Kako odgajati djecu u svijetu u kojem dječaci još uvijek ne smiju plakati, a djevojčice glasno se smijati
U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same
Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.
Koliko utječe način na koji smo odgajani na to kakve partnere biramo, kako se nosimo s problemima, kako se odnosimo prema drugima? “Budi poslušna” – ima li ta fraza veze sa ženama koje trpe nasilnike? “Budi jak” – ima li ta fraza veze s muškarcima koji su nasilnici? Koliko upravo takav način odgoja utječe na buduće razmišljanje naše djece? Ako ih sada odgajamo da se kao dječaci moraju suzdržavati vlastitih emocija, ako ih odgajamo na način da “djevojčice plaču i one su slabije”, dok su dječaci “hrabri i snažni”. Stavljamo li prevelik teret na naše dječake? Zatomi svoje osjećaje, stisni zube i ne plači. I stvaramo li nesamostalne i nesigurne djevojčice učeći ih da uvijek budu poslušne?
Kako se uopće odgajaju djevojčice, a kako dječaci? Ako ćemo generalizirati, djevojčice vole rozu boju, vole lutkice, nose haljinice, a njihova sjajna dugačka kosa je svezana u savršene pletenice. Djevojčice su poslušne, mirne i pristojne. Graciozno se kreću i nisu preglasne. Dječaci su hrabri, jaki, vole plavu boju, igraju se s puškama i bore se, ne plaču. Dječaci nisu “njonjavi”.
Nedavno sam na predstavljanju jedne knjige čula za transgeneracijski prijenos. Malo sam se posramila jer nisam odmah znala o čemu je riječ. Kada je autorica knjige krenula objašnjavati, srce mi se počelo stezati, a čitav moj život, kako sam odgajana i kako odgajam svoje dječake, sve mi se odvrtilo pred očima.
“Budi poslušna” – ima li ta fraza veze sa ženama koje trpe nasilnike? “Budi jak” – ima li ta fraza veze s muškarcima koji su nasilnici?
Upravo način na koji smo odgajani utječe na to kakvi smo ljudi danas. Time utječe i na to kakvi smo roditelji i kako odgajamo danas svoju djecu? Transgeneracijski prijenos. Mislim da se treba oprezno baratati ovim pojmom, jer tko čita moje tekstove, zna da sam više pobornik ondašnjeg tipa odgoja, ali s ažuriranim postavkama. Neke stvari se moraju mijenjati, ali generalno mislim da je dosta toga dobrog u ondašnjem odgoju, ako to znamo pravilno primijeniti na današnje generacije.
Kao djevojčica, odgajana sam na način da moram biti nježna, moram se ponašati kao dama. Bila sam uredno počešljana i pristojna. Nosila sam čipkaste dokoljenke i lakirane cipelice. Voljela sam biti mamina slatka djevojčica. Mamin ponos. Dame se ne krevelje, dame ne prkose. Nasuprot tome, ljeti, kod bake, bila sam poderanih koljena, raščupane kose, u kratkim hlačicama, smijala sam se glasno. Nisam bila tip djevojčice koja se igra s lutkicama. Zapravo, igrala sam se s lutkicama, ali sam se igrala i s autićima, pravila sam se važna ispred brata bacajući loptu u koš. Ali, nije me to učinilo manje nježnom. I dalje sam bila djevojčica, nježna iznutra, ali divlja izvana. Otprilike sam takva i danas. Ne zvučim graciozno kada se smijem. Smijem se glasno, onako iz srca. Odrezala sam kosu i istetovirala se. Ali, to ne znači da sam izgubila onu gracioznost kojoj je težila moja mama. I dalje sam žena, samo što glasno izgovaram što osjećam.
Oduvijek sam zamišljala kako će i moja djevojčica jednog dana biti takva. Crna, mala divljakuša. Borbena, ali i nježna. Razmišljala sam kako ću je odgajati. Nosit će haljinice, igrat će se s lutkicama, ali će i vratiti udarac nasilniku, obranit će slabije od sebe. Bit će pristojna, fina, prema starijima će se odnositi s poštovanjem. Ali neće dati na sebe. Znat će se zauzeti za sebe. Znam, znam. Mislim da svaka mama tome teži. I onda u tom razmišljanju shvatiš koliko je na tebe utjecao odgoj tvojih roditelja. Bilo pozitivno ili negativno. Ali, nije tu samo stvar odgoja, već i obrasca ponašanja. Vrlo često iz mojih usta progovara moja mama. Čak i na onaj način na koji sam rekla da nikada neće. Jer, ostavila je utisak na mene. Zauvijek. To je transgeneracijski prijenos. Dobro je dok znamo prepoznati što želimo preuzeti od svojih roditelja, a što želimo promijeniti. Meni je možda jednostavno govoriti o preuzimanju pozitivnog, jer me odgojila snažna i ambiciozna žena, a pritom je imala podršku zrelog i sabranog muškarca. Ali, daleko od toga da moji roditelji nisu griješili, samo što im to ne zamjeram, već mijenjam ono što mi se nije sviđalo i kombiniram s onime što je na mene pozitivno utjecalo.
Odrezala sam kosu i istetovirala se. Ali, to ne znači da sam izgubila onu gracioznost kojoj je težila moja mama. I dalje sam žena, samo što glasno izgovaram što osjećam
Nakon mojih sanjarenja o kćeri, saznala sam da ću roditi dječaka. I onda još jednog dječaka. I tada se moj pristup potpuno promijenio. Znam kako je to biti kćer. Znam kako je to biti žena. Znam kakav je status današnje žene. I znam kakvi su dječaci prema djevojčicama, a kasnije i kakvi su muškarci prema ženama. A da ne govorim o još goroj varijanti – kakve su žene prema ženama. I tada sam počela razmišljati kako želim odgojiti svoje sinove. Smiješno… Kao da to možete planirati… Imaju oni svoje karaktere, a na nama, roditeljima je da adekvatnim pristupom oblikujemo taj karakter. Barem ja to tako gledam. I vrlo često je iznimno teško i ne snalazimo se.
Ono što znam je da ne želim biti jedna od onih koji sinovima govori “ne plači, nisi curica”. Ili “pogledaj kako trčiš, kao curica”. Oduvijek sam s prijezirom gledala one koji tako govore. Razlikuje li se kako plaču djevojčice i dječaci? Razlikuje li se kako trče djevojčice i dječaci? Razlikuje se… da… dok god mi generacijama i generacijama to tvrdimo. Dok god uvjeravamo i odgajamo naše kćeri da budu poslušne i mirne, dok god odgajamo naše sinove da budu snažni i da ne plaču.
Želim da moji sinovi budu snažni i samostalni, ali da se ne srame pokazati emocije. Odlika muškarca je upravo u njegovoj mentalnoj snazi, a ne veličini mišića. Ne trebaju biti muškarčine koje se ne boje pomlatiti. Važnije mi je da znaju koristiti mozak i srce, više od bicepsa. Važnije mi je da brinu o svojoj obitelji i sebi, ne samo kao hranitelji, već i kao očevi, kao muževi. Voljela bih da budu baš kao što je moj otac. I baš kao što je moj muž. Hrabar, emotivan, snažan i stabilan. Ali, kako doći do te faze, kada živimo u društvu u kojem je još uvijek sramota da dječaci plaču, da očevi sudjeluju u odgoju, da muškarci brinu i vole svoju obitelj? Kako doći do te faze kada se upravo takve muškarce proziva “njonjavima”? I nije ovo generalan stav muškaraca, nego i žena. I razumijem da je tako, jer upravo se ovdje radi o transgeneracijskom prijenosu.
Ne trebaju biti muškarčine koje se ne boje pomlatiti. Važnije mi je da znaju koristiti mozak i srce, više od bicepsa
Generacijama se nameće određeni način odgoja, života, uloga muškaraca, uloga žena, uloga djece. I teško se tome othrvati. Ali, možda kada bi svi malo više bili otvoreni za čuti i naučiti. Ili barem čuti, pa potvrditi svoj stav… Prekruti smo u našim stavovima, ne čujemo se međusobno i to je srž problema. Što je put toliko utaban, da sve drugačije od tog poznatog djeluje nemoguće, djeluje kao neprohodiva i zastrašujuća džungla. Pa čim je nemoguće, zašto uopće pokušavat napraviti promjenu? Kada nam je tako lijepo na tom sigurnom, poznatom utabanom, zastarjelom putu…