Nekad je nužno odabrati stranu
ISPOVIJEST

Imala sam 13 godina kad sam operirala srce, a moja mama istovremeno rak dojke. Ovo je moja priča

FOTO: TMG CREATIVE

34-godišnja Zagrepčanka ispričala nam je sve o svom nevjerojatnom putu do psihičkog i fizičkog zdravlja

Marijana Kraljević na prvi se pogled ne razlikuje od drugih mladih žena. Ipak, ono što je već dosad prošla u svom životu, a tiče se zdravlja nje i njezinih najbližih, zauvijek ju je odredilo i promijenilo – na bolje.

Obično ljudima za rođendan poželim dobro zdravlje. ‘Samo’ to i ništa više. Vjerujem da će se mnogi složiti sa mnom kada kažem da je zdravlje najvažnije, ali… Uvijek ima jedan nesretan ali. Pa da objasnim što stoji iza njega. Ovako nekako počinje moja priča; kao dijete sam bila relativno zdrava, osim što sam često imala upale grla i gotovo svaki mjesec sam pila antibiotike. Mene tada to nije uznemiravalo jer sam bila dijete, a kako sam uvijek bila jako mršava, svi su govorili da imam slab imunitet. No, u šestom razredu smo išli na redovni sistematski pregled sa školom i meni je doktorica dala uputnicu za kardiologa. Čula je da imam šum na srcu. U tom trenutku mi je rekla da je vjerojatno samo šum rasta koji se kod mene čuje jer sam, pretpostavljate, mršava.

Prva je dijagnoza stigla već s 13 godina

Ipak, nije bilo tako. Nakon niza pretraga, doktori su ustanovili da imam Ductus Botalli. To je zapravo bila rupa na srcu, laički rečeno, koju je trebalo zatvoriti. Nije velika, ali zadaje nevolje. Ako se ne zatvori, žene ne smiju zatrudnjeti i može doći do raznih komplikacija. Nisam zapamtila kojih jer sam bila samo dijete od 13 godina. Operacija se radi tako da se reže prsni koš ili rebra, ali sam ja imala sreće (kroz priču ćete vidjeti da sam je imala puno) pa smo čekali da dođe aparat kojim će mi staviti ‘kišobran’ u srce kroz preponu. To sam odradila manje-više sama jer mi je mama tada bila u bolnici i operirala je rak dojke u zadnjem stadiju. Ovo zapamtite. Imala sam 13 godina, operirala srce, a mama rak. Tada sam bila uvjerena da je rak smrtonosna bolest, a u glavi mi se vrtio film moje ćelave mame. Užasno za zamisliti, užasno za vidjeti. Kako su zatvorili rupu ‘kišobranom’, tako su prestale moje prehlade.

Imala sam 13 godina, operirala srce, a mama rak

Nakon srca, činilo mi se da nemam problema sa zdravljem. Pila sam terapiju za aritmiju srca i nisam tome davala previše značenja. Iako sam imala samo 13 godina, odlučila sam mami biti velika potpora u njezinoj bolesti. Zajedno s obitelji. Da ne dužim, zamislite kako to izgleda. Mama ti umire, ideš u školu, dobiješ prvu menstruaciju, a ti si osoba odrasla preko noći. Ti nemaš vremena za bolove od menstruacije ili za prve ljubavne probleme. Tvoja mama ide na šest agresivnih kemoterapija i 30 plus zračenja.

Mama ti umire, ideš u školu, dobiješ prvu menstruaciju, a ti si osoba odrasla preko noći

O mami ne bih puno govorila. Priču o njoj sam napisala za udrugu Nismo same, a priča je završila u istoimenoj knjizi. Prihod od prodaje ide za žene koje trebaju prijevoz na kemoterapiju. Izuzetno sam aktivna po tom pitanju jer sam kasnije shvatila koliko sam u sebi gutala mamin rak. Tada bolje nisam znala, ali želim da i drugi uče iz moje priče i možda neke stvari naprave bolje za sebe nego što sam to ja radila.

Krajem srednje škole kreću ozbiljniji problemi sa želucem

Nekako se vremena između toga i ne sjećam. Znam da je mama bila bolje, meni je srce bilo u redu (osim što je dirnuto za cijeli život), ali negdje sam krajem gimnazije (2004.), možda i nešto prije, počela osjećati bolove u želucu. Što god bih pojela, želudac me toliko bolio da nisam mogla poslije ništa jesti. Ionako prirodno mršava, lako sam počela gubiti kilograme. Više od godinu dana sam odlazila liječnicima koji nisu napravili niti jednu pretragu već su mi na osnovi kilograma davali neke druge dijagnoze, za koje ja nisam znala što znače, a koje su moji roditelji opovrgavali budući da sam tada živjela s njima i znali su u kakvom sam stanju.

Više od godinu dana sam odlazila liječnicima koji nisu napravili niti jednu pretragu već su mi na osnovi kilograma davali neke druge dijagnoze

U drugoj polovici 2005. sam došla do jednog doktora koji je odlučio napraviti kompletnu obradu. Prvi. Prije njega je bila jedna doktorica koja je napravila gastroskopiju, pronašla dva čira na želucu, dala mi terapiju i to je bilo to. Malo mi je bilo bolje od terapije, ali vrlo brzo mi je postalo loše. Završila sam na endokrinologiji i gastroenterologiji jedne bolnice, u koju sam primljena s dvadesetak godina i 27 kila i 800 grama. To je bilo razdoblje kada me želudac bolio od kapi vode. Doslovno. Sjećam se groznih gastroskopija, kolonoskopija, padanja od slabosti u bolnici i raspada mami preko telefona kada sam ju molila da me uzme doma.

To je bilo razdoblje kada me želudac bolio od kapi vode

U bolnici sam bila 22 dana. I danas se sjećam slika ultrazvuka mojeg želuca. Pokušat ću opisati: cijeli je bio žarko crvene boje, a na njemu su bile crne rupe, a između crnih rupa kao bijeli plikovi. Doktor mi je tada rekao: “Djevojčice, ti si jako bolesna, ali nemaš ti bolest koju su ti pisali bez pregleda, ti si fizički teško bolesna.”

Ubrzo je na papiru, nakon brojnih pretraga cijelog probavnog sustava pisalo kronični gastritis i atipična Chronova bolest. Sazvan je konzilij koji je trebao odlučiti terapiju. Budući da je organizam bio na rezervi, bilo kakva doza lijeka mogla je biti opasna. Dobila sam hrpu lijekova kojima se ne sjećam imena, osim kortikosteroida koji su dodatno uzrokovali pucanje (oko 13 ili više) madeža koje sam operirala te koji su uzrokovali slabljenje zuba, pa sam vrlo mlada morala staviti krunice na neke zube, što je meni tada bio dodatni šok. Moj zubar je prvi puta na tako mladoj osobi radio autotransplantaciju zuba.

Na rubu života i smrti

Boljelo je. I fizički i psihički. Ono čega se jasno iz bolnice sjećam je rečenica dokotra upućena tati: “Marijana se nalazi na rubu života i smrti, ali bliže je ovom drugom.” Nisu znali da sam ja to čula. Ja sam uletila u prvu otvorenu sobu prepunu slika i počela hodati od slike do slike, u bunilu i prvi puta s jasnom namjerom: preživjet ću. Zaista ne znam od kuda sam smogla snage. Puštena sam iz bolnice u nešto boljem stanju, nastavila sam piti lijekove i otvorila se alternativi. Točnije, devet puta sam išla u Posušje kod časne sestre i pila sam razne preparate. U međuvremenu su našli kvržice na štitnjači koje su punktirali. Dani su letjeli. Dizala sam se i padala. Koristila lijekove, čajeve, medove, jela po papiru od doktora i lipanj 2009. sam dočekala s 53 kile. Nemojte me pitati kako sam se osjećala. Ne znam. Samo sam gurala. Htjela sam živjeti.

Nakon desete gastroskopije sam prestala brojati

Ako pitate moju mamu, ona će vam reći da sam uvijek govorila da je sve dobro, reći će vam da sam sve radila i da nisam sebe smatrala bolesnom osobom. Zabilježila sam svoju drugu pobjedu. Jednu nad srcem, jednu nad probavnim sustavom. Od tada pa sve do danas mene nije zabolio želudac, a terapiju sam pila otprilike godinu i pol i nikada više. Naravno, u tom obliku. Zabolio me kao i sve ostale ljude. Nakon desete gastroskopije sam prestala brojati. Tata kaže da sam ih napravila ukupno 14. Za kolonoskopiju znam. Bile su dvije i nadam se da više nikada neće biti niti jedna.

Na fakultetu su se pojavili problemi sa štitnjačom

Dvije godine sam živjela sretno izliječena, upisala novi fakultet jer prvi nisam završila zbog bolesti. Kad sam 2011. ponovno doživjela pad kilaže i to 10 kila. Zanimljivo je bilo to što me ne boli želudac pa sam znala da je nešto drugo. Srećom, otkrilo se brzo. Štitnjača i sedam godina terapije te nekoliko punkcija kvržice. 2013. godine sam krenula proučavati (možda i nešto ranije, ali ova je bila prijelomna godina) postoji li način da budem zdrava, tražila sam odgovore na 1000 pitanja…

Jer, na samom početku zamrzila sam svijet i mislila sam da imam pravo na to. Opet ću reći, tada bolje nisam znala. Bilo kako bilo, krenula sam istraživati i naišla sam na osobe, knjige, a kasnije i YouTube kanale koji su pričali priču o ljudima koji su bili na dnu, bilo to zdravstveno ili na bilo koji drugi način. Istovremeno, bili su to ljudi koji su na kraju svega uspjeli. Pa sam rekla, ako mogu oni, mogu i ja! Nisam puno pričala nikome o tome jer se to smatralo, a nažalost mnogi i dalje smatraju duhovnost sranjem modernog doba.

Šećerna bolest, fibroadenom na dojci i fokus na emocije

Ja sam uvijek imala što i za poručiti tim ljudima: budite sretni da ne morate tražiti nit za koju ćete se držati. Ja sam svoju našla. Ne znam koliko seminara sam prošla, koliko knjiga sam pročitala, koliko satova joge odradila i koliko vremena provela u meditaciji. 2018. su me skinuli s terapije za štitnjaču, a rekli su da je za cijeli život. Znate, spojila sam medicinu, kojoj beskrajno vjerujem i alternativu. Toliko puta padala, ali se još više puta uzdizala. Tako je jedna od motivatorica koju sam pratila tada rekla nešto u smislu da s dna možeš samo gore. Istina, zar ne?

No, život se ponovno poigrao. U ljeto 2019. sam opet smršavila bez simptoma. Ponovno bolnica, pretrage, sivi zidovi i moje pitanje: Gdje sam pogriješila? Tada sam već znala da su bolesti posljedica koju će izliječiti terapija lijekovima (moje vjerovanje) te da postoji uzrok koji ne liječi tableta, već ja. Prvo ga trebam naći. Dijagnosticirali su mi inzulinsku rezistenciju koja je uzrokovala mršavljenje, a ubrzo sam dobila i dijagnozu šećerne bolesti koju su promatrali. Šećeri su bili visoki, terapija mi nije odgovarala pa smo i to ukinuli. Tri mjeseca nakon toga i bez terapije, šećeri su izvrsni i naravno ne treba nikakva terapija. Kontrola je za tri mjeseca jer kako sam rekla, beskrajno vjerujem medicini pa takve doktore susrećem. Prate, rekla bih, ozdravljenje tijela.

Život nekad servira lekcije, a rođenjem ne dobijemo upute za svladavanje istih

U međuvremenu sam imala i fibroadenom na dojci, koji je otkriven na redovitoj kontroli. Na drugoj kontroli nije ni njega bilo. Danas ne pijem nikakvu terapiju. No, to ne znači da neću paziti. Itekako hoću. Povratak na terapiju za mene nije opcija. Ali, vratimo se na početak priče. Mama, rak, škola, život… Emocije. Svaka bolest je imala uzrok. I nisam se sramila sebi priznati koji je to uzrok. Mamin rak? Ljubavi koje to nisu bile? Gubitak voljenih osoba? Sve sam priznala samoj sebi jer drugima nisam ni trebala i radila sam na otklanjanju uzroka. Naravno, to sam ja. To je moja priča. Možda se netko nađe u njoj. I nisam 100 posto kriva. Jer život nekad servira lekcije, a rođenjem ne dobijemo upute za svladavanje istih. Zar ne?

“Ako se da pokrpati, dobro je!”

Jednom ću napisati knjigu o svemu. Pa čak i o tome kako i danas želim osobama koje su bile u mojem životu reći “Oprosti za neke stvari…”, kako i danas tvrdoglavo nekad idem protiv sebe, ali onda stanem i shvatim da je to samo život. Pogledam iza sebe, vidim dvije diplome, dekanovu nagradu, divnu obitelj, prijatelje, poslove… Svaka ta medalja imala je dvije strane i jako puno lekcija. No, učim i dalje jer samo učenjem i primjenom možemo doći do rezultata. Za kraj bih samo rekla jednu scenu koja mi je ostala u glavi. Tražila sam jedan odjel bolnice i ‘slučajno’ naletjela na odjel gdje su djeca bila na kemoterapijama. Vidjela sam djevojčicu s dva repića, rozom suknjicom i plišancem u ruci. Mamu ju je držala za ruku i smješkala se, krijući bol jer je znala da će ti repići uskoro pasti.

Smatram li se hrabrom? Da!

Sjetila sam se mame i pada prvog pramena i mog raspada. Ovaj put je to bila curica na početku života. Tada sam se prestala žaliti, ako sam se ikad i samosažaljevala. Od tada je moje geslo postalo: “Ako se da pokrpati, dobro je!” I, da, bolest koju su mi dijagnosticirali bez pretraga, razgovora, slušanja, pozitivno je rezultirala. Moj diplomski rad nosi naziv: Utjecaj fotografije u vizualnoj komunikaciji na poremećaje u prehrani.

Ako ovo čita neka djevojka koja zaista ima tu dijagnozu, u redu je, potražite pomoć. Ja bih prva to učinila, na više kolosijeka. Jer svaka bolest je bolest, bila ona psihičke ili fizičke naravi i ima svoj uzrok. Smatram li se hrabrom? Da! Mnogi bi odustali. Tu strast koju sam imala u zdravlju, imam u svim životnim područjima.

Ovo je priča o motivaciji i neodustajanju

Želim vam svima zdravlje, ali… Pazite na sve ostalo jer zdravlje je često samo posljedica. Barem u mojem slučaju. Ovim putem bih zahvalila svim doktorima i svim ljudima koji su bili uz mene. Posebice roditeljima, a najviše tati. Ići 44 puta u bolnicu u 22 dana? Voziti po svijetu tražeći pomoć, motivirati na upisivanje fakulteta nakon svega, to može samo mali broj ljudi.

Nađite i vi jednu osobu zbog koje nećete odustati pa čak i onda kad želite odustati od sebe

Zato sam često govorila, ako neću zbog sebe, zbog starog ću. Nađite i vi jednu osobu zbog koje nećete odustati pa čak i onda kad želite odustati od sebe. I oprostite ako sam negdje preskočila neki mjesec. Ja kronologiju toliko ne pratim jer pamtim samo sretne dane. Ok, pamtim i ove, ali samo do te mjere da me podsjete što su to lijepi dani. I da ovo nije tužna priča, ovo je motivacijska priča. Ma što god netko mislio o tome.