PRIČA

Da sam znala da Seinfelda mogu gledati i u terapijske svrhe, za neurofeedback bih se odlučila puno ranije

I dalje me stravično strah potresa pa sam odlučila potražiti stručnu pomoć. Otišla sam na neurofeedback terapiju, evo o čemu je riječ

Moramo se naviknuti na potrese! Rečenica je to koju sam u posljednjih godinu dana čula, kao i mnogi drugi, zbilja bezbroj puta. I sama je sebi još uvijek izgovaram naglas, ali i u sebi, beskonačno mnogo. Nije upalilo. Trauma je i dalje tu jer realno, u Zagrebu i okolici tresemo se već gotovo godinu dana. Osjetim svaki trzaj, reagiram na svaki zvuk i vibraciju, a ni fantomski potresi nerijetko ne izostaju. Ne znam jesu li mi gori više ti ili oni pravi. I dalje negodujem oko situacija u kojima ostajem sama u svojoj kući u smislu ohrabriti se i ostati ili radije otići kod nekoga. Najgore su mi noći jer onda nekako sve utihne. Tišina koju sam prije voljela, cijenila i u kojoj sam uživala, postala mi je najgori neprijatelj.

Kad se ipak i nađem kod kuće nekoliko sati sama, koliko mogu izdržati, način da to premostim jest ovaj: upalim perilicu rublja, perem i što treba i što ne treba samo da ona radi, upalim paralelno televizor i neku glazbu, a onda pak čekam da mi netko od strpljivih susjeda pozvoni i zamoli da ipak malo smanjim buku u svom stanu, ako je ikako moguće. Buka mi je svojevrsna terapija. Neobično, ali istinito. Ne sjećam se kad sam se pošteno naspavala, sve je to neki polusan kombiniran s mislima i živopisnim snovima u kojima su nerijetko potresi, a svaki odlazak u krevet uglavnom krene svojevrsnom retraumatizacijom, odnosno prisjećanjem na događaje. Da se razumijemo, stan je ostao neokrznut, ali ja i moja psiha očito nismo. Ne moram reći ni kako sam se u ovih 365 dana iz hobija počela intenzivno baviti i seizmologijom. Na svoju sreću ili pak nesreću. Ovisi kako gledaš, jer koliko god znanja imali seizmolozi ili ja pak sama, ne možemo ih predvidjeti. Kakav paradoks.

Ponekad imam dojam da baratam znanjem poput pravih stručnjaka jer nema što ne znam o svemu tome, a za ‘nagradu’ ili nesreću nerijetko pomislim i da sam paralelno postala hodajući seizmograf. Pogađanje magnitude više nije pogađanje, ja već imam ozbiljno dobre i točne procjene. No, stanje u kojem sam se našla opasno mi je počelo narušavati moju svakodnevicu i život. Na svoju ruku i samoinicijativno odlučila sam isprobati i raznorazne tehnike samopomoći koje sam pronašla online. Pomaci na bolje su nažalost bili minorni, kratkotrajni pa bih ih u većini slučajeva kao koncept samo odbacila. Da mi je ipak potrebna neka vrsta ozbiljne stručne pomoći kako bih prestala živjeti u strahu koji me iscrpljuje i beskonačno umara, već sam neko vrijeme svjesna, a sugestijom kolegice otvorila se prilika da isprobam jednu, barem za mene, potpuno novu terapijsku metodu – neurofeedback.

Ugodna i super zabavna terapijska metoda

Aleksandar Selak

Moram priznati da sam o svemu tome dotad znala jako malo, ali već prvim guglanjem cijela stvar poprilično me zaintrigirala već na dijelu da se radi o nimalo klasičnom tipu terapije. Odluka je pala da se definitivno javim preporučenoj psihologinji i krenem u tu priču jer ono što je sigurno – ne može odmoći. Tako je i bilo. U sklopu centra Aurora Theta na adresi Ilica 144 gdje inače imaju psihološku praksu i neurofeedback za djecu i odrasle svoj prvi susret dogovorila sam sa Sarom Antonini, magistrom psihologije, sociologije, edukacije sociologije te specijalizanticom kliničke psihologije i neurofeedback praktičarkom. Iako sam vrlo uzbuđeno ušetala s 1000 pitanja u glavi, Sara me preduhitrila i vrlo detaljno objasnila o čemu je točno riječ, što neurofeedback jest te kako izgleda i djeluje spomenuta terapija.

Ukratko, neurofeedback ili EEG biofeedback vam je ugodna i super zabavna terapijska metoda koja daje značajne rezultate i to vrlo brzo. Ciljevi neurofeedback terapije su fiziološka samoregulacija, psihološka prorada, smanjenje simptoma, poboljšano funkcioniranje, poboljšanje dobrobiti i kvalitete života općenito. Riječ je o terapiji koja je primjenjiva na puno različitih teškoća, kako na psihičke tako i na neke fizičke, a često se kombinira i s drugim vrstama terapija, ovisno o teškoćama koje osoba ima, i pojačava učinak tih terapija. Moj problem, evidentno je, pojednostavljeno rečeno – mega strah od potresa. No, pitam Antonini i da mi da malo da širu sliku o neurofeedbacku i otkad se zapravo istražuje i primjenjuje.

“Neurofeedback je metoda koja je otkrivena 60-tih godina u istraživanjima epilepsije i od onda se istražuje, a najviše istraživanja ima u zadnjih desetak godina. Puno o neurofeedbacku još ne znamo, ali ono što znamo jest da je učinkovit za mnoga stanja što pokazuju do sada provedena istraživanja i klinička praksa. Relativno nedavno je i kod nas neurofeedback uveden kao terapijska metoda u zdravstvene ustanove, ali nije još rasprostranjen. U prilog neurofeedbacku također govori podatak da Institute for Attachment & Child Development u SAD-u, inače jedan od rijetkih specijaliziranih instituta za pitanja razvojne traume, koristi upravo neurofeedback kao neizostavni dio terapijskog rada s djecom.”

Ako se već sada pitate kako to da je neurofeedback primjenjiv na puno različitih teškoća (anksioznost i tjeskoba, panični napadi, strahovi, depresija, trauma, PTSP-posttraumatski stresni poremećaj, glavobolje i migrene, epilepsija, kronična bol, tinitus, poremećaji razvoja kod djece (ADHD, Autizam, Aspergerov sindrom), mucanje, poteškoće u učenju, bipolarni poremećaj, opsesivno kompulzivni poremećaj…) Antonini podsjeća kako cijelim našim tijelom i psihom upravlja glava, odnosno ‘sve ide iz glave’. Što god da se događa u organizmu ili mi nešto razmišljamo, osjećamo se na neki način (emocije, mišljenje, ponašanje), to stanice komuniciraju među sobom. Rad mozga se na skalpu (koža na glavi) očituje kao moždani val. Postoji i nekoliko vrsta valova moždane aktivnosti s obzirom na frekvenciju. Neki su brzi neki su spori. Antonini dalje objašnjava kako su razni obrasci moždanih valova povezani s određenim simptomima (teškoćama) i poremećajima. Do simptoma, teškoća, odnosno poremećaja dolazi kada je središnji živčani sustav u disbalansu i ne zna se sam regulirati, a to je moguće popraviti. Kako? Pa, neurofeedbackom.

Udobni naslonjač, elektrode na glavi, omiljena serija i frekvencije

Aleksandar Selak

“Kada su organizam i mozak prepobuđeni dolazi do disbalansa u središnjem živčanom sustavu. Razina pobuđenosti organizma, poznato kao ‘arousal’, utječe na pažnju, raspoloženje, fizičku napetost, razmišljanje i slično, u što su uključene i specifične moždane funkcije. Visoka pobuđenost je korisna, naročito u hitnim opasnim situacijama, no zarobljenost organizma na razini visoke pobuđenosti može dovesti do niza problema. U situacijama visoke pobuđenosti izrazito smo fokusirani na opasnosti, a ignoriramo svoje tijelo, planove za budućnost i slično. Niska razina pobuđenosti je izrazito važna za odmor i spavanje, do koje ne dolazi ako smo zapeli na razini visoke pobuđenosti, što se često događa kod trauma, PTSP-a, anksioznosti, ADHD i slično. Kod takvih teškoća česta je agitiranost, emocionalna reaktivnost, manjak emocionalne kontrole koja onda dovodi do ljutnje, bojažljivosti, opozicionalnosti i moguće agresivnog ponašanja te manjka kontrole našeg ponašanja, impulzivnosti te kompulzivnog ponašanja. Neurofeedback tako povećava samokontrolu, fizičko smirenje, smiruje agitiranost, povećava kontrolu nad emocionalnom reaktivnosti, razmišljanjem” objašnjava psihologinja i dalje dodaje kako neurofeedback metodom, osim prethodno navedenog smirivanja pobuđenosti, možemo vratiti mozgu stabilnost u radu (epilepsija, panični napadi, migrene/glavobolje itd.). Kombinacijom točaka na glavi i frekvencijom koja je za svaku osobu individualna može se uspješno tretirati niz različitih teškoća.

Nakon detaljnog razjašnjenja pitam Antonini da mi dočara i kako zapravo izgleda, funkcionira sama terapija. “Vi sjedite u udobnoj fotelji. Ja vam jednim pilingom očistim točno određene točke na glavi i s masom koja provodi signal pričvrstim senzore na te točke na glavi. Dok vi tako ugodno u polumraku smješteni sjedite i gledate animaciju, seriju, film ili crtić, senzori primaju informacije o radu mozga, ne puštaju nikakvu struju u mozak, i šalju te informacije u uređaj, dok on prenosi te signale u računalo, a softver ih obrađuje. Nakon što softver obradi informacije, šalje vama povratnu informaciju o radu mozga kroz sliku, zvuk i medvjedića kojeg držite u krilu, a koji u određenim situacijama vibrira. Mozak sam na taj način proučava svoj rad i igra se. Kada radi optimalno, dobije nagradu u vidu veće slike ili se animacija brže odvija, boljeg zvuka i medvjedića koji vibrira. Kada mozak pak ne radi optimalno, slika se smanji ili čak zabijeli, igrica uspori, zvuk se stiša, a medvjedić prestane vibrirati. Na taj način, kroz ‘nagradu i ‘kaznu’, u realnom vremenu, mozak se uči samoregulaciji” govori mi psihologinja i daje do znanja kako prije svega ipak malo vremena trebamo posvetiti kompletnoj psihodijagnostičkoj obradi kroz razgovor i razne upitnike.

Oops, slika se smanjuje, povećava, nestaje tona, nestaje boje pa se onda vraća

Aleksandar Selak

Kaže mi kako upravo kroz taj proces obrade upoznaje klijenta brzo, detaljno i objektivno jer dobivene informacije uspoređuju s normama (rezultatima velike grupe ljudi slične dobi i osobina). To Antonini pak omogućuje objektivnu procjenu težine teškoća i jakih snaga koje osoba ima. Bez obrade, kroz psihoterapijski rad upoznavanje je postepeno, traje puno duže i rijetko dosegne te razine kao što je to kroz psihodijagnostičku obradu. Upravo ti rezultati obrade olakšavaju već prvi terapijski susret i ubrzavaju korist terapijskog procesa. Dodaje i kako je terapijski efekt brži i intenzivniji kada se kombiniraju te dvije metode zajedno, kao što su recimo neurofeedback i savjetovanje, ali da to nije nužno i ovisi od klijenta do klijenta. Ja sam se u ovom slučaju odlučila za početak samo za neurofeedback, a nakon svih korisnih informacija stigao je trenutak da i zbilja krenem u svoju prvu terapiju.

Sjedam tako u svoju udobnu fotelju, dok mi psihologinja Antonini na glavu prema protokolu postavlja senzore te zatim nudi izbor sadržaja koji mogu gledati. U pitanju su bile igrice, a mogla sam birati i između raznih serija ili filmova. Znatiželja me prvo odvela u nekoliko igrica jer mi je bilo neobično uopće pojmiti što zapravo znači samo gledati, a ne igrati igrice. Nakon par minuta gledanja, na ekranu su se počele događati razne smetnje, a medvjedić koji sam držala u ruci je s vremena na vrijeme vibrirao. Moram priznati da mi je u glavi od uzbuđenja, očekivanja i nove situacije bila potpuna zbrka. To je nekako bilo i očekivano. Svako malo Antonini bi zaustavila sadržaj koji gledam i pitala me kako se osjećam, smeta li me nešto, imam li glavobolju, osjećam li se možda klonulo, tužno ili pak sneno. Sve te informacije ona za vrijeme terapije prati i pomno prikuplja u potrazi za mojom idealnom frekvencijom u softveru, a za to treba vremena, pa je iz tog razloga bitna i kvalitetna suradnja na toj relaciji između psihologinje i klijenta. Igrice mi se, priznajem, nisu baš dopale pa se odlučujem dalje na gledanje serije.

Ushićenje je zavladalo kad sam ustanovila da je u ponudi Seinfeld. Pomislila sam, genijalno, ja sad tu sjedim u polumraku i gledam svoju omiljenu seriju, koju i inače pogledam barem jednom godišnje. Antonini mi pali prvu epizodu prve sezone, a ja si mislim, kakav raritet. Da mi je netko prije rekao da mogu Seinfelda gledati i u terapijske svrhe, za ovu metodu odlučila bih se i puno prije. No, kod ovog gledanja ipak je puno toga na pladnju, neke stvari pomalo čak i iritiraju. Slika se smanjuje, povećava, nestaje tona, nestaje boje pa se onda vraća. Sama iz prethodnog razgovora sa psihologinjom zaključujem da mozak nije baš najbolje tj. da sam u nekom disbalansu. Pokušavam se smiriti, opustiti. Za prvi put mi baš ne polazi za rukom, ali dajem si vremena. Antonini zaključuje da je za početak dosta, daje mi kratki feedback, a ja radoznalo ugovaram svoj drugi termin.

Uočavanje prvih promjena na bolje daju mi dozu optimizma, a onda se opet dogodio potres

Aleksandar Selak

Na drugi tretman dolazim već u poznato okruženje. Sve je nekako ipak malo lakše, nisam u tolikom stresu. Sjedam u svoj naslonjač i nastavljam sa Seinfeldom gdje sam prethodni put stala. Uspijevam se i opustiti, gledati seriju s manjim primjećivanjem smetnji na ekranu i s većim fokusom. Kroz glavu mi prolaze i razni memeovi na temu same serije koje si redovito šaljem sa svojim prijateljicama u grupi. Ponekad mi misli odlutaju, ali to je normalno. U pauzama psihologinji pokušavam dočarati što bolje svoje trenutno stanje kako bi ona raspolagala sa što konkretnijim informacijama. Na momente mi postaje toliko ugodno da bih mogla i zaspati. Dajem joj to do znanja, a ona u tom slučaju mijenja frekvenciju. Koliko god možda željela, nije poanta da zaspem. U nekim situacijama osvrćem se i na vibrirajućeg plišanca u rukama koji mi pomalo izgleda komično. Antonini mi kasnije govori kako zna da djeluje pomalo infantilno, ali da ga neovisno o generaciji i dobi svi s vremenom zapravo jako prigrle.

Slično izgleda i svaki idući tretman, a već nakon četvrtog počinjem u svojoj svakodnevici primjećivati i promjene na bolje. Praćenje vlastitog stanja i svega što se odvija između tretmana isto je jedna od zadaća koju biste trebali usvojiti za vrijeme neurofeedbacka. Govorim psihologinji kako sam iznenađujuće počela spavati u kontinuitetu i kako sam se naspavala. Pripisujem to tome. Opuštenije utonem u san, a nema ni onih nekih negativnih misli. Par dana kasnije događa se i potres, što me dotad uvijek jako uznemirilo i doslovno narušilo kontinuitet cijelog dana jer obično budem i ostanem u grču dosta dugo. Taj put sam ga začuđujuće prevladala i nastavila neometano sa svojom dnevnom rutinom i obvezama. Da, srce je kucalo 100 na sat, pojavila se kratka tjeskoba, ali je sve nekako brzo iščeznulo. Mislim si, ovo bome djeluje, ali tek sam na početku ciklusa, neću se previše veseliti. No, svjesna da je sve proces i da su mali pomaci u ovom slučaju veliki, odlučujem nastaviti dalje s terapijom – izvući iz nje maksimum.

Iz razgovora sa psihologinjom Sarom doznajem i kako je ova terapija dosad mnogima pomogla. Neki su se riješili svojih najvećih strahova, neki su prestali pušiti, a nekima je ova terapija bila dobar i učinkovit način ukoliko zaziru od razgovora s terapeutom jedan na jedan. Naime, neurofeedback ima tu prednost što sa psihologom prođete verbalno samo uvodni dio, dok iscrpni dijalog zapravo nije sastavni dio terapije. Antonini mi govori kako je mnogima u početku kada se odluče za terapiju uopće dosta teško razgovarati, pa im se neurofeedback čini kao odlično rješenje. Moram priznati da je i meni ovaj put, iako sam po prirodi pričljiva, odgovarao ovakav pristup – u tišini.

Iako sam još u ciklusu jer mi je psihologinja savjetovala oko 20 tretmana, sudeći prema svemu dosad, neurofeedback mi se pokazao kao nešto što bih mogla upražnjavati rado i inače tu metodu koristiti u rješavanju svojih trenutnih, ali i nekih budućih poteškoća. Da je učinkovit govori već i činjenica da sam u trenutku pisanja ovog teksta bila sama kod kuće kad se dogodio, pogađate, potres. Na tren sam stisnula zube i ubrzo nastavila gdje sam stala, a nakon 15 minuta zaboravila i da je uopće bio. Nije me obuzeo onaj paralizirajući strah. Nadvladala sam ga. U prijašnjim situacijama ostavila bih sve što radim, u panici izletjela van, okupirala se nekim obvezama izvan svog doma, a onda i odugovlačila povratak kući gdje sam sve jake potrese na svoju veliku nesreću i dočekala. Malo je reći kako sam zahvaljujući neurofeedbacku na dobrom putu da mi taj strah ne diktira više život jer zbilja nema ništa gore nego stalno živjeti u tom nekom grču, a tako živim već godinu dana. Više o neurofeedbacku, ovom terapijskom centru, cijenama i ostalom provjerite na njihovoj službenoj stranici. Ako ste se našli u sličnom vrtlogu kao i ja, oni vam zbilja mogu pomoći.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube