Deset godina bez Amy Winehouse i što možemo naučiti iz njenog slučaja

A koliko ste dugo vi plakali nakon smrti omiljene britanske glazbenice Amy Winehouse?

Danas je deseta obljetnica njezine smrti, a ja još uvijek nisam iscrpila složeni emocionalni svijet njezinih dvaju albuma, i mislim da nikada ni neću. Amy Winehouse jedna je od onih glazbenica čiji utjecaj ne jenjava niti jedno čitavo desetljeće nakon njezine preuranjene smrti, a njezina se slava često nepravedno pripisuje takozvanom (i poprilično morbidnom) Klubu 27.

Iako se Amy ondje pridružila ostalim glazbenim genijima poput Janis Joplin i Kurta Cobaina koji su preminuli u dobi od samo 27 godina, smatram kako je pretpostavka da je isključivo pripadnost zloglasnome Klubu ono što uspomenu na nju održava na životu pretjerana i smiješna.

Osebujan talent i eklektična osobnost

Amy je bila talent kakav se pronalazi rijetko, osebujne i pomalo eklektične osobnosti, glasa koji je emocionalno napajao jednu čitavu generaciju svojim drskim, ali istovremeno i nježnim stihovima o životu ispunjenom ovisnostima, počevši od one o ljubavi prema nedoličnim muškarcima pa sve do ovisnosti o alkoholu koja ju je naposljetku stajala i života.

Teško mi je pisati o Amy iz neke daleke, neutralne pozicije, ona je za mene puno više od svojih pet Grammyja i daleko više od svoje borbe s ovisnostima. Tears Dry On Their Own zauvijek će ostati himna mojih srednjoškolskih prekida, a dan kada sam saznala da je mrtva (prije točno deset godina) zauvijek će biti dan na koji sam popušila svoju prvu kutiju cigareta.

Ne znam zašto me njezina smrt toliko pogodila, možda zato što je Amy bila outcast poput svih tinejdžera, ali ona vrsta otpadnika koja je toliko autentična i svojeglava da uspijeva preživjeti među popularnim klincima. Nažalost, sada kada retrospektivno promatram njezin život i karijeru shvaćam koliko je Amy bila oblikovana i kontekstom društva u kojem je odrastala, a zatim pokušavala preživjeti kao umjetnica.

Borba s ovisnošću i nemilosrdnom tabloidnom kulturom

2000-e su bile nemilosrdne prema ženama (a posljedično i prema oblinama). Bilo je to razdoblje koje je ekstremnu mršavost uzdizalo do te razine da je imati anoreksiju u medijima predstavljeno gotovo kao nešto društveno prihvatljivo i poželjno. Paparazzi kultura dosegnula je svoj vrhunac, tabloidi su svakodnevno body shameali poznate žene diljem svijeta, upirući prst u njihovo salo, celulit i gaćice. Bilo je teško preživjeti u takvom svijetu, mnoge su se mlade djevojke i žene slomile pod pritiskom, uključujući i Amy.

Ne bih željela toliko ulaziti u detalje njezine borbe s ovisnošću i poremećajima prehrane (preporučujem svima da pogledaju genijalni dokumentarac Amy, čak i ako nisu obožavatelji ove ekscentrične glazbenice), koliko bih željela naglasiti kako bismo uvijek trebali kritički pristupati svim aktualnim trendovima te na vrijeme znati prepoznati okrutnost prema ženama, ali i drugim članovima zajednice.

Ne smijemo bježati ni od vlastite odgovornosti jer smo često upravo mi oni koji kupujemo i potičemo površnu kulturu senzacionalizma koja je do (ruba) smrti dovela brojne žene i muškarce diljem svijeta. Amy nije jedina, nedavno sam pisala i o princezi Diani koja je također život izgubila zbog nemilosrdne tabloidne kulture.

Voluminozna kosa, gusti eyeliner i tetovaže

No iako je danas 10. obljetnica njezine smrti, ipak bih se željela njezina nasljeđa prisjetiti u nešto pozitivnijem ozračju, počevši od njezina prepoznatljivog eyelinera.

Debeo, gust i blago zaobljen prema gore, ovaj sam oblik pokušavala postići čitavu srednju školu svojom jeftinom crnom olovkom za oči iz lokalne drogerije. Pogađate, poprilično neuspješno. U moju obranu, tada još uvijek nije bilo YouTube tutorijala.

Osim eyelinera, Amy je poznata i po svom pirsingu koji je izdaleka izgledao poput madeža i po svojoj bujnoj voluminoznoj kosi za koju je njezin frizer, navodno, inspiraciju pronašao među izvođačicama grupe The Ronettes.

Do kraja je ostala vjerna i svom rockabilly stilu koji je kasnije nadogradila crvenim ružem, tetovažama i ružama u kosi.

We only said goodbye with words…

I naravno, uspomena na njezinu glazbu, dva genijalna albuma, Frank i Back To Black, kojima ćemo se zauvijek vraćati – i mi na čije je živote Amy izvršila neposredan utjecaj dok smo odrastali, ali i nove generacije koje u njezinoj glazbi prepoznaju onu emocionalnu dubinu i originalnost koja ih je i učinila instantnim klasicima.