Kad je mijenjati se za drugoga postala slabost ili o tome kako (ne) poniziti svoj ego u braku
Supermama Sonja Švajhler u mjesecu ljubavi piše o ljubavi prema svom suprugu i važnosti ulaganja u vlastiti brak
Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.
Veljača, mjesec ljubavi obilježen onima koji uzbuđeno pripremaju sitne znakove pažnje drugoj polovici, smišljaju poklone, mjesec obilježen onima koji mrgudno žele da što prije prođe to ‘komercijalno ludilo’ koje ne slave, opravdavajući se floskulom kako im je Valentinovo svaki dan. Veljaču sam oduvijek voljela, a taj 14.2. uzbuđeno čekala od kada sam ušla u pubertet i veselilo me baš taj mjesec biti na ‘steroidima’ od ljubavi. Čak i kada mi je srce bilo slomljeno.
To su te sitne radosti i tuge koje čine djetinjstvo i odrastanje. Ali, zapravo ga nisam nikada prestala slaviti. Povoda za lijepe geste, znakove pažnje prema voljenoj osobi nikada ne manjka, zar ne? U tonu s tim, odlučila sam posvetiti ovu kolumnu mjesecu ljubavi s mislima o braku, inspiriranim mojim životnim partnerom, prijateljem, suputnikom, stijenom, ocem moje djece. Misli inspirirane čovjekom kojem sam se zavjetovala na ljubav i podršku. Čovjekom kojeg sam odabrala i koji je odabrao mene.
Povoda za lijepe geste, znakove pažnje prema voljenoj osobi nikada ne manjka, zar ne?
Često razmišljam o onom trenutku kada smo izgovorili jedno drugome “uzimam”. Izgovorili smo to jedno drugome. Bez obzira na broj ljudi koji su taj dan i taj čin svojom prisutnošću uveličali, on i ja zavjetovali smo se jedno drugome. Ali, nitko vam ne kaže da stvari nisu baš tako jednostavne. Uz to izrečeno uzimam, osim životnog partnera, uzimamo i dodatan paket – naše obitelji. Napisala sam ‘paket’, jer nemaju svi sreće da im se obitelji mogu nazvati ‘poklonom’.
Nas dvoje zaljubljenih klinaca, sa svojih 25 godina, vrlo malo životnog iskustva i oboje jako povezani sa svojim roditeljima, od trenutka kada smo odselili od svojih primarnih obitelji, odlučili smo da smo sada mi obitelj. Nas dvoje. I tako bi to trebalo biti, osim ako ne živimo u plemenskoj zajednici 19. stoljeća, što danas i nije tako rijetko. Nisu bezveze snimljene najbolje drame na ovu temu. Žalosno je što danas, u 21. stoljeću, postoje parovi koji zaista žive takve drame.
Pogrešna procjena, izgubljen elan, nedostatak volje, ljubavi i hrabrosti za osamostaliti se i prepustiti se suživotu s partnerom kojeg smo odabrali, posesivna obitelj, komoditet, financijska ovisnost, emocionalna ovisnost, mogla bih nabrajati u nedogled. Puno je razloga zbog kojih se ne možemo odmaknuti od vlastitih roditelja, a jako malo je potrebno da se raspadne jedna ljubav. A gdje su još podivljali ego partnera i treće osobe koje ušeću u odnos dvoje ljudi.
Održati brak na životu zahtjevan je posao. S jedne strane tu je ego i ponos koji nam zamagljuju vlastiti odraz u ogledalu, a kako možemo popraviti nedostatke koje imamo ako ne vidimo jasno sami sebe? Tijekom života osjećaji se mijenjaju, odrastamo, sazrijevamo, neki zapnu u infantilnoj fazi, neke obuzme ozbiljnost života. S vremenom naša pažnja više nije usmjerena na njega ili na nju. Usmjeri se na posao, prioriteti se promjene, dođu djeca koja traže svoju pažnju, a kada oni odrastu, ponovo se vraćamo jedno drugome. Ali, kako se vratiti jedno drugome ako smo kroz taj proces stvaranja obiteljskog života, zaboravili na svog partnera i naš odnos?
Održati brak na životu zahtjevan je posao
Oduvijek sam gledala svoje roditelje kao primjer. Njih dvoje oduvijek su jedno drugom prioritet. I znala sam oduvijek da neću pristati na ništa manje od toga. Htjela sam takav odnos, pun osjećaja, ljubavi, nježnosti, podrške i poštovanja. Gledala sam ih kada su bili zabrinuti, kada su bili pod stresom, kada su jurili užurbano za svojim poslovima, gledala sam ih kada su bili sretni i bezbrižni, a danas ih gledam kada su došli i najteži trenuci. Gledam ih i vidim kako tata podvija svoja leđa za mamu, a ona nosi njega kada padne. Oni su oduvijek bili jedno za drugo tu. Bez iznimke. To želim. Bez obzira što njihov život nije nikada bio bajka.
Kako se vratiti jedno drugome ako je u našem braku previše osoba? Spomenula sam tu ovisnost o roditeljima. Kako se vratiti jedno drugome, kako riješiti životne probleme i nesuglasice ako je tolika gužva u braku? Kako bi takav scenarij mogao završiti dobro? To je kao da gledate boks, s jedne strane jedan boksač, a s druge strane njih pet. Ne zvuči kao fair play, zar ne? A upravo se to često dogodi. Previše buke između dvoje ljudi zbog kojih ne čujemo vlastite misli i osjećaje, već samo žamor. I stvara se kaos.
A nekada je potrebno ugasiti svu buku ovoga svijeta kako bi čuli sami sebe, ali i svog partnera koji možda i nije toliko glasan, već šapuće. Naravno da to ne garantira sretnu i uspješnu priču. Ali, sigurna sam da može pomoći oko toga da dvoje ljudi koji su svjesno ušli u bračnu zajednicu, donesu zrelu odluku, makar ona značila i razlaz. Bolji izbor je dobar razvod, nego loš brak. Međutim, često dobrom braku, dobrom razvodu prepreku stvori i ego. Događa se često da kada nestane ljubavi, podivljali ego preuzme potpunu kontrolu. I tada život piše najtužnije priče. Koje mogu završiti tragično. Najčešće slomljenih srca naše vlastite djece.
Danas nije popularno truditi se. Truditi se u braku, boriti se za svojeg partnera. Danas, kao da sve polazi od emancipacije, nekakve prikrivene priče o snažnim ženama koje se ne bi trebale truditi za drugu osobu, jer time ograničavaju i mijenjaju sebe. Jer danas, mijenjati sebe za drugoga tumači se kao slabost. Znam da ću sada zvučati pretenciozno, ali zaista se smatram dovoljno snažnom, sposobnom i spretnom da bih mogla i sama hendlati život.
Jer danas, mijenjati sebe za drugoga tumači se kao slabost
Međutim, čvrsto smatram da jedna snažna žena može bez problema mijenjati sebe, raditi kompromise i truditi se za svog partnera. Poniziti se pred ljubavlju svog partnera, naravno, ukoliko je njihov odnos zdrav i počiva na međusobnom poštovanju. Kada kažem poniziti se, ne mislim na ponižavanje sebe kao osobe, već pod time smatram obuzdavanje vlastitog ega radi dobrobiti onog drugog, koja je u konačnici dobrobit nas dvoje. I tu se opet vraćam na onaj zamagljeni odraz u ogledalu koji nas ograničava.
Ne znam što život nosi i ne mogu garantirati sama sebi da će naša priča zauvijek biti sretna. Ali, u odnosu mojeg životnog partnera i mene, od samih početaka naše ljubavne priče, slušamo jedno drugo. Uvažavamo se bez obzira na povišene tonove. Dajemo podršku jedno drugome, a iz našeg odnosa maknuli smo sve druge osobe. Jer smo za uspjeh našeg odnosa odgovorni samo nas dvoje.
Danas, kada prolazim najteže trenutke, kada sam se susrela s bolnim gubitkom, kada je moja duša utrnula od tuge, kada pokušavam izroniti iz onog tamnog, olujnog mora, iz polutame gledam svog muža i moje srce je mirno. Jer on nosi mene, našu djecu i naš dom. To je naš brak. Njegova ljubav i snaga koja meni daje snagu da mogu nositi svu tugu koju mi je život položio na leđa. Njegova ljubav prožeta poštovanjem, požrtvovnošću, kompromisom i nježnošću.
Odabrala sam ga, sa svim njegovim manama i vrlinama, odabrao je on mene, sa svim mojim radostima i križevima. I kako da se ne borim za to? Kako da ne ponizim svoj ego koji često podivlja za dobrobit naše budućnosti i budućnosti naše djece? Neki to nazivaju iscrpljujućom ljubavi. Ali, možda te duše niti ne znaju što je ljubav. Zato, ove floskule kako je Valentinovo svaki dan, ostavite to sa strane. Zašto ne iznenaditi ljubavnom porukom, znakom pažnje, cvijetom? To bi trebalo biti dovoljno da se proslavi ljubav. Pa makar taj jedan ‘iskomercijalizirani’ dan u godini.