Bilo mi je neugodno reći da prakticiram normalan odgoj vođen ljubavi i intuicijom
U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same
Martina je supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Nakon par godina rada u agenciji za odnose s javnošću i završenog mastera iz digitalnog marketinga odlučila je svoju kreativnost preusmjeriti na projekt Supermame.hr. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige i dobrog podcasta.
I kako to obično biva u dječjim parkićima, uvijek se među mamama nađe neka zanimljiva tema za razgovor dok se klinci naglavačke spuštaju niz tobogan. Dok ih jednim okom promatraš i paziš da te iste glave ne bi završile razbijene, drugim se okom pokušavaš fokusirati na sugovornika. Taj isti razgovor, naravno, bude isprekidan bezbroj puta jer ‘mama, meni se piški’, ‘mama, ja sam gladan’, ‘mama, meni se kaka’ (ponekad se praviš da to ne čuješ).
I kako to obično biva u dječjim parkićima, mame uvijek pričaju o djeci. ‘Jede li tvoj povrće?’, pita jedna. ‘Samo mrkvu i paradajz.’, odgovara joj druga. ‘Joj, blago vama, moja ni to neće, ne znam više što da radim.’, zabrinuto će treća. ‘Znaš, možeš joj to fino zakamuflirati u popečke ili guste juhe, tako to ja radim svojem.’, savjetuje četvrta.
Nakon prehrane, priča se tko je kad prohodao, skinuo pelene, na koje aktivnosti djeca idu, kako spavaju ili ne spavaju. Koju si zadnju knjigu o roditeljstvu pročitala, kako biti prisutniji roditelj, jesi li dobra mama, gleda li ti dijete previše YouTube, jede li previše slatkiša i posvećuješ li mu dovoljno vremena? Jesi li pogriješila i gdje si pogriješila? Moderno roditeljstvo. Ako mene pitate, moglo bi se opisati u četiri riječi. Stres, premorenost, grižnja savjesti i preveliki fokus na djeci. Začarani krug u kojem se majke vrlo često izgube.
Nedavno sam tako u tom istom našem parkiću dobila pitanje ‘kakvo roditeljstvo prakticiram?’. Iako sam znala o čemu je riječ, na trenutak me ostavilo bez riječi. Zašto mi je bilo neugodno reći da je jedini oblik roditeljstva koji prakticiram onaj normalan, ako se takvim još uopće može nazvati, a jedina metoda odgoja ljubav i vlastita intuicija.
Jesam li dovoljno dobar roditelj ako nisam završila neki tečaj o roditeljstvu ili ako i dalje radije za čitanje odaberem neki ljubavni roman nego Jaspera Juula? Smijem li uopće nešto tako izgovoriti ili automatski dobivam titulu ‘loše’ mame? Spadaju li ovakve mame kao ja u neku ekstremnu kategoriju? Ekstremna kategorija običnih mama, nazovimo je tako. Kojima je jedina škola ona životna, gdje učiš po putu i na vlastitim greškama. Jesam li mogla neke stvari drugačije? Jesam. Jesam li negdje pogriješila? Jesam, znam vrlo dobro gdje, otkuda da krenem?
Previše sam svoje dijete vezala uz sebe, često vičem, vrlo često nemam strpljenja, moje dijete od pet godina još uvijek spava sa mnom u krevetu i ne jede variva. Kod nas je disciplina drama, osobito ujutro prije vrtića jer se najdraža majica s Batmanom još nije osušila. Biti roditelj u ovo moderno doba zaista je izazovno. Nikad nam znanje i informacije nisu bili više dostupniji, a svejedno se osjećamo frustrirano i sumnjamo u sebe kao roditelje. I vjerujte mi, umorna sam. Umorna sam od toga da od sebe očekujem više i bolje. To je preveliki teret koji se nama roditeljima stavlja na leđa.
To ne znači da je generacijama prije nas roditeljstvo bilo puno lakše, bilo je drukčije. To ne znači da je danas biti roditelj grozno, zahvalni smo za sve prednosti koje nam pruža ovo moderno novo doba. No standardi su se povisili – u tome kako odgajamo djecu, što se očekuje od naših karijera i koliko smo prisutni u životima naše djece. Sav taj teret koji nosimo u glavi, svi ti ‘morali bi’, ‘trebali bi’ ili ‘možda bi mogli bolje’ onemogućuju nam da zaista budemo prisutni.
S druge strane previše očekujemo sami od sebe. Neugodno nam je ako nam djeca ne jedu brokulu, ako imaju tantrume u redu za blagajnu, ako se ne ponašaju onako kako smo mi to zamislili ili okolina nalaže da bi tako trebali ili ako nismo pročitali niti jednu knjigu o odgoju. Možemo dati onoliko koliko imamo, a i to je sasvim dovoljno za našu djecu. Sve ostalo je filozofiranje. Roditelji, budite nježni prema sebi. Ili samo – budite.