PRIČA

“Ej, mama, jeste ok svi?” S druge strane čujem odgovor: “Nemamo više stan, ostali smo bez stana”

Mladi Siščanin otvorio nam je srce i potanko opisao kako je stradao njegov stan u Sisku

Fotograf Dorijan Šipuš iz Siska je samo jedan od onih koji je u potresu 29. prosinca 2020. godine izgubio dom. Za Super1 ispričao je svoju priču.

Badnjak je, a ove godine malo je drugačiji nego obično. Svake se godine u našem stanu odvijaju pripreme za veliku božićnu večeru koja nije samo božićna večera. Naime, moja je mama rođena na Badnjak, a baka na Božić tako da smo svaki Badnjak do sada proveli u stresu da baki taj dan učinimo što ljepšim i prikažemo našu obitelj u što ljepšem izdanju pred prijateljima i rodbinom. Prečesto su te pripreme završavale svađama tako da su mi blagdani uglavnom ostali u lošem sjećanju. Ove sam godine posebno mrzio blagdane jer su mi se sva ta natezanja oko Božića i bakina rođendana činila besmislenima jer zbog korone nitko ni ne dolazi k nama.

Utjehu mi je pružilo to što sam se nakon dugo vremena izbivanja iz noćnog života dogovorio sa sestričnom da odemo van i popijemo nekoliko gin juiceva. Sjeli smo u prazan paviljon, oboje lamentirajući o životnim tegobama. Rekao sam joj: “Ma znaš Ana, uvijek je ovako za blagdane. To su ta dva dana koja su napeta i onda dođe novo vrijeme kad se sve slegne.” Nastavio sam: “Sutra ću se naspavati i onda sam slobodan od 26.12. do Nove godine i samo ću spavati. Ne planiram nikamo, nego ću ostati doma i fotografirati vatromet sa svog prozora uz neki sok. Ma neću ni piti alkohol, bit će sve super i bez toga.”

Nisam mogao biti više u krivu.

Sestrična i ja u paviljonu na Badnjak

28. 12. 2020.

Ležim u krevetu i nikako da zaspim. Nisam imao osjećaj da će se dogoditi nešto bitno, ali oduvijek imam problema sa spavanjem. Skrolam YouTubeom kao i uvijek kada ne mogu zaspati i nailazim na novi video Katy Perry It’s not the end of the world, odgledam ga i pomislim – koji trash, pa taj bi green screen mess bolje odradili na prvoj godini ADU-a tijekom vježbe TV studio. Ali je poruka koji video šalje super, isključi internet i smiri živce, sve će biti ok, nije smak svijeta. Odmah ga oko pola tri u noći šaljem mami uz kratak tekst, ovo je dobro, dobra poruka, ni ne sluteći što se sprema za nekoliko sati.

Mail za majku

Još uvijek sam budan i istražujem bespuća interneta, ne znam točno kada sam zaspao, otprilike oko 20 do 6. Taman sklapam oči, nisam još ni ušao u REM fazu kad odjednom čujem mamin glas: “Ustani! Dorijane, brzo ustani!” Ustajem kao da nisam ni spavao i u šoku zamotan poplunom stajem nasred sobe dok se cijelo potkrovlje njiše i trese. U tom trenutku pomišljam: “To je to, sad će se sve srušiti i ovo su moji posljednji trenuci među živima.” Trešnja prestaje, a ja prvo tražim odjeću jer ne želim umrijeti u gaćama. Oblačim se i vidim baku koja nam prilazi u polusnu i već govori kako treba sve pospremiti. Dolazimo k sebi, provjeravamo susjede. Svi su ok. Ne izlazimo, nego spremamo sve što se zbog potresa srušilo. Vani se lagano razdanjuje i primirili smo se, ali tada nastupaju dva uzastopna slabija potresa.

Nakon kratkog stajanja ispod štoka uviđamo da je vrag odnio šalu, bacamo metle i brzo izlazimo. Tamo nas čeka četa susjeda za koje do tad nisam ni znao da postoje. Dojmovi se izmjenjuju i sve izgleda nekako začuđujuće solidarno u usporedbi s prosječnom svakodnevnicom. Ostatak dana prolazi relativno mirno. Dopisujem se s prijateljima, svi su ok. Epicentar je kod Petrinje. Brzo kontaktiram s prijateljima u Petrinji, i oni su ok. Šaljem fotografije stana prijateljima, šteta je kozmetička, a pukotine će se sanirati. Stan je imao sve predispozicije da nastrada jer je iz sredine pretprošlog stoljeća, ne oslanja se na drugu građevinu ni s jedne strane, penthouse iz tog vremena na samom vrhu zgrade i nalazi se uz najprometniju gradsku cestu u blizini Glavnog kolodvora. Fućkaš ove gluposti koje su se porazbijale.

Fotografija snimljena u hodniku prije najjačeg potresa

29. 12. 2020.
Dan D

Nakon dvije neprospavane noći odlazim do drugog dijela grada potražiti mir u stanu prijatelja koji u tom trenutku nije bio u gradu. Odjednom osjetim jako podrhtavanje tla, čini mi se slabije nego prvi dan. Zovem svoje doma da ih pitam jesu li ok. Prvi poziv ne prolazi. Čujem automobilske alarme vani i osjećam neku jezu. Zovem drugi put, mama se javlja. “Ej, mama, jeste ok svi?” S druge strane čujem odgovor: “Nemamo više stan, ostali smo bez stana.” Odmah pitam i gdje je baka, a mama odgovara: “Ne znam gdje je.” Kratki se muk prekida mojim ponovnim pitanjem: “Gdje je baka?” Veza se naglo prekida. Brzo navlačim na sebe kaput i jurim van iz stana. U stranom sam kvartu, nikoga ne znam, svatko trči nekom svom. Mobitel mi je gotovo prazan, odlučujem ga ne upotrebljavati. Na ulici je kaos i nastao je prometni zastoj, ljudi hodaju po cesti, a automobili se penju na pločnik.

Miješaju se zvukovi sirena hitne pomoći i vatrogasaca, atmosfera me podsjetila gotovo na onu koju sam kao klinac gledao na TV-u 11. rujna 2001. Trčim prema raskrižju, ali ne mogu prijeći most jer auti blokiraju zebru. Kako nemam auto, odlučim se pješice zaputiti na prvu najbližu lokaciju – kod tete i tetka. Utrčavam u njihovu garažu, spajam mobitel na punjač i istog trenutka kad sam uspio uključiti mobitel pokušavam uspostaviti novi poziv – linije su zauzete. Na svoj profil na Facebooku postavljam prvi status nakon dugo vremena, javljam svojim virtualnim i stvarnim prijateljima da sam ok. Mobitel mi ponovno zvoni i mama javlja da je baka ok, laknulo mi je.

Spuštam se niz nizbrdicu i čujem bratićeva prijatelja kako govori da ne zna gdje mu je cura i ne može je dobiti na mobitel. Nemam ni snage ni pameti za bilo kakav odgovor, osjećam veliku grižnju savjesti jer sam zanijemio. Krećem pješke prema svojoj zgradi i ne mogu zbog prometnog čepa prijeći ulicu koja vodi do Starog mosta. Odlučim krenuti drugom rutom. Dok prelazim Novi most, pokraj mene kolona automobila nagovješćuje da je situacija više nego ozbiljna. Gledam prema autima, nigdje poznato lice. Osjećam se izgubljeno i uplašeno jer nisam siguran ni da je nogostup mosta siguran jer je i prije bio oštećen. Polako osvješćujem da je ovaj udar zapravo bio puno snažniji, ali da je zgrada u kojoj sam bio bila novija i statički stabilnija pa se trešnja slabije osjetila.

U koloni auta kroz šajbu vidim poznato lice, kolega me samo tužno pogledao i izgubio se u nepreglednom košmaru, vjerojatno na putu prema svojoj obitelji. Konačno dolazim do improviziranog spusta s mosta, silazim ubrzanim koracima prema svojoj zgradi. U tom trenutku čujem da me netko doziva, okrenem se i vidim poznanika iz kvarta kako sȃm i uplašen stoji ispod mosta. Govori mi kako je njegov stan u rasulu, da se čuo s prijateljem i ide prema njemu. Grlimo se unatoč koroni i opraštamo, dok odlazimo svaki u svojem smjeru. Dolazim pred zgradu, vidim svoje i tu nastaje totalni blackout.

Zaustavljeni sat u privremenom smještaju, kazaljke su ostale “zarobljene” u trenutku najjačeg potresa

Aftermath – suze dolaze kasnije

Istoga dana, s nekoliko stvari koje smo uspjeli spasiti iz poluprohodnog stana, dolazimo k rodbini kako bismo kod njih ostali spavati. Razmišljam o uplakanim licima policajaca i vatrogasaca koje sam putom vidio, prizor koji se viđa skoro nikad. Ležimo na krevetima budni i ustajemo na svaki novi manji i veći potres i trčimo pod štok. Mačke trčkaraju kao sumanute i grebu po vratima, a između svakog potresa ptice izbezumljeno cvrkuću. Nakon što smo svi odlučili izaći iz kreveta, boravimo u garaži i polemiziramo: “Je li ovo upravo bio potres ili se meni tijelo trese?”

Dok budni čekamo zoru, sestrična i ja spominjemo razgovor koji smo vodili na Badnjak, kako sam se planirao odmoriti i fotografirati s prozora kojeg više nema. Gledamo vijesti na malom garažnom TV-u i sve više shvaćam razmjere katastrofe. Već se sljedećeg dana mama i ja selimo tatinom prijatelju u privremeni smještaj, u kojem boravim i dok pišem ovaj esej. Mama mi priča o trenutku kad su majstori sanirali krov drugi dan nakon prvog udara, a dvadesetak minuta kasnije udario je najjači potres i velik dio krova srušio se u podnožje zgrade. To je bio upravo dio na kojemu su majstori tek nekoliko minuta ranije popravljali krov, izbjegli su potencijalnu smrt za dlaku. Otkazala je bilo kakve radove na kući do daljnjega jer ne želi da netko zbog toga nastrada.

Ostatak porušenog zida snimljen isti dan nakon najjačeg potresa, “oltar” je ubrzo nakon završio u Kupi

Prva osoba s kojom se nalazim tih dana moja je stara osnovnoškolska prijateljica, jedina od mojih prijatelja koja u tim trenutcima dolazi u razrušeni grad u smjeru suprotnom od svih kolona koje ga u tim trenutcima napuštaju. Pričamo satima i pijemo vino koje na mene nema nikakav učinak, vjerojatno zbog preživljene traume. Zahvaljujem joj na svemu i u razgovoru je pitam bih li trebao objaviti fotografiju svog razrušenog stana jer nemam kapaciteta svima javiti što me u tom trenutku zadesilo. Ona odgovara afirmacijski i, dok sjedimo na klupici, odabirem fotografiju i pišem kratak tekst.

Zaključavam mobitel, a mi nastavljamo razgovor sve dok mi mobitel u jednom trenutku ne zazvoni. Zove me prijatelj koji je prije nekoliko dana kupio moju fotografiju i tješi me jer je vidio objavljenu fotografiju. “Hoćeš da ti uplatim neki novac na račun?”, čujem s druge strane telefona i slamam se, počinjem plakati i sjedam na pločnik dok govorim da ne treba ništa. “Bit će sve ok”, čujem s druge strane dok razgovor brzo završava. Odmah je uplatio novac na račun jer je imao moj IBAN broj… Počinjem se osjećati kao “slučaj”.

Porušeni interijer dijela stana koji sam uspio snimiti nakon drugog snažnog potresa.

U privremenom smještaju provodim još tri besane noći, koje ne olakšavaju ni lijekovi za smirenje, kujući planove za budućnost. Volonteri su već uvelike krenuli s radovima na terenu, a ja se osjećam bespomoćno i jadno dok odbijam hranu jer sam izgubio apetit. Treći dan doživljavam živčani slom zbog obiteljske situacije i počinjem udarati u jastuk i plakati da izbacim sav taj bol iz sebe. Odjednom shvaćam da sam u novoj modernijoj zgradi s tanjim zidovima i vjerojatno plašim druge ljude svojim luđačkim ponašanjem. Brzo se sabirem i javljam prijateljima koji su već vani da ću doći do njih, dok u ruksak trpam boce alkohola. Izlazim iz stana, a već na više od pola puta do ekipe spuštam se niz brijeg i padam na leđa u blato u jedinoj robi koju trenutačno imam.

Ustajem se u sekundi i dobivam novi napad panike te se vraćam otkud sam i došao mračnom i praznom ulicom, dok mi suze klize niz obraze, a dah je toliko kratak da imam osjećaj da uopće ne dišem. Kasnije ipak dolazim k sebi, oblačim tatinu robu i vraćam se prema mjestu na koje sam se prvotno zaputio. Dolazim na lokaciju i ekipa me dočekuje skupljena oko vatrice zapaljene u malom kotlu. S mobitela puštamo Teardrop Massive Attacka i razgovaramo, prvi put mi se sve čini normalno i kao nekad. Tih nekoliko dana šećem uokolo s prijateljima i iskorištavam svaki slobodan trenutak za videopozive s onima koji su daleko. Dok mi telefon “gori”, a prijatelji mi pune mentalnu bateriju, razmišljam kako se drže oni koji nemaju toliku podršku.

Toga dana dolaze službeni statičari i brzinski pregledavaju zgradu u kojoj boravimo kako ne bih morao biti smješten u jednu od dvorana u kojima su mnogi koji su imali manje sreće. Pregledali su moj privremeni stan za manje od minute i rekli da izgleda super, a prijateljica u tom trenutku taman izlazi iz stana. Dobivam njezin poziv gotovo istog trenutka dok stoji pred vratima, kaže da su statičari na ulaz stavili narančastu naljepnicu. Brzo se oblačim, a pred ulazom me čeka skup stanara, brzo se upoznajem s novim privremenim susjedima i pitam statičara oko kojeg su se okupili što znači ta narančasta naljepnica. Statičar mi objašnjava da je statika zgrade narušena, da je sanacija nužna, a da se u zgradi od danas boravi na vlastitu odgovornost. U stanu sam sȃm jer mama vani sređuje papirologiju pa počinje novi napad panike.

Izlazim na ulicu dok slaba kišica rominja, sjedam na najbližu klupicu i s licem u rukama počinjem plakati. Krajičkom oka vidim curu otprilike mojih godina kako mi polako prilazi i pita me jesam li dobro. Bez oklijevanja dižem pogled i pitam je smijem li je zagrliti. Grlim je snažno i odjednom se oslobađa ta težina koja se u meni nakupila, opet se osjećam kao normalna osoba. U sekundi dolazim k sebi, a ona me odvodi preko ulice u svoj dom, označen zelenom naljepnicom, u kojem nas dočekuje njezina mama koja mi daje Normabel od 5 mg. Boravim kratko kod njih i smirujem se u razgovoru. Nastavljam ostatak dana kao superman, ali tijekom noći, kad nastupi tišina, proživljavam još nekoliko paničnih napada koji iznenađujuće brzo prolaze. Dok ležim u krevetu, razmišljam kako mi je to možda i ok jer, kao što potres polako vibracijama i malim udarima otpušta energiju, i moje emocije malo po malo cure van kako ne bi došlo do velikog udara, to je ono što me drži funkcionalnim. Tu noć nastupa prvi dublji san nakon kojeg se budim odmorniji, s atipičnim mirom i zahvalnošću u grudima s obzirom na situaciju.

Nakon nekoliko dana smiraja događa se novi potres jačeg intenziteta. Već naviknuti na konstantna podrhtavanja tla, sklanjamo se pod nosivi zid bez pretjerane panike. Nakon nekoliko minuta u stanu čujemo dva uzastopna tupa udaraca. Pregledom stana utvrđujemo da je puknuo kamin u dnevnoj sobi. Majka zove vatrogasce, a ja silazim u trenirci pred zgradu kako bih ih dočekao i uputio do stana. Iščekivanje se čini kao vječnost dok cvokoćem na hladnoći i razmišljam o majci koja je ostala u zadimljenom stanu. Vatrogasci dolaze, trčim baciti pepeo iz limene kante kako bi u nju preselili žar iz kamina. Polijevaju izvađeni žar vodom nasred sobe i u tom trenutku moja mama kaže: “Niste mogli to napraviti na balkonu?” Gusti dim obavija sobu, no nakon svega što smo prethodno proživjeli čini mi se kao da nas to ni najmanje ne dira. Iako smo ostali bez grijanja, sa smiješkom ispraćamo vatrogasce, zahvaljujemo im i ostavljamo sobu da se lufta.

Intervencija vatrogasaca u privremenom smještaju

Vrijeme za akciju

Prvi lucidni dan pomažem skinuti ogledalo sa zida novim susjedima, ispunjavam formulare onima koji to ne mogu i obavljam visinske pripreme za rad na terenu. Popisujem sve bitne lokacije na kojima se dijeli hrana, prikuplja odjeća, lijekovi i higijenske potrepštine te gdje su ljudi privremeno smješteni. Radim popis ljudi kojima su zgrade označene crvenim naljepnicama i nudim besplatnu uslugu fotografiranja. Nisam sve ni logistički pripremio, a već sam izišao i polustihijski bilježio kaos koji je nastao i sve ono lijepo što se usred njega rodilo. Odlazim do bake i njezine sestre s mamom i nosimo im drva. Odnosimo pakete s potrepštinama potrebitim ljudima.

Prolazim kroz svoj razrušeni grad i čujem razne dijalekte i naglaske ljudi koji su došli pomoći, a srce mi se polako puni toplinom i snagom za nove dane. Moja je bivša zgrada dok ovo pišem otvorena, bez zaštite i u nju pada snijeg. U zgradi u kojoj se trenutačno nalazim i koja je označena kao “neuporabljiva do daljnjega” uz svjetlo mog stana gori još samo jedno u stanu starijih susjeda. I dok pukotine na građevinama ostaju do daljnjega, rad i komunikacija s ljudima liječi sve moje rane brzinom kojom nisam ni slutio. “Bit će sve ok…”

Bakljada zahvale volonterima koji su pomogli županiji u teškim trenutcima. Dorijan Šipuš Photo.

Ako želite pomoći Dorijanu i njegovoj obitelji možete se uključiti u gogetfunding stranicu koju su napravili njegovi prijatelji.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba