Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

SUPERMAME

Kako kad je najčupavije i najteže, uz djecu, misliti i na vlastiti brak

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Je li vrijeme za jednu ljubavnu priču? Davno sam pisala o tome kako kad nas je četvero, održati nas dvoje. Brak je osjetljiva stvar. Neopipljiva i krhka stvar. Traži jako puno pažnje. Rekla bih da je brak kao onaj cvijet koji moraš držati na prozoru, da upija sunce. Ne smije biti prevruće niti prehladno, traži vodu svaki dan, moraš mu pričati, pjevati da bi rastao i opstao…

Imali smo 19 godina kada smo prohodali… Danas, 14 godina kasnije, puno toga znamo, puno toga smo naučili i jako puno radili na našem odnosu. Možemo reći kako smo se međusobno odgajali. Ali, isto tako smo znali što očekujemo i želimo jedno od drugoga. Kako? Jer smo imali tu sreću da smo doma imali primjer kako bi jedna uspješna bračna priča trebala izgledati. Ne, nismo živjeli u bajci. Živjeli smo u vrlo realnom prikazu što je to brak.

Moji roditelji znali su se pred nama i posvađati i vikati, ali ljubavi, pažnje i poštovanja nikada nije izostajalo. Oduvijek sam znala da se vole. Jer, normalno nam je bilo vidjeti mamu i tatu da se poljube, da se drže za ruke u šetnji. ‘Volim te’ se nije razbacivalo lopatom, ali kada bi to izgovorili, znali smo da je toliko ukorijenjeno, da ništa tu ljubav ne može iščupati. Sve to nam je bilo normalno za vidjeti, kao i kada bi se posvađali. To je stvaran život. U njihovom primjeru znala sam što želim, a što ne želim. Nije im bilo lako, dvoje djece, tata koji je radio vani, mama koja je nosila i kuću i vrlo uspješnu karijeru na svojim leđima, sama, bez ičije pomoći. Naravno da su bili tu jedno za drugo. Jedino su se međusobno i imali. Tu povezanost, prijateljstvo, žrtvu i ljubav sam htjela sebi. Ono što nisam znala je – koliko je to teško pronaći.

Brak je osjetljiva stvar. Neopipljiva i krhka stvar. Traži jako puno pažnje

Ali, da me sada ne shvatite krivo, dok smo mi došli u fazu da vlastite roditelje uzimamo za primjer, bili smo i klinci. Klinci koji su se zaljubili, onako glupavo, bezglavo i intenzivno. Vjerujte mi, drame nam nikada nije falilo. Ali smo je odradili tada, kada smo bili blesava djeca. Nakon sedam godina veze, odlučili smo uploviti u nešto ozbiljniju fazu – brak. Ne zato jer smo čekali bebu, već zato jer smo to htjeli. I uživali smo tri godine samo jedno u drugome. Dok naš brak nije okrunilo prvo dijete, a onda i drugo. A s dvoje djece, u brak su uselile i druge emocije, umor, zamjeranje, predbacivanje, nervoza.

Prije te krune, sjećam se kada smo bili na trudničkom tečaju. Sjećam se jasno jedne rečenice. “Malo dijete sposobno je izmoriti sedam odraslih osoba.” Uz to, informirali su nas i kako se jako veliki postotak rastava braka dogodi upravo nakon rođenja djeteta. Jasno kao dan. Umor, neispavanost, hormoni, manjak želje za seksom, nerazumijevanje, predbacivanje. Zvuči apokaliptično. Ali je i vrlo realno. Sada, nakon što smo postali roditelji, mogu potvrditi da je vrlo zahtjevno nakon djece ostati ono što si bio u braku, a kamoli prije braka. Zapravo, krivo sam se izrazila. Ne, ne možeš ostati kao prije, jer nisi to više ti, niti ste to vi. Od dvoje, postali ste troje i život vam je nepovratno promijenjen. Na ljepše, intenzivnije i izazovnije. Izazovnije samo zato jer u tih troje ne smijete izgubiti vas dvoje. A dijete to često napravi. Pronađemo se u novim ulogama, a produkt naše ljubavi leži između nas. Kako ikada više da taj krevet ostane prostor samo za nas dvoje? Figurativno rečeno, jel’?

View this post on Instagram

Kada smo snimali reklamu za @dormeo.hr nadmadrac, jedno od pitanja bilo je "što se sve zbiva na našem nadmadracu?". Tko nas je vidio na TV-u zna da se odgovor vrtio oko uspavljivanja i buđenja s našom djecom, kao jednim od najnježnijih trenutaka s njima.. Al smo se nasmijali jer je odgovor ostao samo na tome. O braku nakon djece sam već pisala na portalu, a ovaj put zagrebat ću u temu o kojoj je neugodno pričati. Seksualan život u braku je intimna stvar i ne treba se dijeliti javnosti. Ali ipak, bilo bi mi lakše da je netko barem malo progovorio o tome. Bilo bi mi lakše da sam znala koliko će mi vremena trebati da mi se vrati seksualna želja nakon poroda. Koliko će mi trebati da svoje tijelo nakon 30 mjeseci dojenja i 18 mjeseci trudnoće, doživim seksualno i da postanem zadovoljna sobom, privlačna sama sebi. Bilo bi mi lakše da mi je netko rekao koliko će mi biti bolan odnos nakon poroda i kada ću zapravo biti spremna na njega i početi uživati. Bilo bi mi lakše da mi je netko rekao da će u moj krevet doseliti dvoje djece, ali i odseliti i moj muž, a s njim i naš seksualan život. Bilo bi mi lakše da mi je netko rekao da većina nas prolazi kroz isto. Da je ključ u razgovoru, iskrenom. Da nije ok da se potpuno prepustim svojem stanju i zanemarim da je u našem braku i moj muž i da je i on dobio drugu ulogu, neovisno o činjenici da sam JA rodila, a ne on. Bilo bi mi lakše da mi je netko rekao da će biti teško jer nema više spontanosti, a često navečer u odabiru između seksa i večere – odabrati ćemo večeru. Ali, bilo bi mi lakše i da mi je netko rekao da će sve doći opet na svoje dokle god razgovaramo i pronalazimo vremena jedno za drugo. Krademo vrijeme jedno za drugo. Štipkamo se u prolazu. Ljubimo se. Malo, po malo i odselit će ptići u svoj krevet, a naš nadmadrac će ponovno biti naše gnijezdo nježnosti. . . #jasamsupermama #supermamehr #dormeohr #brak #parentslife #igmotherhood #myfamily #supertata

A post shared by 🖤mom boss🖤 (@supermama.sonja) on

Sjećam se kako sam se tada preplašila takvih loših prognoza. Na tom tečaju, držali smo se za ruke, čvrsto, toliko čvrsto da sam osjetila kako nam se ruke hlade. Kako ćemo preživjeti? Jer, ne želim izgubiti nas… Zbog nas i jesmo tu.

Na tom tečaju, zaboravili su spomenuti jednu stvar. Ljubav. Ako je bilo ljubavi prije, ona će spasiti i najumornije roditelje. Međutim, nekada ljubav nije dovoljna sama po sebi. Bilo bi prejednostavno i bio bi klišej. Ima još jedna stvar koju vam ne kažu. Ne kažu vam da ćete se vi, mame, zaljubiti u to malo stvorenje. Osjetit ćete najveću navalu ljubavi, nemjerljivu, neiskvarenu i nepresušnu. Toliko intenzivnu i jaku da će se vrlo lako dogoditi da zaboravite da postoji onaj drugi, onaj s kojim ste napravili tu bebicu. Onaj koji vas voli i čeka. I koji je podjednako zaljubljen u tog malog čovjeka, ali i dalje čeka na vas. On čeka da se vratite, ne shvaćajući da ste se vi nepovratno promijenili. Treba si dati vremena da se hormoni uravnoteže i da shvatite kako beba nije jedina koja vas treba, a i kako beba nije jedina koja vama treba.

Ne kažu vam da ćete se vi, mame, zaljubiti u to malo stvorenje

To me dovodi do idućeg pitanja. Tko vam je na prvom mjestu? Užasna dilema svake mame. Neću pametovati, ali reći ću kako je kod nas. Mjesto moga muža nisu zauzela naša djeca. Možda spavamo u kaosu, možda nemamo vremena jedno za drugo, možda se ‘natječemo’ tko je umorniji, ali on i dalje ima svoje mjesto. Govorim o mjestu u mom srcu, našem domu i u našoj postelji. Nisam prestala biti žena, od kada sam mama. (op.a. da se niste usudili ovu frazu iskorištavati u kojekakve pro ili kontra feminističke borbe) Nas dvoje od početka sudjelujemo potpuno ravnopravno i u odgoju i u brizi oko djece. Uskačemo jedno drugome kada smo premoreni. To ne znači da se i dalje ne natječemo tko je umorniji. To ne znači da ne pobjegne povišeni ton s milijardu zamjerki. Dozvolimo si da se ne slažemo uvijek. Ravnopravni smo kao roditelji i uvažavamo jedno drugo kao osobe. Razgovaramo o svemu, nema tabu tema, zapravo nema toga što jedno drugome ne bismo mogli reći. U našem braku smo nas dvoje i za njegov uspjeh potrebni smo oboje. U našoj komunikaciji se nikada ne koriste izrazi ‘moja djeca’, već ‘naša’. Nisam ih napravila sama sebi, niti sam ih rodila sama sebi. To su naša djeca i dokaz da smo se u tom trenutku toliko jako voljeli, da smo poželjeli od nas dvoje napraviti troje. A kasnije i četvero.

Djeca umore. Blagoslov su, ali nekada nas potope. Zato i onda kada je najčupavije i najteže, prije spavanja zagrlite jedno drugo. I recite si ‘živciraš me, ali te volim’. Zašto? Zato jer u moru tužnih priča, želite da vaša bude sretna…

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba