ISPOVIJEST

Kako sam, nakon suludih radnih sati, doživjela burnout, dala otkaz i krenula živjeti drugačije

Katarina Šarić je 30-godišnja Šibenčanka sa zagrebačkom adresom, koja je nakon završenog Pravnog fakulteta krenula raditi kao odvjetnička vježbenica. Poput brojnih je svojih kolega iskusila što znači raditi (gotovo) bez prestanka, ali i kolika može biti potencijalna cijena ignoriranja znakova tijela koje poručuje da mu je dosta. Ovo je njezina priča.

Godinu dana sam htjela ispričati svoju priču. Gledala sam u bijeli ekran na laptopu i pitala se jesam li spremna. Jednom kad je ispričaš nema povratka. Trebala mi je godina dana dok na blogu nisam napisala prvu rečenicu “Prije godinu dana moj život je izgledao ovako…” u kojem trenutku je iz mene potekla lavina mojih misli i osjećaja. Razmišljajući trebam li pritisnuti kućicu na kojoj je pisalo ‘objavi’ shvatila sam da sam ponosna na svoju priču i da svoje ožiljke nosim kao odlikovanja. U siječnju 2020. godine doživjela sam burnout. I nisam si to htjela priznati jer je zvučalo kao nešto što se događa nekom trećem, nekome slabijem od mene, nekome tko se ne može nositi sa svojim životom.

Stalno čekanje i počeci negativnih emocija

Sandro Lendler

Međutim, događalo se meni i nastavilo bi mi se događati da me određena životna situacija nije probudila (zapravo, opalila mi je šamar za buđenje). Nakon završenog pravnog fakulteta, položenog pravosudnog ispita i tri godine provedene u ulozi odvjetničkog vježbenika našla sam se u situaciji gdje sam zaboravila tko sam ja kada na stranu staviš pravo. U jednom trenutku sam upala u žrvanj onog čekanja dok ne položiš pravosudni, čekanja dok ne ostvariš uvjete za upis u Imenik odvjetnika, čekanja… Riječ mog života tih godina bila je čekanje. Stalno sam čekala da se dogodi nešto da ja odmrznem svoj život od čekanja i počnem ga živjeti. Ali to se nije događalo i odjednom sam zaključila da mi je taj posao uništio privatne odnose, zdravlje i duh. A ja sam mu to dopustila.

U jednom trenutku započelo je ‘mračno’ doba, radila sam svakog dana od devet ujutro pa do u nedogled. Vikendi, praznici, blagdani…

Zadnjih nekoliko mjeseci prije tog sudbonosnog siječnja shvatila sam da se u meni počela rađati mržnja. Mrzila sam taj posao, mrzila sam sebe, ali nisam imala snage ništa promijeniti i osjećala sam se zarobljeno u vlastitom životu. Sada kada malo bolje razmislim, nisam imala ni vremena za promjene. “To je takva struka”, kažu ti čim upišeš pravni fakultet. I onda pomisliš, kad si već odlučila da je to smjer kojim ideš, nema sad kukanja. I tako se zakotrlja pahuljica dok te ne pogodi lavina…

Radni dan koji nikad ne prestaje

Sandro Lendler

U jednom trenutku započelo je ‘mračno’ doba, radila sam svakog dana od devet ujutro pa do u nedogled. Vikendi, praznici, blagdani… Čak i u onim rijetkim trenucima kada bih možda imala neradno vrijeme nisam znala što bih s njim osim spavanja. Taksisti su me u gluha doba noći znali ispitivati idem li doma s nekog tuluma, a ja sam bezvoljnim glasom osobe na samrti odgovarala: “Ne, idem s posla”. Kada bih došla kući osoba u ogledalu htjela mi je reći da stanem, da udahnem, da se zapitam. Međutim, ja nisam bila spremna voditi taj razgovor.

Psiha je počela pronalaziti načine da me prisili da poslušam. Pa mi je počela ispadati kosa

S obzirom da nisam slušala svoju psihu koja se pokušavala boriti protiv nehumanih uvjeta u koju sam je zatočila, ona je počela pronalaziti načine da me prisili da poslušam. Pa mi je počela ispadati kosa. Zatim sam kroz mjesec dana izgubila deset kilograma unatoč tome što sam od stresa jela sve što bi mi došlo pod ruku. Osjećala sam takav umor da nisam imala snage za razgovor ili druženje s prijateljima, a u rijetkim trenucima kada bih se ipak odlučila na druženje nisam zapravo bila prisutna u razgovorima. Uvijek sam bila negdje između idućeg maila i osjećaja da ću se onesvijestiti od umora. Moje tijelo je vrištalo, ali ja ga nisam slušala.

Liječnički nalaz koji je promijenio sve

Sandro Lendler

I tada se dogodio prijelomni trenutak, na kojem sam danas isključivo zahvalna. Nakon jedne izrazito stresne situacije na poslu došla sam kući i slomila se. Mislim da sam plakala satima. Iduće jutro su mi stigli nalazi liječnika koji su ukazivali na činjenicu da imam kroničnu upalu bubrega. Moja doktorica nije mogla vjerovati da me ne boli, a ja sam ponovno počela plakati dok sam joj izgovarala rečenicu: “Mene više ništa ne boli. Ja više ništa ne osjećam”. Taj trenutak, ta upala bubrega, spasili su mi život. U tom trenutku, dok sam u vlastitim suzama sjedila u liječničkoj ordinaciji shvatila sam da je vrijeme za promjenu.

Uvijek sam bila negdje između idućeg maila i osjećaja da ću se onesvijestiti od umora. Moje tijelo je vrištalo, ali ja ga nisam slušala

Nakon objave prvog posta na blogu ljudi su me najviše ispitivali jesam li otišla iz odvjetništva. Odgovor je nisam, dapače. Da je za burnout odvjetništvo plodno tlo, vjerojatno je istina, ali kada sam stala na loptu i udahnula te počela razmišljati o idućem koraku shvatila sam da želim ostati u odvjetništvu, samo mi je trebao novi početak. I trebala sam samu sebe staviti na prvo mjesto. Sjetiti se kako je to imati hobije. Kako je to družiti se s prijateljima. Kako je to imati vremena. I svojom pričom želim biti ona osoba koja drugima može ukazati na to da je moguće otići iz nečeg lošeg u nešto sjajno, samo ako nađeš hrabrosti za promjenu. Nekad je ta promjena odlazak iz svoje struke u nešto sasvim novo, nekad promjena sebe i svog poimanja određenih situacija, nekad samo trebaš promijeniti okolinu i dobre stvari se počnu događati. Bitno je samo da im dopustiš da se dogode.

Burnout kao najbolja stvar koja se u danom trenutku mogla dogoditi

Sandro Lendler

Nakon sad već malo više od godine dana shvaćam da je burnout bila najbolja stvar koja mi se u danom trenutku mogla dogoditi jer mi je trebalo buđenje. Trebao mi je signal da stavim fokus na sebe. Počela sam vježbati, jesti zdravije, učiti francuski, čitati knjige, voditi profil na Instagramu i zatim i blog, počela sam biti više prisutna u vlastitom životu i životu svojih bližnjih. I uz te promjene postala sam i bolja odvjetnica. Postala sam sretnija i ispunjenija osoba, privatno i poslovno.

Nakon sad već malo više od godine dana shvaćam da je burnout bila najbolja stvar koja mi se u danom trenutku mogla dogoditi

Moja želja za javnim pričanjem vlastite priče nastala je kada sam shvatila koliko ljudi me zove da me pita za promjenu posla, koliko ljudi mi se javilo jer su doživjeli priču sličnu mojoj, koliko ljudi oko sebe prepoznajem u tom nazovimo ga pred-burnout stanjem.

Ova priča je tu za sve one koji ne znaju svojim bližnjima objasniti da se osjećaju izgubljeno i zarobljeno, za sve one koji su prošli sličan scenarij, ali se boje ispričati svoju priču, za sve one koji se osjećaju slabi ili neuspješni zato što pucaju pod pritiskom koji je na njih bačen. Želim pokazati da je moguće biti sretan, ispunjen i uspješan, ali zadržati sebe i svoje zdravlje. Pomisao da moja priča pomogne barem jednoj osobi, znači da je ona vrijedna pričanja. I zbog toga je pišem i dalje i veselim se svakoj osobi koja mi se javi i podijeli i svoju priču sa mnom.

Katarinine priče možete pratiti na blogu Katie & Croissants.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba