života, kako bih, jednostavno, bila glas ljudi koji šute, a prolaze možda i gore.

ŽIVOT U DOBA KORONE

Sada, u situaciji u kojoj je cijeli svijet pa i ja s cijelim svijetom, ne strahujem od smrti, od bolesti i prirode. Pomalo strahujem od ljudi jer ljude smatram krivima za sve što se događa u ovom stoljeću, pa i svim stoljećima ranije. Nekako smatram da se dosta dobro skrivam od ove situacije koju bih htjela promijeniti, a ne mogu. Dok se sve ovo ne smiri sjedit ću kod kuće, pisati i biti svjesna sebe jer, na kraju krajeva, ova situacija me naučila mnogim stvarima pa i tome da bismo nekada trebali malo više ustrajnosti da fokus stavimo na sebe, a ne na druge ljude.