Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

Supermame

Budi mama koja razumije. Takvih je najmanje.

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu.

Prije nego sam ušla u čaroban svijet majčinstva, imala sam raznorazne teorije o tome kakva ću ja biti mama. Nije da sam o tome razmišljala, ali kada bih vidjela neku, nazovimo je tako, situaciju, imala sam debelo mišljenje o tome. Jesam li imala pravo uopće se stavljati u poziciju da sudim i mislim o tome – nisam.

Ali, kako svi imamo mišljenje o svemu, tako sam i ja o tome kakva ću biti mama, tj. kakva neću biti. Jer, zapravo je puno jednostavnije u tim teoretskim razmišljanjima govoriti o tome što ja sve NEĆU dozvoliti svom djetetu i kakva mama sigurno neću biti. I dobro… Došlo je vrijeme da i ja postanem mama.

Mazim svoj trbuščić, čitam knjige o odgoju i razvijam daljnje teorije. Onda se dogodi taj neizbježan trenutak kada rodiš i postaješ mama. Kakav tip mame? Još uvijek ne znam kakav sam tip mame. Ono što znam je da onda, kada sam sudila i imala mišljenje o svemu, zapravo nisam imala pojma.

Koji sam tip mame?

‘Moje dijete neće spavati s nama u krevetu.’ To je bio jedan od postulata. Moje dijete, štoviše obojica, se najviše vole ušuljati mami i tati u krevet tijekom noći. I to je nešto najljepše na svijetu, osjećaj te topline i prezgužvanosti u krevetu. Ukočenog vrata i bolnih leđa, jer maleno bi se probudilo da sam se pomaknula. Je li to dobro? Ne znam… Znam da koliko god sam umorna i iscrpljena i koliko god se trudim izbaciti ih iz našeg kreveta, kada spavaju u svojim krevetima, opet spavam loše jer ih svako toliko gledam, osluškujem ono duboko disanje, promatram njihove male prstiće, nosić, ustašca koja se pomiču jer nešto sanjaju.

‘Nikad neću govoriti u množini. Živciraju me žene koje odjednom postaju isto biće sa svojom djecom.’ Nakon par sati od poroda zvoni mi telefon i pitaju kako je beba, a ja odgovaram ”Evo dobro smo, malo se mučimo s dojenjem, ali ide nekako.” Postala sam mama koja me oduvijek živcirala. I to u roku od 5 minuta nakon što sam rodila. I super mi je to. Jer moja djeca su dio mene i uvijek će biti dio mene. Zato, govorit ću da smo kakali, kupali se, pjevali, naučili prvu riječ. Bolje sada nego kada mi dovedu snahe doma.

Postala sam mama koja me oduvijek živcirala. I to u roku od 5 minuta nakon što sam rodila. I super mi je to

Neću biti mama koja dozvoljava svojem djetetu da se dere i baca po podu u trgovini. Nevjerojatno je da sam uopće pomišljala da itko to dozvoljava svojoj djeci. Razmaženo derište i nesposobni roditelji. Do tog trenutka. Do zuba trudna s drugim, a stariji sin u tantrum fazi. Stojimo u trgovini, petak je, gužva je. Znojim se što od hormona, što od gužve, što od mog sina koji se dere iz petnih žila jer su se planeti krivo posložili, njega smeta kragna od majice koju inače nosi bez ikakvih prigovora, želi životinjsko carstvo plave boje, a ne crvene i ostali svjetski problemi i razlozi za katastrofu. On se i dalje dere iz petnih žila.

Stojim i čvrsto ga držim za ruku i sjetim se sebe prije djece. Sjećam se kao da se radi o vremenima prije Krista. Sjećam se sebe s uzdignutom obrvom i osuđujućim mislima. I doživljavam napad od slučajne prolaznice koja isto tako nema djecu pa se odlučila nadodat još malo ulja na vatru, jer sve što trudnici u trećem tromjesečju sa živčanim dvogodišnjakom treba je živčana i isfrustrirana osoba koja napada.

Stojimo u trgovini, petak je, gužva je. Znojim se što od hormona, što od gužve, što od mog sina koji se dere iz petnih žila

Od kada sam mama puno sam toga naučila. Naučila sam da u periodu bez djece nisam imala pojma o tome što zapravo znači uloga mame. Nisam imala pojma o normalnim razvojnim fazama djeteta koje uključuju i vrištanje zbog nikakvog razloga. Nisam imala pojma da ću puno toga što sam sebi obećala – prekršiti. Kada bih se mogla vratiti u ono vrijeme, rekla bih si samo ovo – ne znaš i to je ok, ali nemoj niti osuđivati, jer ne znaš do tog trenutka kada imaš svoje. Ne znaš.

Mame su najgore kritičarke

U periodu kada postaneš mama, učiš iz dana u dan. Empirijski. I ne može te puno udžbenik pripremiti na majčinstvo. Možeš odrediti hoćeš li dojiti do njegove 7. godine, hoćeš li mu sama raditi kašice od vlastito uzgojenog voća i povrća. Hoćeš li dati da jede slatkiše ili će mu to biti zabranjeno do punoljetnosti. Hoćeš li u parkiću prići drugoj mami i davati joj savjete bez da te itko pitao. Hoćeš li biti mama koja će vlastito dijete od samih početaka učiti stranom jeziku pa forsirati da susjede pozdravlja na 3 jezika. Ma to je sve nevažno.

Iritirajuće je, ali realno, kada sve stvari posložimo – sve mi biramo metode i vrste samo kako bi svome djetetu bile najbolje. Slušaj svoj instinkt, naoružaj se osmijehom i ne dozvoli da ti drugi govore što si i gdje pogriješila. Mama si – naravno da griješiš. I sve to je sasvim ok, dok ne namećemo drugima svoje stavove. Jer, to je osuđujuće, a mame su ionako stalno pod socijalnom osudom. Osuđene jer su odlučile ostati doma, osuđene jer su se vratile na posao, osuđene jer ne žele više djece, osuđene jer imaju previše djece. Osuđene jer doje predugo, osuđene jer doje prekratko. Uvijek je tu netko tko će nas osuditi.

Mame su ionako stalno pod socijalnom osudom. Osuđene jer su odlučile ostati doma, osuđene jer su se vratile na posao

Zato nemoj i ti biti jedna od tih koja će u parkiću priči drugoj mami i nametnuti svoj stav kako TI misliš da se ona treba postaviti u odnosu sa svojim djetetom. Nemoj TI biti ta koja će dignuti obrvu kada ugledaš onu drugu koja s podočnjacima do poda u kafiću djetetu servira mobitel pred nos kako bi popila šalicu tople kave. Nemoj TI biti ta koja će pod tekstom ostaviti ružan i osuđujuć komentar samo zato jer se ne slaže s tvojim postulatima.

Za promjenu, ajmo biti podrška jedna drugoj. Ostaviti pozitivan komentar. Stalno slušam o pozitivnom autoritetu nad djecom, a zašto onda taj isti pozitivan tj afirmacijski stav nemamo i prema onome s kojim se ne slažemo u mišljenjima. Možeš ga izreći, ali na ljepši, finiji i afirmativniji način. Pokušaj se u trgovini kada vidiš mamu s vrištajućim djetetom – osmjehnuti. Jer, neugodno je i dovoljno se osuđeno osjećamo same od sebe, a osmijeh i tapšaj po leđima mogu puno toga olakšati i promijeniti. Zato kada razmišljaš kakva mama želiš biti – budi mama koja razumije. Takvih je najmanje.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba