SUPERMAME

Kako sam kroz spoznaju boli i gubitka ponovno vratila vjeru u ljubav i život

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Zadnjih par mjeseci… zapravo, zadnjih gotovo godinu dana mi je izrazito teško pisati. Moj um ispunjen je emocijama koje često guše riječi koje bih htjela ispisati. Sve moje misli nekako me nanovo dovedu do gubitka mojeg brata. I svega onog što je ostalo nakon njega. Čudno je to. Ta tuga poput blagih i prigušenih tonova klavira. Koji istodobno izazivaju suze, ali i neobično tješe…

Ali, ipak imam što za podijeliti… Iako to nije bila prvotna misao, nekako bih prvo htjela reći koliko sam zahvalna svakoj duši koja je zadnjih godinu dana bila pored mene, prolazila samnom svaki moj pad, ali i moje polagano i tromo izdizanje iz pepela. Zahvalna sam na dušama koje su slušale izljeve bijesa i mržnje, neshvaćanja i pitanja na koja nikada neću pronaći odgovor. Zahvalna sam na dušama koje su strpljivo čekale moj glasan smijeh i koje su uz mene čitavo vrijeme i slušaju. To me navelo da razmišljam koliko je svakom pojedincu važno imati bliske ljude, ljude koji inspiriraju, motiviraju, uljepšavaju svakodnevicu, s kojima plačemo i s kojima se smijemo. Koliko je milostivo imati pored sebe uho koje sluša, oko koje vidi, tople ruke koje zagrle, čak i kada je teško zagrliti. Duše koje te vole kao svoje dijete. Jer, kada smo ranjivi, povrijeđeni, kada nam je slomljeno srce, postajemo ono malo dijete, velikih i uplakanih očiju koje samo čeka… zagrljaj, poljubac u ranu, sigurnost. Čekamo da prođe. Upravo te duše čine život i trebamo ih cijeniti.

Promišljam često o čitavom svom životu i svemu što ga čini lijepim… Razmišljala sam o svim onim trenucima koji su me oblikovali u to što danas jesam. O trenucima koji su izazvali razne emocije poput onih leptirića u trbuhu kada sam se prvi put zaljubila ili mirisu parfema kada je mama odlazila na službeni put, a ja sam plakala za njom ili topline i pucketanja drvenarije u sobi potkrovlja gdje bi se brat i ja ušuškali pored nje i slušali zvuk gitare i njeno pjevanje. Sjećam se kada mi je prvi put bilo slomljeno srce, sjećam se tonova melodije koju sam tada slušala, sjećam se suza koje sam isplakala. Sjećam se kada sam se zaljubila, ali onako najstvarnije. Kada sam shvatila da je to zaljubljivanje bilo u čovjeka s kojim bih voljela imati djecu i ostariti. Sjećam se kada smo jedno drugome izrekli ‘uzimam’. Sjećam se njegovih suza. Sjećam se osjećaja sreće za kojeg sam tada mislila da ne može biti veće. Svaka od tih emocija obilježila je moj život, oblikovala i gurnula me u smjeru, samo mojoj duši znanom.

Nekada sam se pitala, kako je moguće izgubiti tu osobu koju si u jednom trenutku odabrao za čitav život, pogotovo nakon što dobijete dijete?

Sjećam se kada sam prvi put ostala trudna. Tako se rado i toplo sjećam udaraca malih tabana u mojoj utrobi. Sjećam se zamišljanja kako će moje bebe izgledati, na koga će ličiti, kakvu će narav imati. Sjećam se oba poroda. Mirisa moje djece, njihove mekane kože, njihovih podbuhlih obraza i smežuranih prstića. Sjećam se osjećaja njihove tople kože na mojim prsima. Njihovih velikih, tamnih očiju i osjećaja sigurnosti kada bi čuli moj glas. Sjećam se tog zaljubljivanja. Zaljubljivanja u novi život. To je daleko najsnažniji osjećaj. To je život.

Ali se sjećam i koliko sam se promijenila od tog trenutka. Jer, taj osjećaj da je ispod mog srca raslo dvoje malih ljudi koje tek čeka njihova životna priča, taj osjećaj je nevjerojatan. I tada se život počne mijenjati. Ona ljubav prema jednom se počne dijeliti. I tada kreće promjena. Zaljubljenost u onog čovjeka, polako iščezne. Nekada iščezne i nestane… A nekada se ta zaljubljenost preoblikuje poput gusjenice u nešto puno više od zaljubljenosti. Preoblikuje se u prijateljstvo, poštovanje, ljubav, odanost. Iako je naš život bio ispunjen s ta dva mala bića, nas dvoje smo znali da ne želimo izgubiti jedno drugo.

Nekada sam se pitala, kako je moguće izgubiti tu osobu koju si u jednom trenutku odabrao za čitav život, pogotovo nakon što dobijete dijete? Kada se dogodi taj trenutak kada prestanemo komunicirati? Kada se dogodi trenutak kada iščezne ljubav? Dogodi li se to u trenutku kada prestanemo obraćati pažnju? Prestanemo primjećivati naše osjećaje? Prestanemo primjećivati naše potrebe? S vremenom zaboravljamo na tu osobu s kojom smo stvorili novi život… događa se to često, da zaboravimo. A kako i ne bi? Tempo života nas je natjerao na to. Stalna briga nas je natjerala na to. Briga o djeci, o potrebama, o računima, o kreditima, o nadređenima – sve to nas je natjeralo da nam se prioriteti izmiješaju. I da na toj listi brige, izostanemo ‘mi’. Ono što bi trebalo biti srž života, to padne na dno liste. I tako, tamo stoji dugo, dugo, dok papir ne požuti i ne izgužva se baš na tom dijelu… I tada zaboraviš. Na nas. Na sebe. Na njega. Na nju. I to je isto život. Ali, kako tako jednostavno zaboravimo što nas zapravo čini ljudima i na ono što nam je kao ljudima najpotrebnije? Bliskost, nježnost, osjećaj da si potreban.

Svrha je u okretanju prema budućnosti. Čak i kada je najtamnije i najteže. Okretanje prema svjetlosti i stvaranje trenutaka koje će naša djeca pamtiti i uvijek im se rado vraćati

Sada, kada sam upoznala i gubitak, kada sam upoznala taj osjećaj izbijanja zraka iz pluća i ispraznosti koja ostaje, kada sam osjetila besmislenost, nepravdu i bol koja opustoši. Sada, kada sam upoznala kako je i smrt dio života, baš sada ili… baš tada… tada sam shvatila što znače sve ove emocije. Svi ti trenuci koje uzimamo zdravo za gotovo, a koji su život. Sada se čvrsto držim mirisa i zvukova pucketave drvenarije našeg stana iz potkrovlja, tada čvrsto zagrlim svoju djecu i mirišem im kosu, prisjećam se našeg prvog susreta, tada prebirem po žicama na maminoj gitari i prisjećam se. Izvlačim sve te trenutke koji su oblikovali moj život…

Ali, osim uspomena, tu su i te duše o kojima sam pisala. Koje znače život. I baš tada, kada sam upoznala najtužniju stranu života, shvatila sam da se ona zaljubljenost prema čovjeku kojem sam rekla ‘uzimam’ preoblikovala. Tada, kada sam bila ogoljena od boli, razlomljena u tisuće komadića, tada me podignuo taj čovjek. I tada sam vidjela tračak ‘nas’ na koje sam zaboravila zbog brzine života… I sada, kada sam ispisala sve riječi na ovaj virtualan papir, koja je svrha… ?

Utihni. Ugasi svu buku svijeta. Sreća je u malim stvarima. Sitnim trenucima. Mirisima. Dodirima. Osmijehu. Držanju za ruke. Uspomenama. Svrha je u okretanju prema budućnosti. Čak i kada je najtamnije i najteže. Okretanje prema svjetlosti i stvaranje trenutaka koje će naša djeca pamtiti i uvijek im se rado vraćati. Okretanje prema radosti života i isticanje onoga što je srž. A to je ljubav. Ljubav djece. Ljubav muškarca. Ljubav žene. Ljubav prijatelja. Ljubav prema sebi samome.

Život te nekada odnese u drugom smjeru i sve se vrlo brzo izmijeni. Nikada ne pomisliš da bi posljednji put zaista mogao biti posljednji put… Zato treba živjeti punim plućima. Uživati u malim stvarima. Biti ambiciozan dovoljno da budeš sretan. Govoriti ‘volim te’ bez srama. Uživati u malim stvarima je čudesno. To je život.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba