Kako sam shvatila da me biti samo mamom ne ispunjava i zašto ne osuđujem žene koje odluče isto
U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same
Martina je supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Nakon par godina rada u agenciji za odnose s javnošću i završenog mastera iz digitalnog marketinga odlučila je svoju kreativnost preusmjeriti na projekt Supermame.hr. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige i dobrog podcasta.
Chiara je jako sposobna mlada žena i poduzetnica iz Padove s velikim brojem pratitelja na Instagramu. Nedavno je postala mama po prvi put. Tako su me neki dan iznenadili njezini stories koji su prikazivali kako je nakon samo dva tjedna što je postala majka otišla par sati na posao.
Za par dana otišla je na poslovnu konferenciju. Bit ću iskrena i reći da je prvo što sam pomislila bilo: “Molim, već se vratila na posao!? Pa rodila je prije par dana”. No ne u smislu osuđivanja tog njenog nesvakidašnjeg postupka iliti momshaminga, nego što je to nešto što ja prije četiri i pol godine nikada ne bih napravila.
Osim što je meni trebalo dva tjedna da napravim dva kruga oko zgrade, ja sam bila jedna od onih majki previše vezanih za svoje dijete, rekla bih da sam čak i pretjerivala. Svi koji prate moje kolumne sjetit će se da sam se rasplakala kod frizera dok je moja beba imala tri mjeseca i ostala doma s tatom. Danas kad se svega sjetim, sve mi je to pomalo smiješno i da se slučajno dogodi drugo dijete sigurna sam da bih bila totalno drukčija mama, vrlo vjerojatno sličnija Chiari.
View this post on Instagram
Sljedeći dan Chiara je na Instagramu objavila fotografiju iz Venecije s konferencije za novinare. Kao i uvijek, dobila je puno komentara. Ono što me začudilo i ugodno iznenadilo je da u niti jednom komentaru žene nisu pokazivale svoju zabrinutost oko toga tko joj čuva dijete ili je pitale kako se mogla tako brzo vratiti na posao. Svi komentari bili su vrlo pozitivni i ohrabrujući.
Zaista, moguće je živjeti svoj život na način koji sama odabereš, a da te drugi ne proglase nemajkom ili dovedu u pitanje psihičko stanje tvog djeteta za 10 godina – kao što se dogodilo jednoj hrvatskoj mami koja je za portal Supermame napisala da se nakon šest mjeseci porodiljnog vraća na posao.
Žene se uči da je moguće imati i obitelj i karijeru, ali samo ako igraju po određenim pravilima koje nalaže društvo
Više sam ohrabrujućih riječi dobila ja koja sam cmizdrila kod frizera nego jedna mama koja je odlučila da je vrijeme da ne bude samo mama. Mama koja voli svoj posao. Mama koja svojom voljom i upornošću pokazuje da je sve moguće. Mama koja je, na kraju krajeva, donijela odluku koja je najbolja za nju i njezinu obitelj.
Očito se kod nas još uvijek ne može prihvatiti činjenica da postoje majke koje se vraćaju na posao, ne zato što moraju, nego jer tako žele. Žene se uči da je moguće imati i obitelj i karijeru, ali samo ako igraju po određenim pravilima koje nalaže društvo.
View this post on Instagram
Na svom porodiljnom shvatila sam da biti samo mama nije nešto što me ispunjava. U biti, poprilično me ispraznilo. Shvatila sam da ću ako ostanem u tom začaranom krugu pokakanih pelena, bljuvotine i jednoličnih dana naprosto izludjeti. S 13 mjeseci upisala sam svoje dijete u jaslice, ne zato što sam morala, nego zato što sam tako htjela.
Više sam ohrabrujućih riječi dobila ja koja sam cmizdrila kod frizera nego jedna mama koja je odlučila da je vrijeme da ne bude samo mama
Neprocjenjiv je taj osjećaj slobode u tih prvih par sati. Doduše, prvih nekoliko dana pomiješan s brigom kako će proći adaptacija. Trebalo mi je vremena da se naviknem na to da budem sama. Da naučim hodati bez guranja kolica. Odlazak u dućan bio je jednak odlasku u spa centar. A da ne pričamo o tuširanju u miru, uz usputne tuš šizofrenije (za one mame koje nisu upoznate s ovim pojmom, radi se o konstantnom uvjerenju da čuješ svoje dijete da plače dok se tuširaš).
Moj duboki naklon svim mamama koje odluče ostati doma s djecom i svim mamama čija djeca ne idu u vrtić – ja nisam ta mama i nikada neću biti. No uvijek ću ih potapšati po leđima i podržati njihovu odluku.
Uopće nije bitno želiš li se vratiti na posao za dva tjedna, dva mjeseca, dvije godine ili nikad više – bitno je da doneseš odluku zbog koje ćeš ti biti sretnija mama te i da poštuješ tuđi izbor koliko god on bio različit od tvojih uvjerenja ili stavova. Ako ne znaš drukčije, možda je bolje da držiš jezik za zubima, osobito na društvenim mrežama.