Arhitekt i travel blogerica žele pomoći obitelji iz Strašnika. Projektirali su im novi sigurni dom

Hari i Andrea udružili su snage i odlučili pomoći obitelji Salamun iz Strašnika koja je u razornom potresu izgubila svoj dom

Pomoć Petrinji i okolnim područjima koja su stradala od razornog potresa, od kojeg će se mnogi još dugo oporavljati, a koji se dogodio 29. prosinca, ne prestaje stizati. Zbilja je lijepo vidjeti kako su se mnogi solidarizirali i ustrajni su u tome da onima koji su ostali bez svog doma stvore novi, sigurniji, pa čak možda i ljepši.

Jedni od njih su i arhitekt Hari Maras te travel blogerica Andrea Pisac koji su svoje dugogodišnje prijateljstvo odlučili nadograditi jednim plemenitim činom, točnije prikupiti novac za izgradnju kuće jednoj obitelji iz Strašnika. Osim što su osmislili i projektirali njihov novi dom, za njegovu realizaciju kreirali su i kampanju u kojoj predstavljaju projekt kuće, samu obitelj kojoj je ona namijenjena kao i njihovu potresnu priču, a za sretni završetak potrebni smo svi mi jer je cilj skupiti 125.000 eura. Kako bismo doznali više o ovoj plemenitoj akciji, razgovarali smo s ovo dvoje divnih ljudi za koje je ovo samo početak putovanja.

Prijateljstvo pa onda i plemenita suradnja travel blogerice i arhitekta

Pitam ih odmah kako su se upoznali i kako su se uopće spojili na jednoj ovakvoj inicijativi. “Ah, kako se inače ljudi u Hrvatskoj povezuju, preko prijatelja. Moj suprug i Hari odavno se znaju. Naša druženja uvijek sadrže razgovore o pametnim i ekološkim kućama i načinima života. Ja kao antropologinja, obožavam tradiciju, ali kao znanstvenica, neobično me privlači reinterpretacija tradicije na suvremen način i kroz suvremene tehnologije. S Harijem već jako dugo planiramo gradnju takvih suvremenih drvenih objekata. Krenulo je sve od ideje minimalizma i kako u 25 četvornih metara smjestiti sve što čovjeku treba te kako iskoristiti mudrost naših predaka i velikodušnost prirodnih resursa da živimo što skromnije, ali što ispunjenije” govori mi Andrea koja je inače prije pet godina pokrenula blog Croatia Honestly popularan itekako u inozemstvu, gdje piše o hrvatskoj kulture, svakodnevici, hrani, jeziku i putovanjima na engleskom.

A koliko je zapravo svestrana dokazuje i činjenica kako je prošle godine izdala i kuharicu Croatian Desserts na engleskom, koja je u inozemstvu doživjela ogroman uspjeh. S druge strane tu je i arhitekt Hari koji će vam za sebe reći da je u najboljim godinama i da voli to što radi. Kaže mi kako je stvaranje ona energija koja ga vuče naprijed, u smislu da s guštom ideš na posao, a zapravo uvijek radiš jer mozak vrti i istražuje od 0-24. Kako bi mi dao do znanja čime se najviše bavi, govori kako su mu opus posla stambena arhitektura, urbanizam, ali i interijeri te poneka poslovna zgrada. Dakle, široko. Nadodaje i kako voli velika mjerila i detalje, ali u prvom redu znati što se hoće, koja je svrha, a onda je rješenje napola tu.

Prednost daju lokalnim materijalima i radnicima

Što se pak tiče same ideje, koncepta drvene kuće u Strašniku i kampanje, kažu mi oboje kako je ona tu već neko vrijeme, iako je postojao projekt manjeg obima, a u koji se ubacilo sve ono što se godinama u segmentima skupljalo kroz praksu. U međuvremenu se sve dodatno istraživalo, rješavali su se detalji, tako da je iz njega iznjedrena i ova kuća, za koju dodaju da nije tema samo ove katastrofe koja se dogodila i sanacija štete, nego novi pristup za budućnost ugodnog održivog življenja. Za bilo koji prostor.

Naime, izgradnja kuće zamišljena je da galvanizira lokalnu privredu. Želja im je da se koristi materijal iz lokalnih pilana, kao i rad lokalnih majstora. “Što vrijedi obnova kuće ako ljudi ne mogu ostati u njima jer ne mogu naći posao? Kada smo tražili obitelj, krenuli smo odmah od Strašnika jer je ipak tamo bio epicentar potresa. Neobično nas se dojmila priča obitelji Salamun. Osnovni preduvjet s naše strane je da su oni kao obitelj vezani za svoj kraj i da se ne žele iseliti. Potom su nas dirnula djeca i činjenica da starije dijete ima blagi oblik autizma, što znači da obitelji zaista treba dugoročna i višeslojna podrška. Naposljetku, ova obitelj sastoji se od tri generacije pod istim krovom, a to su vrijednosti koje pridonose bliskosti i povezanosti – vrijednosti koje treba njegovati i čuvati jer sve više nestaju” objašnjava dalje Pisac njihovu zajedničku motivaciju u ovoj dirljivoj kampanji i zašto su se odlučili baš za ovu obitelj iz Strašnika.

Tip kuće koju je moguće izvesti vrlo brzo

Gledajući video kampanju i vizualizacije projekta zanimalo me naravno u cijelom razgovoru da nam objasne kako su zapravo zamislili kuću, po čemu je ona posebna itd. Za početak, govore kako je kuća projektirana i osmišljena na način da odgovori na sva pitanja današnjeg trenutka, ali i na pitanja budućnosti koja se polako otvaraju ne samo na potresom pogođenom području.

“Ovu kuću je moguće izvesti vrlo brzo, zbog modela brze suhe gradnje, ali ona je više od toga. Ona omogućuje da su mjesečni troškovi mali, na način da proizvodi dio potreba za električnom energijom, da solarnim kolektorima zagrijava dobar dio potrebe za toplom vodom. Fizika objekta je takva da se eliminira potreba za klimatizacijski uređajima. A ono najvažnije, mikroklima zbog strukture zidova i stropova uvijek je optimalna i zbog temperature i zbog količine vlažnosti prostora, jer vodena para slobodno cirkulira kroz ventiliranu fasadu. Zvukovi unutar kuće su čisti, jer su obloge i struktura zida takvi da amortiziraju zvučne valove” u detalje objašnjava arhitekt Maras i dodaje kako tu ima još niz prednosti koje bi trebalo istaknuti.

Prirodni materijali i poštivanje okoline

Osim toga, kuća je zamišljena i da se u korištenju vode odvaja siva i crna kroz zasebne sustave, s time da se siva voda (tuš, kada, sudoper, perilice) vraća u sustav nakon pročišćavanja, potpuno čista. Uza sve ovo, kuća je racionalna, ne razmeće se arhitekturom, nema velikih staklenih kliznih stijena, racionalnog je tlocrta s manje četiri spavaće sobe, jer je struktura obitelji takva, da im to sadržajno odgovara. Dakle, ova kuća je, dodaje Maras, projektirana baš za ovu lokaciju sadržaja koji odgovara ovoj obitelji, a svakako uvažavajući orijentaciju prema suncu.

Umjesto velikih, u ovome projektu neracionalnih staklenih stijena, kvalitetu danjeg svjetla dobili su preko nekoliko krovnih prozora naravno, pametno postavljenih. Ono što oboje smatraju bitnim u cijelom projektu jest da su poštivali sve prirodne zakone, uključili što više prirodnih materijala, autohtonih ako je moguće, kako bi dobili najbolju moguću mikroklimu unutarnjeg prostora, a kroz suvremenu su tehnologiju osigurali i energetsku učinkovitost – vlastita proizvodnja struje, pročišćavanje vode, LED rasvjeta, učinkoviti uređaji. To daje optimum, i istovremeno diže kvalitetu prostora.

Drvo kao konstruktivni element objekta

S obzirom na to da je u ovom projektu naglasak na drvo, pitam ih zašto su se odlučili baš za njega i koje su njegove prednosti po pitanju seizmičkog hazarda u odnosu na recimo armirani beton. Maras govori kako je u ovom projektu uloga drva zapravo dvojaka. Drvo kao konstruktivni element zgrade je pogotovo za manje objekte potpuno prikladan materijal jer je dostupno, brzo se gradi konstrukcija, elementi su lako prenosivi, a spojevi dovoljno fleksibilni, potresno otporni.

Uloga pak drveta kao obloga u interijeru i eksterijeru bi trebala biti prisutna više iz nekoliko razloga. Naime, osim što drvene obloge u interijeru odišu toplinom, u pitanju je prirodni materijal, naše tijelo ga osjeća, a danas je stupanj obrade drva dosegao visoku razinu u vidu podnih obloga, pa i zidnih. Što se pak tiče samih pročelja u vidu dizajniranih drvenih obloga, drvo u tom formatu omogućuje vizualnu dopadljivost, valorizaciju okoliša, pogotovo u ovom podneblju prekrasnog prirodnog okruženja, te sistema ventilirane fasade, koja podiže vrijednost unutarnje mikroklime prostora. Zato je, složni su oboje, odabir drveta pogotovo u ovom slučaju bio logičan izbor.

Reakcije ljudi i okoline koja želi pomoći su sjajne

Što se pak tiče postavljenog financijskog cilja od 125.000 eura i vremena izgradnje kuće, odnosno kada bi se obitelj mogla u nju useliti naglašavaju kako je sam projekt postavljen tako da je konstrukciju moguće izvesti vrlo brzo, da se osim armirano betonske podloge sve radi na suhi način, te da se dio objekta izvodi zasebno u radionicama, na primjer drvena obloga pročelja. Uz sve navedeno izvedba bi tako trebala potrajati uz dobru organizaciju manje od šest mjeseci. Naravno, ovu kuću bi trebala pratiti i dokumentacija, do upisa kuće u katastar i zemljišne knjige. To je isto dio ideje, da obitelji ponude između ostalog i potpunu uslugu, bez njihovog angažmana, jer oni kao i mnogi trenutno nemaju koncentraciju, ako ništa drugo, da bi se bavili s tim.

Ono što je pak u ovome svemu ohrabrujuće jest i to da su oboje u sve krenuli iz njihove osobne ljubavi prema ekologiji gradnje i življenja, a tu je i vapaj za pomoći na koji kao pojedinci nisu mogli ne reagirati. Kažu mi kako su željeli nešto više od humanitarne pomoći, željeli su fokus, ideju, projekt koji bi ih ujedinio. Željeli su transparentnost i da točno znaju gdje i kome ide novac. U svemu tome poticaj su i im i reakcije ljudi koje stalno pristižu i sjajne su. Naime, malo je reći kako su ljudi generalno oduševljeni kućom koju su sami nazvali House Hope.

Pomoć je potrebna danas jednako kao što je bila i prije mjesec i pol dana

“No, treba nam još force. Osjeća se lagani zamor kod ljudi, a na to nas upozoravaju i mnogi psiholozi. Naprosto, prirodno je da nakon velikih katastrofa ljudi prvo žele pomagati odmah i sad, a nakon nekog vremena, baš kada nastradalima najviše treba, ta se želja nekako ispuše. Zato smo mi tu. Naš mali tim. Podsjećamo svaki dan na činjenicu da ljudi i dalje žive u kontejnerima i da će nažalost to trajati još neko vrijeme.

Pomoć je potrebna danas jednako kao što je bila i prije mjesec i pol dana. Danas možda još i više jer pomoć koju sada trebamo pružiti je osmišljena, dugoročna. Imamo i nevjerojatne reakcije ljudi iz svijeta koji su spremni pomoći na vrlo dirljive načine. Npr. umjetnici doniraju svoje slike pa onda sakupljamo novce na aukcijama. Drugi pak posvećuju svoje rođendanske fundraisere na Facebooku našem projektu pa na taj način uključuju svoje prijatelje u akciju” govori ohrabreno Pisac te dodaje i kako svaki dan imaju neku novost koju dijele sa zajednicom, kao i sve informacije kojih se sjete njihovi pratitelje a koje bi mogle pomoći. Upravo to zajedništvo je, ističe, najljepše kod samog projekta.

Ljudima treba dati nadu da vide budućnost, da je opipaju

S obzirom na sve okolnosti s naglaskom na zagrebački potres, pa potom i ovaj na području Petrinje i posljedicama te svim stvarima koje su sada isplivale van, nisam ih oboje propustila pitati i koje je njihovo generalno mišljenje o gradnji u Zagrebu, Petrinji, Sisku i okolnih mjesta te u čemu vide dugoročno, sigurnije rješenje za budućnost. “Činjenica da smo krenuli s ovim projektom govori više nego elaborirani odgovor” odmah daje do znanja Pisac, dok se arhitekt Maras nadovezuje.

“Prema mom mišljenju već sedam dana nakon potresa trebao je biti raspisan natječaj za urbanističko-arhitektonsko rješenje centra Petrinje, i to međunarodni, uz pomno napisan projektni zadatak. Trebalo je ostaviti prostor za nova rješenja uvažavajući pritom vrijednosti prostora kroz konzervatorski dio struke, ali trebalo je dati prostora i za ispitivanje novih rješenja. Time bismo uključili širu arhitektonsku zajednicu da pokažu što misle i znaju” govori Maras i za kraj sugerira kako bi primjerice izložba tih radova u samom centru Petrinju dala ljudima nadu da vide budućnost, da je opipaju, a to diže energiju, to povezuje. “I mene zanima kakva bi sve rješenja iznjedrili, koliki nam je potencijal vizije tog prostora.”