Sinoć je u galeriji f8 Akademije dramske umjetnosti na Trgu Republike 8 svoju diplomsku izložbu otvorio jedan od najtalentiranijih fotografa nove generacije Denis Butorac. Izložba pod nazivom Poslanica, za čiji je koncept prošle godine dobio Nagradu Marina Viculin koju dodjeljuje fotografska udruga Organ vida, bavi se problematikom fotografovog osjećaja nepripadnosti u uvriježenu sliku muškarca kakvu od njega očekuje obitelj i sredina u kojoj je odrastao. Budući da je fotografija medij njegove komunikacije, izložbu doživljava kao nikada napisano pismo svome ocu.

S Denisom smo popričale o izložbi, procesu stvaranja, ali i o intimnim doživljajima koji su obilježili njegovo odrastanje i identitet koje prikazuje u svom najkompleksnijem radu do sada, Poslanici.

Najstariji od četvero braće

Denis je odrastao kao najstariji od četvero muške djece. S braćom kao dijete nije provodio puno vremena primarno zbog razlike u godinama, ali i u stavovima i interesima. Dok se u ključnim godinama njihovog odrastanja zbog studija preselio u Zagreb te tako propustio mogućnost da se dodatno povežu. Nekoliko godina kasnije, studirajući fotografiju pri Akademiji dramske umjetnosti započinje rad na seriji fotografija u namjeri da dokumentira živote tri mlađa brata u običnim, svakodnevnim situacijama te tada uviđa mogućnosti koje mu medij fotografije pruža te ga ujedno počinje koristiti za uspostavu komunikacije s braćom u želji da se bolje upoznaju.

Odmalena sam se razlikovao od druge (muške) djece jer nisam imao hobije i interese koji se primarno povezuju s dječacima

“Odmalena sam se razlikovao od druge (muške) djece jer nisam imao hobije i interese koji se primarno povezuju s dječacima. Još su tete u vrtiću primijetile moju strast prema likovnom izražavanju i glumi. Govorile su mojim roditeljima da sam prirodan talent i nagovarale ih da potiču kreativnost koju sam tada pokazivao. Slično se nastavilo i u osnovnoj školi gdje sam se najviše isticao u likovnim sadržajima dok pod satima tjelesne kulture nisam htio igrati nogomet, već bih radije birao druge, rodno normirane aktivnosti koje su bile predviđene za djevojčice.”

“Nisam smatrao to neuobičajenim jer je to jednostavno bilo tako, mogu reći da nisam shvaćao da sam zbog toga izdvojen ili drugačiji. Budući da sam odrastao u vrijeme kad je Hrvatska još bila zahvaćena Domovinskim ratom, često smo selili pa sam tako mijenjao škole, prijatelje, navike… Kad smo se napose preselili u selo u Slavoniji u kojem sam proveo većinu života počeo me pratiti osjećaj nepripadnosti. Nailazio sam na nerazumijevanje zbog osobnih ambicija pa sam tako krajem osnovne škole shvatio da mi je sloboda u izražavanju važna i da ostatak života želim provesti negdje drugdje.”

Nametnuta očekivanja

U razgovoru s Denisom prolazim kroz situacije iz djetinjstva koje su ga na neki način obilježile i utjecale na razvoj njegovog identiteta. Neke ključne prikazuje upravo u svom radu Poslanica, kojim nastoji rekonstruirati proživljena iskustva ne bi li time stvorio neka nova. “Pokušao sam se prisjetiti nekih ključnih događaja te ih poput kakvih performativnih procesa ponovno proživjeti fotografirajući autoportrete. Bilo je situacija koje se jednostavno mogu promatrati kao odgoj koji bi primijenio bilo koji (razuman) roditelj, a ja sam ih tada doživljavao prilično osobno; kao napad na mene samog, moju ličnost i slobodu izražavanja. Pri tome mislim na roditeljske zabrane kojima se ne dopuštaju pirsinzi, tetovaže, ekscentrično oblačenje i slično. Upravo sam zbog šišanja na irokezu imao nesuglasice s ocem nekoliko dana dok na kraju nisam popustio i ošišao se u potpunosti.”

“S druge strane postoje i puno kompleksniji događaji i situacije koji u najosjetljivijem razdoblju odrastanja, na pojedinca mogu ostaviti tragove većih razmjera. Odmalena mi se govori da ‘to nije za mene jer sam muško’ ili da ‘muškarci ne plaču’, ‘suze su znak slabosti’. Počeo sam vjerovati u to, kao da je to zaista tako, ali tek sada s odmakom i nakon što sam napustio obiteljski dom, uviđam problematiku takvog odgoja i kakav utjecaj isti može imati na dijete.”

Odmalena mi se govori da ‘to nije za mene jer sam muško’ ili da ‘muškarci ne plaču’, ‘suze su znak slabosti’

Butorac nadodaje: “Odrastao sam u pretežito muškoj, tradicionalnoj i patrijarhalnoj obitelji gdje otac ima važnu ulogu. S obzirom na to da sam najstariji sin, očekivano je da u nekom trenutku preuzmem njegovu ulogu kao i sve što ona podrazumijeva i nosi sa sobom. Postao sam svjestan toga da ne ispunjavam njegova očekivanja, ali nisam znao na koji način bih mu to predstavio i kako bih se opravdao. Često sam zamišljao da ću mu napisati pismo u kojem mu sve govorim što se nisam usudio uživo. U međuvremenu sam shvatio da je moje sredstvo komunikacije upravo medij fotografije pa ovu izložbu doživljavam kao nikada napisano pismo ocu.”

Poslanica je kulminacija svih njegovih dosadašnjih projekata

Butorcu je u stvaranju i u krajnjem rezultatu fotografskih projekata važan element iskrenosti. Tako se u svom umjetničkom stvaralaštvu bori protiv neugodnih uspomena iz djetinjstva jer je stava kako je umjetnost način izražavanja i sredstvo kojim se istražuje, propitkuje i bori. Može imati terapijski učinak, a može biti i sredstvo komunikacije kao što je slučaj u njegovom diplomskom radu Poslanica.

“Osjećaj nepripadnosti i namjera da uspostavim novi model povezivanja s obitelji, kako za dosadašnje radove tako i sada (prisjetimo se njegovog genijalnog rada Homesick); bili su motivacija za rad Poslanica, koji se može tumačiti kao kulminacija svih mojih projekata u kojima je ishodište obitelj i uloga pojedinca unutar nje. Sami početak rada na izložbi podrazumijevao je pregledavanje arhivskog materijala poput obiteljskih fotografija, starog dnevnika, prikupljanje obiteljskih predmeta – svega što bi mi moglo koristiti u radu. Zbog toga sam često putovao kući u Slavoniju, pregledavao sve stvari iz djetinjstva, tražeći predmete ili fotografije koje bi mogle pridonijeti ideji.”

Osjećaj nepripadnosti i namjera da uspostavim novi model povezivanja s obitelji, kako za dosadašnje radove tako i sada, bili su motivacija za rad Poslanica

“Imao sam viziju koju poruku želim prenijeti i kako bih htio da rad izgleda u galeriji, barem otprilike. Naravno, kreativni proces je kompleksna stvar koja podrazumijeva jako puno izmjena pa sam tako stvarajući više od godinu dana, morao maknuti neke od dražih fotografija ili predmeta, ali to je sve u svrhu onoga što će na kraju biti prezentirano publici.”

Ne bih nikada mogao koristiti tuđe tijelo da bih pokazao kako je to živjeti u vlastitom

“Rad se može podijeliti na dva dijela, asocijativni dio i pozadinu priče te performativni dio kojem su prethodili procesi poput samostalnog šišanja na irokezu, bušenja uha, tetoviranja, vezenja i sl. Sve je to dio kreativnog procesa koji me posebno veselio prilikom nastanka ovog rada. Mladi fotograf Ryan James Caruthers u jednom od intervjua je izjavio: ‘Ne bih nikada mogao koristiti tuđe tijelo da bih pokazao kako je to živjeti u vlastitom.’ S tom mišlju sam pristupio procesu rada i mogu reći da sam tako stvarajući rad, pomaknuo vlastite granice.”

Poveznica odnosa oca i sina

Rad je ustvari autoportret u širem smislu te riječi. Sve izložene fotografije ili predmeti prezentiraju fragmente sjećanja i situacija koji su obilježili Denisovo odrastanje i mogu se tumačiti kao autoportret bez obzira na to ako žanrovski to ne prikazuju. U radu se izmjenjuju Denisovi autoportreti s predmetima koji ga asociraju na događaje iz djetinjstva.

“Očeve čahure metaka koje čuva još iz 1990-ih tipološkim pristupom fotografiram jednu po jednu dajući im na važnosti ne bi li tako izgledale monumentalno poput kakvih skulptura. Slično tretiram i šest fotografija iz očevog arhiva koje koristim za vlastiti rad izlažući ih u galerijskom prostoru. Riječ je o fotografijama iz Domovinskog rata u kojem je otac sudjelovao kao hrvatski branitelj. Fotografije tretiram isključivo kao objekte te ih izlažem tako da je poleđina svake fotografije u službi lica iste pa gledatelju ne ostavljam mogućnost da vidi što se nalazi na samoj fotografiji. Nekolicina fotografija malog formata, prikazuje motive vojnih vozila, tenkova, razrušenih slavonskih sela i slično.”

“Riječ je o fotografijama koje se s posebnom pažnjom čuvaju i ocu su od izrazitog značaja. Izlažući njihovu stražnju stranu, skrivam sentimentalnu vrijednost fotografija i njihovog sadržaja koju otac osjeća. Riječ je o dijelu obiteljske povijesti s kojim se osobno ne mogu povezati, ali čije posljedice i sam osjećam. U kontekstu galerije one predstavljaju poveznicu u našem odnosu, ali istovremeno i dvije suprotstavljene strane. Postaju simbol moje nezainteresiranosti spram važnog dijela njegovog identiteta. Time želim prikazati kako sam se osjećao kao dijete kada bi mi on pokazivao te fotografije uz popratnu priču o iskustvu rata kojeg je proživio.”

Očeve fotografije, koje nisu namijenjene izlaganju, smještam u novi kontekst javnog prostora te im, koristeći ih u vlastitom radu, pridodajem i novi osobni značaj. Spomenutim čahurama i fotografijama, suprotstavljam fotografiju koja prikazuje mene kao dijete gdje sjedim okružen ženskim članovima šire obitelji i češljam barbiku. U istom prostoru izlažem i svoj autoportret prekriven izvezenim motivom cvijeća koje podsjeća na tradicionalne motive slavonskih narodnih nošnji. Vezenje koje se smatra ženskim hobijem postaje važan dio mog rada i procesa jer mi je kao djetetu bilo savjetovano da to nije za mene budući da sam muško.”

Pastelni kolorit kao vizualni potpis

“Vizualni ključ je jako važna stavka mog rada, ali i umjetničkog rada općenito. Možda i najvažnija rekao bih, budući da je to način kojim određujem kako ću vizualizirati određenu ideju koju želim prezentirati publici. To je ustvari i prvi podražaj koji dobijem kada započinjem proces rada na novom projektu. Već na samom početku zamišljam postav u nekoj imaginarnoj galeriji. Takva vizija je svakako podložna promjenama i može se uvelike razlikovati na samom kraju kada je rad gotov. Ipak, moram reći da sam konkretno u ovom radu ostao poprilično dosljedan prvotnoj ideji. Pastelne i nježne boje nešto su što vrlo nesvjesno odabirem kao izražajno sredstvo, ali kada bolje razmislim shvaćam otkud to proizlazi.”

Vizualni ključ je jako važna stavka mog rada, ali i umjetničkog rada općenito

“Sve dosadašnje radove povezuje otprilike ista tematika, a to je romantiziranje nekih djetinjih trauma i iskustava. Boje i svjetlo koje izabirem pridonose tom ugođaju koji želim stvoriti i ideji koju želim prenijeti. Rekao bih da većina fotografa ili umjetnika ima svoj potpis i prepoznatljivost zahvaljujući nekim od tih elemenata. To je svakako pozitivna stvar i volio bih imati prepoznatljivost koja će omogućiti da drugi mogu moj rad povezati sa mnom već u trenutku kada su ga prvi put vidjeli.”

Postav izložbe

Denis galeriju doživljava kao osobni prostor doma u kojeg gledatelj kada uđe, zapravo ulazi u njegovu intimu. Galerija je podijeljena na prizemlje i kat pa su tako u prizemlju veliki formati fotografija na kojima su pretežito spomenuti performativni procesi nastali za potrebe rada.

“Masivnim okvirima i velikim formatima sam htio postići atmosferu malog i zagušenog prostora. U tom dijelu galerije, sve su fotografije u tamnim, niskim tonovima s velikim sivo-smeđim okvirima. Tu se nalaze i knjiga utisaka s moje prve izložbe kao i dnevnik koji sam pisao kao dijete. Izloženi u galeriji preuzimaju ulogu kakvog povijesnog dokaza o tome da su se prikazane situacije na fotografijama i stvarno dogodile.

Sve fotografije imaju i religiozne motive poput suze, križa, mjesta tetovaže na mjestu posljednje Kristove rane… Sebe prikazujem kao mučenika koji se oslobađa nametnutih normi. Tome svakako najviše pridonosi i najveća fotografija koja ikonografski podsjeća na sliku Andree Mantegne ‘Sveti Sebastijan’ gdje sam se snimio u studijskim uvjetima ispred pozadine koja podsjeća na nebo i prikaze iz slikarstva. Izložena u velikom zlatnom okviru reprezentira crkvene slike u suvremenijem izdanju.”

Sebe prikazujem kao mučenika koji se oslobađa nametnutih normi

“Penjanje na gornji kat galerije može se tumačiti kao ‘penjanje u podsvijest’. Taj dio izložbe prezentira pozadinsku priču i sve ono što je na mene utjecalo tijekom odrastanja. Već na stubištu se nalaze drveni krugovi koji inače olakšavaju proces vezenja koncem. Njih izlažem kao proces rada za veliki autoportret gdje sam preko lica izvezao cvijeće. Drveni krugovi s motivima cvijeća tako podsjećaju na stubište mog doma u Slavoniji gdje su također izložene slike od prizemlja skroz do kata. Na katu galerije, izložene su i fotografije čahura, arhivske fotografije, ali i list iz vlastite bojanke koji prikazuje oca i sina u zajedničkoj aktivnosti sadnje jelke u dvorištu.”

Nagrada Marina Viculin

Poslanica je autorov diplomski rad nastao pod mentorstvom profesorice Jelene Blagović pri Akademiji dramske umjetnosti, a istovremeno je i rezultat nagrade Marina Viculin koju dodjeljuje fotografska udruga Organ Vida.

“Dobiti novčanu nagradu za produkciju samostalne izložbe je velika čast i vjerujem nešto što svaki fotograf ili umjetnik priželjkuje. Predivan je osjećaj znati da si praktički financijski osiguran tako da prezentacijski možeš proizvesti gotovo sve što zamisliš. Dio nagrade je isplaćen kao nenamjenski honorar kojeg sam uložio u fotografsku rasvjetu koju sam i koristio za većinu snimljenih fotografija. Dio novca i jako puno truda, uloženo je i u katalog same izložbe čiji dizajn potpisuje dizajnerica Alma Šavar. Kako timu Organa Vida, tako je i meni stalo da katalog bude kvalitetno izveden budući da ostaje kao trajni dokument izložbe.”

Predivan je osjećaj znati da si praktički financijski osiguran tako da prezentacijski možeš proizvesti gotovo sve što zamisliš

“Ostatak novčane nagrade proslijeđen je za print fotografija i okvire i produkciju same izložbe i postava. Puno je prezentacijski različitih materijala pa se tako trebalo izraditi i dvije kutije za bilježnice koje su izložene, veliki ručno bojani, zlatni okvir, dok su se npr. arhivske fotografije tretirale s posebnom pažnjom da se ne bi oštetile i nalaze se između stakala koje se inače koristi u muzejima te imaju mali postotak refleksije kako bi gledatelj mogao jasnije vidjeti samu fotografiju.”

Na kraju razgovora Butorac zaključuje: “Mogu reći da je ovo moj najkompleksniji rad. Radi se o poprilično intimnoj temi koju sam dugo promišljao pitajući se mogu li se toliko ogoliti i na taj način prezentirati pred publikom. Bilo me strah, a i još uvijek je. Brojna su pitanja s kojima se preispitujem – koje posljedice to može nositi sa sobom, kakav dojam će moja obitelj steći, samo su neka od njih.”

Brojna su pitanja s kojima se preispitujem – koje posljedice to može nositi sa sobom, kakav dojam će moja obitelj steći

“Sve to mi je na neki način otežavalo rad na projektu koji sam razvijao godinu dana. Kako u psihološkom smislu, tako i u onom doslovnijem, fizičkom obliku, nije bilo lako proizvesti sve izloženo i prezentacijski dovesti na razinu s kojom sam zadovoljan. To je poprilično malo vremena za kompleksnost koju rad nosi, ali zadovoljan sam rezultatom. Vjerujem da rad još nije gotov u potpunosti i pitanje je hoće li ikada biti, a siguran sam da ovo nije zadnji moj rad na tu temu.”