Nekad je nužno odabrati stranu
ISPOVIJEST

Kako je izgledalo moje preseljenje u London i samoizolacija za vrijeme pandemije koronavirusa

FOTO: Privatni album

Zagrepčanka Katarina Burić ispričala nam je kako je to preseliti se u drugu zemlju za vrijeme pandemije koronavirusa

Katarina Burić, 32-godišnjakinja iz Zagreba ove je godine odlučila preseliti u London sa svojim partnerom. Menadžerica za digitalni marketing i IT-jevac koji godinama radi za internacionalne tvrtke upustili su se u avanturu života i za Super1 otkrili detalje.

Ako vam se taj potez čini suludim, niste sami, dapače, usklađeni ste s mišljenjima cijele uže i šire obitelji glavnih likova ove priče. Ideja o preseljenju iz Zagreba u London javila se otprilike krajem siječnja 2020., kad je moj dečko dobio ozbiljnu ponudu za posao u jednoj londonskoj IT firmi. U to je vrijeme koronavirus bio neka egzotična, nevažna pojava tamo negdje na drugom kraju svijeta. Za Vilija Beroša nitko živ nije čuo, tad se još ministar Kujundžić mučio sa svojom imovinskom karticom, pojam stožer je imao neke druge konotacije, kvasca je po dućanima bilo u izobilju, maske su većinom nosili samo kirurzi i tamo neki ljudi na drugom kraju svijeta gdje je zrak jako zagađen.

ZAGREB JE JOŠ ŽIVIO SVOJ LIJENI ZIMSKI RITAM

Zagreb je u to vrijeme živio svoj lijeni zimski ritam, posao, kuća, birtija, pokoji koncertić, Netflix & chill, kućna druženja i nikakvo socijalno distanciranje, osim onog namjernog, kad se u zadnji tren predomisliš i zamotan u dekicu pošalješ frendici poruku tipa: “Hej, ipak sam odlučila ostati doma danas, možda sutra neka kava u gradu?” Upravo smo u takvim okolnostima vagali odluku o preseljenju. Život u Londonu naspram Zagreba u trenutnoj fazi života zvučao je kao neka filmska once in a lifetime prilika.

Doduše, kad smo sve stvari stavili na papir, ili točnije zapisali na flipchart u dnevnom boravku, i objektivno secirali ideju, ona se počela činiti sasvim logičnim potezom. Ja u digitalnom marketingu, dečko u IT-ju, prilika za profesionalni razvoj koliko god poželiš, i to je samo bonus najvećoj prednosti, a to je da živiš u jednom od najuzbudljivijih gradova Europe. Ma ne samo Europe, svijeta! Logični potez ili ne, ovo je bio poziv na avanturu. YOLO, rekle bi društvene mreže.

PRVI PLAN JE BIO DOBAR, ALI JE BRZO PROPAO

Sad kreće zaplet. Prema originalnom planu, lansiranje u London trebalo se odviti u subotu, 25. travnja, oko 15 sati, let Croatia Airlinesa, točno osam dana nakon ultimativnog oproštajnog tuluma za ekipu, koji je bio isplaniran, dogovoren, rezerviran, zakaparen i ugovoren dok je koronavirus još uvijek bio tamo nešto o čemu priča WHO. WHO? WTF? Plan je bio dobar: doći tjedan dana prije nego će dečko početi raditi u novoj firmi, obaviti neke osnovne sitnice, smjestiti se preko Airbnba na cca mjesec dana negdje centralno, a u međuvremenu tražiti dugotrajniji smještaj. Plan je bio dobar, ali virus je isto imao planove o preseljenju s drugog kraja svijeta u Europu puno prije nas. I ode sve kvragu.

Socijalna distanca, opaki virus sad i u Italiji, nova gripa, nije gripa, ali su isti simptomi, osim što ih ima više. Ne, to je nova kuga, ili SARS, možda više kao prehlada, zato nosite maske, ali ne morate jer ne pomažu, virus napada starije, ali i mlađe, nemojte panično kupovati zalihe, ali nemojte odlaziti u dućan jer opasna je zaraza, ali nije smrtonosna osim za one koji umru. Zatvaraj granice, zatvaraj općine, zatvaraj županije, zatvaraj sve – kaže Stožer, ovaj put s velikim s. Vesela četvorka Beroš-Capak-Markotić-Božinović dobivaju neviđen publicitet, autoritet, komorbiditet.

NAKON PTSP-A I DALJE SE PITAMO IDEMO LI U LONDON I KADA

Prijelomne vijesti prelomile internete. Pa onda potres. Pa jebote, ima li kraja?! Ostatak sam potisnula negdje duboko u nekom kutku mozga i vjerojatno ću jednom u starosti, ako ju doživim, odreagirati na sve što se događalo u međuvremenu. Ožujak potisnut, travanj potisnut. PTSP. Stiže svibanj: “I kaj onda, jel’ idemo u London?” postavlja se pitanje. Dobro pitanje. Ništa nas neće pokolebati, osim što se kolebamo svaki dan 800 puta. Okej, plan broj 2: idemo kad otvore granice. Sad čekaj da otvore granice. Velika Britanija se u isto vrijeme protiv korone bori švedskim stilom slobodno i pušta ljude u zemlju normalno, ali Hrvatska nam ne da preko granice.

Avionsku kartu smo od British Airwaysa kupili još odavno i napeto iščekujemo let. Let 1. svibnja – otkazan. Dečko treba početi raditi za novu firmu 4. svibnja, barem tako u ugovoru piše. Letova nema, viša sila, radi od doma. U međuvremenu se u kuloarima avioprijevoznika šuška o novom datumu: 18. svibnja. To je naš datum! Nema veze što Velika Britanija sad već rekordno prestiže Italiju i svečano zauzima prvo mjesto kao najgore pogođena zemlja koronavirusom u Europi, čak je i Boris Johnson dobio i prebolio koronu i, onako usput, Britaniju ipak stavio pod lockdown. Svugdje isto sranje. Podrška obitelji tih dana nestaje u magli. Svi misle da smo poremećeni što ustrajemo u planu. I mi mislimo da smo poremećeni, ali sad je gotovo, ugovor je potpisan, posao se radi za londonsku firmu i nema odustajanja.

KVASAC NA POLICAMA I PAKIRANJE DVA ČOVJEKA U PET KOFERA

Dana 18. svibnja na modrom nebu iznad Zagreba lete samo ptice. Čekamo sljedeći let. Stižu prijelomne vijesti: British Airways se u lipnju vraća u Hrvatsku. Croatia Airlines ponovno uspostavlja letove prema Londonu i još tamo nekim gradovima. Plan se, po svemu sudeći, počinje realizirati. Gradske, općinske i županijske granice su ukinute, kvasac se ukazao na policama dućana, ZET je uspostavio linije u nekom krnjem obliku, maske nose još samo kirurzi i tete na blagajnama, pojam “stožer” je zauvijek okaljan,
a izbori su sve bliže. U glavi slažemo plan za pakiranje kofera. Bože dragi, kako spakirati dva čovjeka u pet kofera?

Long story short, još dva leta u međuvremenu nam otkazana. Dodatno, Velika Britanija sad razmišlja o uvođenju obavezne 14-dnevne samoizolacije za sve putnike koji ulaze u zemlju i kaznu od 1000 funti za sve kršitelje mjere. Odluku donose u trajanju od tri tjedna pa ide revizija odluke o dodatnom produljenju mjere, a na snagu stupa 8. lipnja. No, krasno! Rano su se sjetili. Plan broj 288. je sljedeći: čekamo da Velika Britanija ukine mjeru o samoizolaciji pa onda putujemo. Zvuči smisleno, ali stiže novi zaplet: londonska IT firma zbog nekih porezno-dosadnih propisa traži da dođemo u UK do 23. lipnja. Da stvar bude bolja, ni Airbnb ni hoteli ne rade do 4. srpnja, a to znači da nemamo smještaj.

POTRAGA ZA STANOM I KONAČNI ODLAZAK U LONDON

Krećemo u potragu za stanom prema starom modelu: mahnito pretražujemo stranice za najam stanova jer imamo 10-ak dana da si nađemo smještaj inače će nas britanske vlasti smjestiti u neki smještaj u kojem se moramo samoizolirati, o svom trošku, naravno. Nakon više od stotinjak pregledanih stanova uspijevamo rezervirati jedan, ovako na povjerenje i samo preko slika i jednog video poziva. Kapara je, naravno, obavezna, kao i stanarina za oba mjeseca unaprijed jer nemamo nikakve preporuke od prethodnih stanodavaca. Komplikacije oko uplaćivanja novaca, kao i neke dodatne administrativne zvizdarije s HZZO-m, HZMO-om i inim, koje čovjek koji se seli iz države treba obaviti, ću preskočiti.

Dakle, Croatia Airlines uspostavlja letove prema Londonu u ponedjeljak, 15. lipnja. Sad smo već debelo zagazili u lipanj i nema nikakvih naznaka da će let biti otkazan, i zato rezerviramo kartu za 19. lipnja. Približavamo se datumu putovanja i ja se potajno nadam da će let biti odgođen jer mi je više dosta i Londona i lockdowna i korone i strah me cjelokupne situacije oko preseljenja.

Ništa od otkazivanja, leta će 19. lipnja zbilja biti. Progutaj knedlu, pozdravi se s prijateljima, pakiraj živote u kofere i idemo.

19. lipnja u 17:45 selimo iz Zagreba u London, nakon pet mjeseci planiranja, lockdowna hrvatskog, lockdowna britanskog, histerije, nervoze, drame, usred globalne pandemije, nakon potresa i potresića, s maskama na licu i pet kofera odosmo. I evo nas tu u samoizolaciji, na Portobello Roadu, u jednoj od najkul londonskih ulica. Avantura počinje. Kad nam završi samoizolacija.