Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

SUPERMAME

Kako sam spoznala da djeci ne trebaju silne radionice i aktivnosti i naučila im dati samo ono što trebaju

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Snowflake iliti pahuljica. Odmah pomislite na nešto nježno, nešto što preživljava u idealnim uvjetima, ako postane pretoplo, otopit će se. Ne možete je držati na dlanu – otopit će se. Malo je čvršće stisnete – otopit će se. Promatram današnje klince, svoju djecu koju tek čeka život, promatram nas roditelje i razmišljam – stvaramo li snowflake generaciju? Generaciju koja je potpuno nesposobna živjeti život bez mame i tate, generaciju koja je naučila dobiti na pladnju sve što poželi. Generaciju koja je motorički oslabila, koja živi online život. Zamislite, mi smo odgovorni za takvu generaciju. Bojim se da ćemo mi svojim pametovanjima, metodama učenja, metodama odgoja, metodama igranja, metodama pružanja ljubavi i beskonačno puno pažnje, našoj djeci uskratiti mogućnost da su ičega željni. Da imaju više ciljeve za koje se bore, uče i trude, jer im svojom neizmjernom ljubavlju sve bezuvjetno dajemo. Nema kazne, nema autoriteta, nema poštovanja, sve im je dostupno i ničega nisu željni. Pratimo trendove odgoja pritom zaboravljajući na vlastiti instinkt.

View this post on Instagram

"Iako sam oduvijek sebe zamišljala kao mamu djevojčica, sada kada imam njih dvojicu, shvaćam da su meni baš njih dvojica suđeni. Lakše plovim tim rubnim – potencijalno životno ugroženim – situacijama. Mom karakteru, izgleda, lakše leži odgoj dječaka. Iako, bilo bi idealno da njih dvojica još dobiju malu seku. Kakva bi tek to ljubav bila…?" Novi tekst na @supermame.hr . . Moji dečki u divnim Lupilu zimskim kombinacijama koje možete ovaj tjedan kupiti u @lidl_hrvatska . . Foto: @pepper_atelier . . #jasamsupermama #supermamehr #mamablogerica #momstagram #momofboys #igmotherhood #myfamily #momstagraming #momswithattitude

A post shared by 🖤mom boss🖤 (@supermama.sonja) on

Čitam tu prijelomnu vijest o bolesti koja je poharala jedan od najekskluzivnijih dječjih hotela u Hrvatskoj, čiji sam i sama bila gost. Ogorčeni roditelji željni pravde, pale baklje i linčuju hotel jer njihovo se dijete, pazite, zarazilo u dječjem hotelu. I to virusnom bolesti. Na prvi trenutak, kako je i moje dijete s odmora došlo s tom istom bolesti, osjetila sam empatiju prema tim roditeljima. Međutim, čitajući taj javni linč, shvatila sam da se tu radi o nečem sasvim drugom. Dakle, zdrav razum nalaže da kada je dijete dio kolektiva, npr. vrtića – svi smo mi svjesni da će kad-tad naše dijete ‘odraditi’ niz bolesti. Vodene kozice, prehlade, gripa, gliste, uši, tako i bolest prljavih ruku.

Kolektiv je i u igraonicama u trgovačkim centrima. I tamo će naša djeca, vrlo vjerojatno, pokupiti jednu od nabrojanih bolesti. Isto se može dogoditi i u parkiću, na svježem zraku. Jedan šmrkavac obriše nos rukom, pa s tom istom slinavom rukom uhvati ljuljačku. Dalje je sve jasno. Isto tako, otići ćemo na more i vrlo vjerojatno, ako se kupamo na plažama koje nisu stijene i otvoreno more (a sasvim je jasno da ta varijanta kada imate malu djecu – ne dolazi u obzir), zajedno s dvjestotinjak turista i njihove djece, velike su šanse da ćemo i mi i naša djeca dobiti npr. crijevnu virozu. Za kraj, ako se odlučimo otići u ekskluzivan dječji hotel, kao što se i ostalih 200 roditelja odlučilo, pa tamo u igraonici, na bazenu ili liftu susretnemo još stotinjak djece, velike su šanse da će naša djeca nešto ‘pobrati’ kako bi se zagrebačkim slengom reklo. Zdrav razum nalaže da je sasvim suludo prozivati hotel, vrtić, grad Zagreb u čijem se parkiću dijete razbolilo, jer odlazak u kolektiv djece podrazumijeva rizik da se naša djeca razbole. Shvaćam potrebu da se izbaci frustracija kada gledaš svoje dijete prepuno plikova (kao što sam i ja gledala svoje) i pomisliš “što mi je ovaj put trebao”, ali granice trebaju postojati. Neće mom djetetu biti ništa bolje ako razapnem direktora hotela što je u zraku hotela letio virus s kojim se moje dijete zarazilo.

Današnje generacije roditelja, u koje svakako i sama spadam, trude se iz petnih žila napraviti savršene odrasle ljude od naše djece. Ambiciozne, pametne, dobre, uspješne i zdrave ljude. I kako to pokušavamo ostvariti? Od trenutka kada se rode, naša pažnja je usmjerena na njihov razvoj. Što fizički, što mentalni, što emocionalni. Hranimo ih najzdravijim i egzotičnim namirnicama koje sami, vrlo često, ne konzumiramo. Piju destiliranu, prokuhanu šest puta, vodu ili vodu iz boce ili kupujemo dodatke za pročišćavanje vode. Od početka se igramo s njima na podu, slažemo, čitamo im pričice, slušamo pjesmice, sjedimo s njima držeći se za ruke. Vodimo ih u kazališta, kina, radionice, upisujemo na 17 vrsta sportova, učimo ih stranim jezicima. Da se razumijemo, i sama sve to radim. I treba ulagati u našu djecu. Ali, kada malo zastanete, zapitajte se je li sve to potrebno?

Danas od malih nogu dajemo im izbor žele li bijelu ili plavu majicu, kada odbiju jedno jelo, bez pogovora radimo drugo, samo da pojedu. Ne smijemo viknuti, ne smijemo mahnuti prstom, ne smijemo se namrštiti. Ako ne žele – ne moraju pozdraviti nikoga, jer trebamo poštivati da se danas osjećaju tako da im se nikoga ne pozdravlja. A ja se pitam koliki mi to teret stavljamo na svoju djecu dajući im toliki izbor koji nekada nisu sposobni sami odabrati? Mi poštujemo njih i njihovu slobodu, ali oni ne moraju poštovati nas ako im se to danas baš i ne da.

Neće mom djetetu biti ništa bolje ako razapnem direktora hotela što je u zraku hotela letio virus s kojim se moje dijete zarazilo

Nekada se i sama osjećam izmoreno od smišljanja aktivnosti za svoju djecu. Nekada im ne dopuštam da im bude dosadno. Vodim ih u muzeje, na izlete, na sport, pjevamo i plešemo zajedno, putujemo i opet dobijem dojam da su i dalje nezadovoljni i žele nešto, ali ne znaju što.

Treba im naša pažnja, a pažnje nikada nisu imali više. Nikada prije se nije davala tolika pažnja našoj djeci, kao što se daje danas. Nikada prije se nije davala tolika pažnja njihovom emocionalnom razvoju. Tada, kada sam došla do te spoznaje, dobila sam izvrstan savjet – daj im topli dom s mirisom kuhinje, neka se igraju pored tebe s loncima dok ti radiš svoj posao ili čitaš, ili kuhaš. Sjedni s njima na klupicu i gledajte aute. Razgovarajte. To im je dovoljno. Ne trebaju im silne radionice, igraonice, aktivnosti. Barem ne dok su tako mali. Shvatila sam da sam sama sebe iscrpila željom da budem najbolja što mogu i svojoj djeci dam najviše od sebe, a oni me to nisu niti tražili. Pa sam ljuta kada im ni to nije dovoljno. Tada mi prođe kroz glavu “pa što više da im dam?” ne shvaćajući da im dajem previše, a dovoljno im je puno manje.

Daj im topli dom s mirisom kuhinje, neka se igraju pored tebe s loncima dok ti radiš svoj posao ili čitaš, ili kuhaš

Ne dajemo im da sami jedu, ne dajemo im da sami oblače tenisice, potpuno smo im onemogućili da budu samostalni. I to je zato jer mislimo da ćemo tolikim angažmanom oko naše djece njima pružiti baš to što im treba. Brižni roditelji. Svakako da je to važno, ali iz brižnih roditelja lako ćemo prijeći u ekstremno brižne roditelje koji od svoje djece rade potpune nesposobnjakoviće. Ma njima trebaju zadovoljni roditelji. Njima trebaju sretna mama i sretan tata. I oni će u sretnom okruženju cvasti. A kazališta, kina, muzeje treba ostaviti kao bonus kojeg će se zaželiti i napuniti kada ih odvedemo. Sada vidim da svojim pretjeranim angažmanom pridonosim snowflake generaciji…

Sve prethodno navedeno dovodi do još jedne problematike. Djeca danas nemaju osjećaj poštovanja prema autoritetu. Autoritet se predstavlja kao nešto represivno i loše. Pa tako klinci u školi nemaju nikakvog poštovanja prema učiteljima, profesorima, niti prema starijima općenito. Nemaju poštovanja niti jedni prema drugima. Empatija je potpuna nepoznanica i svi su fokusirani na sebe. Otprilike kao da gledamo album fotografija, ali selfie fotografija. Moralna vertikala je nestala, sve se vrti oko izvanjskog i oku vidljivog. Vrlo često kada se podigne glas na djecu u školi, kada dobiju negativnu ocjenu, na vratima se pojavljuju zaštitnički roditelji koji zahtijevaju objašnjenje od profesora zašto je to tako. Pomislimo li da je negativna ocjena zapravo rezultat nemara i neodgovornosti prema vlastitim obavezama? A tko ih nije naučio odgovornosti ili im bio primjer odgovornosti? Ako tada reagiramo na način da problem odmah tražimo u drugima, koju poruku šaljemo našoj djeci?

Našu djecu prvo oblikujemo doma, kada malo odrastu, oblikuje ih društvo. A društvo danas počiva na vrlo klimavim i moralno upitnim temeljima

Sjećam se kada sam i ja bila bahata klinka u srednjoj školi. Sjećam se tog sata tjelesnog, nije mi se dalo vježbati pa sam izmislila da mi nije dobro i sjedila na klupici sa strane, cerekajući se s prijateljicama dok mi se među prstima ispreplitala York cigareta (to je bio vrhunac mog bunta u srednjoj školi). Taj dan je moj tata ranije došao s puta i htio me iznenaditi u školi. Ugledao me kako sjedim na klupici i pravim se frajericom, dok ostatak razreda vježba. Tada je došao do moje profesorice i naglasio joj da sam zaslužila neopravdani sat i da ima njegovu podršku da se moj bunt na taj način sankcionira, jer je bilo sasvim jasno da mi je dobro, s obzirom na to da sam poprilično glasno razgovarala i smijala se. Sjećam se kako je profesorica bila šokirana reakcijom mog tate. Mislite li da je takav scenarij danas uopće moguć? Tada sam bila ljuta na njega jer nije jedan od onih roditelja koji bezuvjetno brani svoje dijete. A nisam tada uvidjela da će on uvijek mene obraniti kada je to potrebno. Ovakvom reakcijom me naučio da snosim odgovornost za svoje postupke.

View this post on Instagram

Kod mene je sve hype. Kada sam sretna, kada sam tužna. Rijetko kada ima onog između. Rijetko kada osjećam potpuni mir. Često sama sebi pronalazim brige kako bi moj um mogao smisleno raditi. Uvijek hiper. Ne znam ljenčariti. Često mi moj muž prigovara da ne znam niti zastati da me zagrli. Ne znam. Uvijek u pokretu. Dok me ne umori. I tada, kada me umori, tada me dokrajči i tada idem u onu drugu krajnost. Za to je zaslužan moj divlji karakter, ali uvelike mu pridonosi i Hashimotov sindrom s kojim se borim već 15 godina. Sindrom koji naizgled nije vidljiv, ali te zbrčka hormonalno da ne znaš za sebe. Iako ga držim pod kontrolom terapijama koje će me čitav život pratit, moje dvije trudnoće su borbi puno doprinjele. Neprospavane noći također. Stres također. Pretjerano visoka očekivanja od sebe, kao mame i kao poslovne žene – također. Kada se sve to izmiješa, nastane kaos. I rezultira napadajima tjeskobe. Prije par mjeseci je to kulminiralo kada sam bila prisiljena suočiti se sa svojim strahovima. Osjećaj gubitka kontrole i potpuno prepuštanje bujici loših osjećaja. To su vidjela moja djeca. Uplakanu mamu koja nema objašnjenja zašto se tako osjeća. Luka bi me pitao "mama, zašto su ti opet mokre oči?" To pitanje zajedno s mojim pitanjem "zašto sam takva?" i zaključak kako sam nezahvalna, samo su me vratili u krug. Postaje lakše kada progovoriš o tome. Ja jesam. I shvatila sam da je to ok. Ok je da se tako osjećam. Radim na sebi. Hashimoto je vrlo čest kod žena, ima li vas tu i kako se vi borite s njim? . . . . #jasamsupermama #supermamehr #mamablogerica #mentalhealthday #beingamom #momstagraming #notonlymama

A post shared by 🖤mom boss🖤 (@supermama.sonja) on

Pitam se, radimo li i mi to danas svojoj djeci? Učimo li ih odgovornosti? Koliko zapravo dobro na njih utječe naša angažiranost i fiksacija da budemo najbolji mogući roditelji? I što zapravo očekujemo od naše djece? Ako očekujemo da budu ambiciozni, dobri, zdravi i uspješni ljudi, primarno ih trebamo naučiti ponašanju, poštovanju i samopoštovanju koje ne ugrožava drugoga. Trebamo ih naučiti da samostalno rješavaju svoje probleme, a mi im samo budemo podrška. Našu djecu prvo oblikujemo doma, kada malo odrastu, oblikuje ih društvo. A društvo danas počiva na vrlo klimavim i moralno upitnim temeljima. Zato je vrlo važna uloga nas, roditelja. Mi smo njihov model ponašanja. Prvo kao roditelji, a onda i kao društvo. Iskoristimo zato to vrijeme dok su doma, dok ih možemo oblikovati da se uče odgovornosti, poštivanju drugih i da vjeruju u sebe, ali ne budu samodopadni.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
učitavanje...
Više s weba