Ema i Ivan vjenčali su se na Islandu. S njima su bili samo islandski svećenik i fotograf

Ema Juretić, koja stoji iza brenda Dilemma Posters, i Ivan Dilberović, Studio Dilberovic, sve su samo ne tipičan par. Za svoje vjenčanje odabrali su daleki Island, a u nastavku slijedi njihova priča o vjenčanju na kojem su bili samo oni i fotograf

Možda Ivan i ja nismo baš tipičan primjer para, ali odlučili smo imati tipičnu svadbu. Tipičnu za nas. Nama je stupanje u brak bila vrlo intimna stvar. Smatram da su ljudi najiskreniji kad su sami, čim su u društvu ili pred kamerama, glume. Svi to radimo i baš smo zato htjeli čin u kojem nema glume, samo mi, bez pritiska i stresa.

Zato je jedini uvjet koji smo si postavili bio da svadbu radimo isključivo zbog sebe, a ne zbog drugih ljudi, normi, tradicije ili protokola. Svadba je stvar osobnog odabira i treba poštovati svačiji, no prečesto smo svjedočili svadbama na kojima nitko nije uživao. A puno frendica koje su se udale priznale su mi, da mogu opet birati, otišle bi negdje s partnerom i imale intimnu ceremoniju.

Plan je bio samo putovati na Island

Zapravo, stvar je jednostavna. Nama organiziranje svadbe nije bilo stvar kompromisa ili udovoljavanja drugima. Dobili smo savršeno vjenčanje. Imamo sreću što imamo super roditelje koji pred nas nisu stavili nikakva (društvena) očekivanja ili vršili pritisak da radimo svatove, njima je bilo najbitnije da smo sretni i da se volimo. Iako na kraju ni oni nisu znali što se sprema – nismo nikome rekli da se ženimo na Islandu.

Kad smo Ivan i ja prošle godine bili na moru, planirali smo putovanje na Island jer nam je dugo vremena bio na bucket listi. I dok sam ja tražila mjesta koja bismo tamo mogli posjetiti, naletila sam na nju. Crnu kapelicu usred savršenog ničega. Samo jedan mali, najšarmantniji hotel na svijetu, u blizini. Čim sam pokazala Ivanu, on se iste sekunde htio tamo ženiti. Nikad nisam vidjela nijednog muškarca toliko istinski oduševljenog oko vlastite svadbe. Iskreno, mislila sam da se to neće ostvariti, djelovalo je prekomplicirano zbog papirologije.

Godinu dana nismo rekli nikome ništa o vjenčanju

No, poslala sam mail hotelu i kapelici, i za tipa tjedan dana imali smo rezerviranu crnu kapelicu i hotel. I tad mi je postalo jasno – imat ćemo vjenčanje kakvo smo oduvijek htjeli. I sve je bilo spremno godinu dana ranije. Dakle, godinu dana smo morali držati jezik za zubima! Odmah smo se dogovorili da nećemo nikome reći, iz razloga što si nismo htjeli stvarati pritisak i zaista smo htjeli sve iznenaditi kad im pošaljemo fotku nas dvoje u odijelu i vjenčanici! To je tek bio neprocjenjiv trenutak!

Iskreno, mislila sam da se to neće ostvariti, djelovalo je prekomplicirano zbog papirologije

Papirologija je bila iznenađujuće jednostavna i brza, isto kao i u Hrvatskoj. Nisu nam čak trebali ni svjedoci, samo njihovi potpisi na papiru. Ja sam htjela imati jako jednostavnu haljinu (jedini uvjet je bio da ima džepove!) pa sam šivanje svoje haljine prepustila dragoj frendici iz Osijeka, Mirni Gvajdek, koja je u tajnosti to savršeno odradila u tri dana. Ivanu sam naručila odijelo online jer nije htio klasično.

Na nogama smo imali tenisice. Tako da je organizacija naše svadbe bila zapanjujuće jednostavna i brza. Prednost kod svadbe koja ne uključuje goste je što se ne moraš zamarati stvarima poput koga sve pozvati, hoće li se tetka naljutiti ako ne pozoveš njezinu sestričnu iz drugog koljena i kumče njezinog brata kojeg nikad prije nisi vidjela. Nema stresa oko pozivnica, dvorane, benda, brige hoće li bit dovoljno pića, kakva je hrana gostima, tko pleše, a tko sjedi. Jedini je cilj da ugodiš sebi.

Htjeli smo fotografa. Da imamo dokaz da smo se stvarno vjenčali! Ta je potraga već malo duže potrajala. Fotografi iz cijelog svijeta se oglašavaju i nude svoje usluge fotografiranja vjenčanja na Islandu – što je logično jer je Island sam po sebi najfotogeničnije mjesto na svijetu. No, mi smo htjeli imati lokalnog fotografa.

Pronašli smo savršenog fotografa, i to sasvim slučajno

I putem preporuke fotografkinje koju smo htjeli angažirati, naletili smo na Laimonasa Doma (Sunday & White). Osim što nam se svidio njegov rad, Laimonas je jedna od boljih osoba koju smo imali priliku upoznati. Najbolje od svega, ima samo 23 godine i mi smo mu bili prvo vjenčanje koje je samostalno fotkao. Našli smo se s njim u Reykjaviku i kliknuli na prvu!

Na nogama smo imali tenisice. Tako da je organizacija naše svadbe bila zapanjujuće jednostavna i brza.

Ima sjajan smisao za humor, najprofesionalniji je u svom poslu, opušten, miran i bilo nam je užasno drago što je upravo on bio s nama taj dan. Sad kad se sjetim, cijelo smo se vrijeme baš smijali od srca. Boravak u hotelu Budir također je bilo iskustvo za sebe. Kako smo sami birali termin i vrijeme ceremonije, odlučili smo da to ne bude prerano kako bismo se stigli naspavati, na miru spremiti i prošetati do crkvice.

Kako smo mi zapravo bili na ‘turneji’ od 10 dana po Islandu, dan prije svadbe smo, tražeći neki vulkan, naletili na ogromno polje cvijeća lupina i tad sam se sjetila da ja zapravo nemam vjenčani buket. Ubrala sam cvijeće i ljepši vjenčani buket nisam mogla zamisliti. Također, htjela sam imati minimalan make-up i frizuru, pa sam odlučila to napraviti sama. Našminkala sam se u pet minuta, zavezala rep i oborila rekord spremanja.

Fotograf ima samo 23 godine i mi smo mu bili prvo vjenčanje koje je samostalno fotkao

Kad smo došli pred crkvicu, fotograf nas je upitao imamo li crkveno ili civilno vjenčanje. Tajac, haha. Iskreno, uopće se time nismo zamarali pa nismo znali sve do trenutka kad se ispred crkvice nije stvorio Volvo. Iz njega se čuo rock’n’roll, izašao je muškarac koji je vrlo raspoloženo pjevušio neku melodiju koju je slušao u autu. Islandski svećenik! Samo smo se pogledali i znali da će ovo biti najbolja svadba ikad.

Ceremonija se održala u crkvici koja se nalazi na potpunoj osami

Imali smo najposebniju, najdirljiviju i najintimniju ceremoniju. Bilo je savršeno. Nikakav stres nije postojao, samo osmijeh na licu. Koja divna opuštenost i prepuštenost tom trenutku. Jako nam se svidjelo što ceremonija ni u jednom trenutku nije imala vjersku konotaciju, već nam je svećenik pričao o znanosti i našem odnosu koji je jedino čudo u koje trebamo vjerovati i njegovati.

Ceremoniju je vodio svećenik koji je izašao iz Volva u kojem je svirao rock’n’roll, a govorio je o znanosti i ljubavi

Baš smo dugo bili pod dojmom, i svaki put kad me netko pita zar mi nije žao što u tom trenutku nisam pored sebe imala bliske osobe, znam samo da je tada u toj prostoriji bilo točno onoliko ljudi koliko je trebalo biti. Mi. Nas dvoje.

Nakon divne ceremonije, iste smo sekunde poslali fotku roditeljima i frendovima. Nisu nam vjerovali, naravno. Ali, reakcija Ivanove mame je bila najbolja. Nakon što je vidjela fotku, nazvala je i samo rekla: “Predivna je”. Mi u čudu pitamo tko? Kaže ona: “Pa crna crkvica”. Nije uopće skužila nas dvoje kako mašemo ispred nje! Iako sam rekla da se želim udati samo jednom, ovo bih ponovila uvijek i opet.